„Police and thieves in the streets

Oh yeah!

Scaring the nation with their guns and ammunition

Police and thieves in the street

Oh yeah!

Fighting the nation with their guns and ammunition“

---

„Policija i lopovi na ulicama

O da!

Plaše naciju svojim oružjem i streljivom

Policija i lopovi na ulici

O da!

Bore se protiv nacije svojim oružjem i streljivom“

Junior Smith Murvin, Rainford Hugh Perry

Postoji bolest koja se popularno naziva carskom ili kraljevskom. Giht. Oboljenje koje nastaje kao posljedica mokraćne kiseline u krvi i taloženja njenih kristala u zglobovima. Naravno, nije ovo tekst o toj carskoj bolesti. Zanimljivija mi je ona bolest koju dožive političari. Oni koje ponese „položajna renta“ političke pozicije, koji osjete vlastitu veličinu, dožive osobnu važnost, onu kojom se ne mjeri značaj postignuća za državu i društvo već pokazuje labilnost ega. Ljudi su sujetna bića. Političari osobito. Tijekom političke karijere, prije ili kasnije, oni dožive prosvjetljenje vlastite nezamjenjivosti. Povijesne uloge. Svaki naš načelnik i skupštinar, zastupnik i ministar, u nekom trenu „osvijesti“ svoju nezaobilaznost. U nacionalnoj povijesti. A tek premijer… Lako te ponese božanski osjećaj, doživjeti se polubožanstvom. Barem. Dovoljno je samo slušati kako te hvale kad otvaraš most preko nekog potoka, obnovljenu zgradu vatrogasnog doma u zaleđu Zadra, novi sloj asfalta na lokalnoj cesti u Baranji…

Ako pišem o carskoj bolesti, red je da krenem s „carem“. On je protagonist. Andrej Plenković. Janus našeg doba i prostora. Božanstvo s dva lica. Pred desetak godina uglađeni diplomat koji je svoju karijeru gradio jednako minuciozno koliko je brinuo o svojoj lijepo začešljanoj kosi. Ili odabiru okvira naočala. Intelektualnog izgleda, rafiniranih gesti, pozivajući se na poznavanje aktera visoke europske politike, promišljeno je koračao svakom stepenicom vlastitog ustoličenja. Na „tronu“ HDZ-a i Vlade nametnuo je maniru i figuru profinjenog vođe. Onog koji je zapasao cijelu političku arenu, kome su na noge dolazili desni, lijevi, srednji. Ruku ljubili svi koji su nešto trebali. A Premijera svi uvijek trebaju. Uvjerljivošću socijalnog baratanja europskim novcem osvojio je simpatije i glasača lijeve opozicije. A pragmatičnom eksploatacijom eurofilske agende tog je novca mnogo. Dovoljno da osvoji, kupi, sve zauzme.

A onda je došao novi mandat. Treći. U njemu je isplivalo drugačije lice. Drugo lice mandata previše. Onaj koji je nadmoćno dominirao društvom hvaleći se svojim uspjesima, upravljao političkom scenom kupujući i potkupljujući neprincipijelne aktere, uspješno oponirao medijima ucjenjujući njihove urednike i vlasnike, gradio svoje mjesto na političkom Olimpu Hrvatske, u ovom je mandatu postao žrtva vlastitih odabira. Recimo onog kada je podržao Dragana Primorca kao stranačkog predsjedničkog kandidata, ne shvaćajući da je od svih identiteta koje Primorac ima, mnogo otegotniji onaj koji nema – stranački, HDZ-ovski. Ili odabirom koalicijskog saveznika, vlastitom „osudom“ na koaliciju s Domovinskim pokretom, onu u kojoj mlađi partner utapa starijeg u talogu rubne društveno-političke nazadnosti i ljudske neotesanosti. Plenkoviću je, u trećem mandatu, presudio – Plenković, sjajnu polituru zlatnog dečka skinuo si je sam.

Tu nastupa carska bolest. Dijete u trećem ili šestom razredu dobije lošu ocjenu pa se javi da je ispravi. Premijer umjesto da sagleda pogreške, ustraje. Jer pogreške ne dopušta. Ne smije mu se reći. Onaj koji umjesto zasluženog autoriteta njeguje autoritarnost, greške neće ispravljati jer ih neće priznati. I zbog toga mi se posljednjih tjedana čini da Plenković politički pada. Neumitno. Taj pad nije politička defenestracija ili izborna dekapitacija. No u ovom mandatu već nakon pola godine politika premijerske rutine klizi prema neizvjesnosti zaklonjenoj premijerskim kultom izgrađenim na servilnosti entouragea. No loša je to šminka na licu nemoćnika, tigra od papira. Jer ne živi treći mandat ove vlasti na torzu karizmatičnog premijera, već na bolesti demokracije u Hrvatskoj, padu demokratskog sadržaja u politici i društvu, u kojem beznadna pasivnost političkog plebsa i posvemašnja odvojenost opozicije od uvjerenja glasača predstavljaju najsnažnije argumente održanja neodržive i loše vlasti. Slabu vlast hrani još slabija opozicija. I narod koji šuti. I trpi.

Nisu Premijerove greške od jučer. Ključna je ona koja ga prati od početka mandata, krimen je to koji će sam politički platiti. Nisu to smijenjeni ministri, afere, kriminal. Promašaji ne leže u tome što se učinilo, već u onome što se nije. A nije se učinilo ništa što bi ovu državu učinilo boljom. Europskim političkim novcem izgrađivale su se ceste, pruge i mostovi, obnavljale fasade i isplaćivali poticaji. No nisu se izgrađivale institucije. Štoviše, autonomne institucije su istisnute, osvojene, učinjene ovisnima o volji politike. To se može činiti logičnim iz perspektive političke dominacije – vlast da bi se zaštitila, dopušta da pravna država propada, vladavina prava erodira – no nije demokratski. Još manje produktivno. Štetno