Negdje u intelektualnoj pozadini priče o novo-najavljenom štrajku u obrazovanju, koji vlast umjesto da tretira sadržajno, svodi na prepucavanje oko kalendara mature i je li i kada štrajk prihvatljiv, skriva se tiša i veća priča. Ona o javnom sektoru u Hrvatskoj.

“Welcome my son

Welcome to the machine

Where have you been?

It’s all right, we know where you’ve been

You’ve been in the pipeline filling in time

Provided with toys and scouting for boys

You bought a guitar to punish your Ma

You didn’t like school and you know you’re nobody’s fool”

“Dobro došao, sine,

Dobro došao u stroj.

Gdje si bio?

U redu je, znamo gdje si bio.

Bio si u sustavu, ubijao vrijeme,

Opskrbljen sa igračkama i izviđao momke.

Kupio si gitaru – da kazniš majku.

Škola ti nije ležala, a znaš da nisi ničija budala”

Roger Waters

To je tužbalica, naricaljka o uslugama države i javnih službi, lokalne samouprave, komunalnih i inih javnih poduzeća. Drama, ponekad s elementima komedije. Ili tragedije. Ponekad, naravno, to je i iznenađujući blockbuster. Nerijetko i ozbiljan akcijski triler. Priča o štrajku koji se ove godine već dvaput dogodio, a možda će i treći put, ne govori o uzroku, već o simptomu. Bolesti. Državi koja ne uspijeva građanima zajamčiti ono što ti građani žele i trebaju. Bilo kao konzumenti usluga države, ali i kao zaposleni radnici koji za državu pružaju usluge javnog sektora. Štrajk je kao temperatura kod infekcije. Ili svjetlo upozorenja na kontrolnoj ploči automobila kojem je davno prošao rok za servis. Stoga neću o simptomima jer važniji su uzroci, a opasnije posljedice.

U Hrvatskoj nekih 240.000 ljudi radi u javnom sektoru. Otprilike 13 posto svih zaposlenih. Iako, to nije sasvim točno. Jer 240.000 je broj zaposlenih u državnoj i javnim službama, državni službenici i namještenici te radnici u javnim službama. Tom broju može se pribrojiti još barem 20.000 zaposlenih u općinama i gradovima te županijama. Potom komunalna poduzeća, pružatelji usluga lokalne samouprave, pa brojne razvojne agencije, turističke zajednice porazbacane po svakom mjestu, FINA i kojekakvi drugi “proizvođači papira i strategija”. Točan broj, dakle, ne znam. Nemoguće ga je i znati u silini toga administrativnog obuhvata, ali hajde da u svrhu ovog teksta broj zaokružimo na 300.000 ljudi. Stotinjak brigada. Tridesetak divizija. Desetak korpusa. Među njima učitelji, profesori, medicinske sestre, socijalni radnici, policajci, kustosi, narednici, pukovnici, viši stručni savjetnici za “nešto”, savjetnici za “ništa”. I svima njima plaće, bez obzira na sektor, korpus, diviziju, brigadu, dolaze iz istog izvora. Ne mislim tu na proračun, državnu ili drugu riznicu, COP. To su samo kanali isplate plaće koja njima svima dolazi iz – naših džepova. Čak i iz vlastitih džepova, i mog vlastitog jer kao platac poreza i doprinosa financiram usluge javnog sektora. Pa i visoko obrazovanje u kojem sam zaposlen.

Ukupno godišnje izdvajanje za plaće samo u državnoj i javnim službama premašuje 12 milijardi eura. Trinaest. Ozbiljan iznos. Od njega najviše odlazi na zdravstvo, potom na obrazovanje – brojem zaposlenih najveći sustav u državi. I eto nas kod problema. Sve te milijarde nisu jamstvo da će vam netko pravodobno izmjeriti tlak, naučiti dijete razliku između enklitike i proklitike, skrbiti o starima i nemoćnima. Jer problem našeg javnog sektora nije u iznosu koji se prema njemu za plaće slijeva, već u načinu kako se novac raspoređuje, a sustavom upravlja. Valja reći još nešto: uspjeh koji se u Hrvatskoj postigne, bilo da se radi o sjajnom mladom matematičaru, izvanrednom podvigu hrvatske kirurgije, odličnom rukometnom klubu, uštedi na potrošnji električne energije u domu zdravlja, nije, nažalost, rezultat ili proizvod osmišljene politike ili uspješnog sustava, već individualnih htijenja, napora, zalaganja. Zaslužni su ljudi, pojedinci, sportaši, učenici, roditelji, liječnici, treneri, sportaši… Ne i sustav. Ono što se u ovoj državi pozitivno desi mnogo je više slučajnost ili čak i pogreška nego ishod društvenih nastojanja. Postavlja se pitanje zašto mi, građani kojima javni sektor treba služiti, nismo zadovoljni time što od javnog sektora dobivamo. Odnosno, ne dobivamo. Odgovor su i tu – ljudi. Jer ljudski potencijal temelj je svega, kako bi jedan nepopularni veliki vođa rekao, “kadrovi mogu sve!”

Reforma plaća koja je provedena 2023. godine kroz formu Zakona o plaćama, trebala je biti upravo moment racionalizacije i pravednosti. No sam tekst zakona, potom nastavne uredbe, ponajprije one o koeficijentima, od samog početka ukazivao je na to da od velikih očekivanja neće biti ništa. Svaki novi sadržaj otvarao je i nova pitanja. A odgovori koji su dolazili pomalo su sličili na sovjetski televizor. Onaj s tri kanala. Prvi koji je u magli i smetnjama, drugi koji se ne vidi i treći koji emitira sve kao prvi, samo obrnutim redoslijedom – smetnje i maglu. Sustav koeficijenata, umjesto da uvede samorazumljiv red, poslužio je svemu samo ne tomu. “Zakuhao” je odnose među jednako obrazovanim i jednako opterećenim radnicima. Neki su dobili više jer su u “važnijem” resoru. Ili se njihov ministar za resor bolje zauzeo. Drugi su dobili više jer se neke sindikate, socijalne partnere, kupovalo. Čini mi se da su postojali razni oblici nagrada. Za suradljive. Ukratko, umjesto boljeg uređenja dobili smo – nova opravdanja. A ona, nažalost, ne rješavaju probleme.

Ako se pitate zašto stvari ne funkcioniraju, zašto kao građani nismo zadovoljni uslugama države, odgovor su uvijek ljudi. Nema tko drugi. I ne zato što su ljudi loši, namjerno griješe, zavlače, sabotiraju… Ne, sustav nije motivirajuć. Osobe koje obavljaju jednako složene zadatke, osjećaju razliku plaće. A slijedom toga i profesionalnog statusa. Kad u to uvrstite probleme s upravljanjem, upravljačke strukture koje su u državnoj službi i gotovo svim javnima politizirane i podređene svim “društvenim virusima” koje politika u naš javni prostor unosi, postaje jasno da je ishod savršeno razmjeran onome što se poduzelo. Loš. A naravno, nije trebao tako ispasti. Niti smio. Pa me sustav plaća u našem javnom sektoru ponekad podsjeća na onaj iz šale sa slavnog Radija Erevan. Pitanje: Je li istina da je zaposlenik u javnoj službi dobio povišicu? Odgovor: U načelu, da. Samo nije zaposlenik, nego ravnatelj. I nije povišica, nego nagrada. I nije ju dobio, nego si ju je sam odobrio.

Pripremajući se za jedan skup, čitao sam nedavno literaturu o javnom sektoru u Europi. U anketi provedenoj u Njemačkoj, državi koja je nama po mnogočemu čest uzor, gotovo 80 posto zaposlenih u javnom sektoru razmišlja o napuštanju aktualnog radnog mjesta. Trećina ozbiljno razmatra prelazak u privatni sektor. Razlog? Nisu plaće. Anketirani ističu da bi glavni uzroci za odlazak bili nepovjerenje u nadređene, nedostatak prepoznavanja profesionalnog statusa pojedinca, struke ili službe i, konačno, erozija onoga što bi Peter Drucker nazvao “organizacijskom svrhom”. Naime, svrha bilo koje organizacije, pa tako i javne službe, nije samoodržanje, unutarnja logika ili proizvodnja formalnosti, već vanjski rezultat koji ima smisao za društvo. A mi smo to okrenuli naglavačke. Domaći slučaj lokalna je varijacija istog fenomena. Neusklađenost osobnih uvjerenja i sustava vrijednosti koji institucije odražavaju. Nije problem u visini plaće, već u njenoj simbolici. Plaća nije samo broj, ona je poruka o tome koliko vrijediš. Koliko vrijedi znanje koje si stjecao i stručnost koju u rad unosiš. Zapravo, ono čega nam u državi i društvu najviše nedostaje nisu koeficijenti ili novac, nego smisao. Bez njega nema ni motivacije ni lojalnosti. A ni budućnosti. I zato štrajk nije ucjena, nego simptom. A Zakon o plaćama nije reforma, nego ogledalo – ono koje izobličuje. Ne samo sliku nego odnose u državi i društvo samo.

Kako dalje? Treba se vratiti osnovnom pitanju: zašto netko uopće želi raditi u javnom sektoru? Ako je odgovor “jer voli svoj posao i želi doprinositi društvu”, tada je red da mu to i priznamo. Ne samo riječima, mentalnim “tapšanjem” i hvalom, već i u strukturi plaće, sustavom vrednovanja i osjećajem dostojanstva. Ako toga nema, ni najbolji zakon ne može pomoći. U tome leži i najpozitivniji aspekt štrajka koji nam se u obrazovanju dogodio. A možda se i ponovi. Nisu to lijenčine i oportunisti, nezahvalnici i uhljebi. Ne, oni koji se bore još uvijek vjeruju da se koeficijenti mogu mijenjati, zakoni popravljati, odnosi usavršiti, javni sektor ojačati, društvo unaprijediti. Zamislite, spremni su se i štrajkom za to boriti. A nitko ih ne želi slušati.

Alternativa? U zemlji u kojoj sve funkcionira osim onoga što bi trebalo funkcionirati, najvažnija osobina javnog sektora ostat će sposobnost da preživi samog sebe. Što je zapravo impresivno. Samo, to pomalo liči na grunfovsku maksimu: “Mi ne znamo što radimo, ali to radimo temeljito”. Tako i s reformama. I javnim sektorom.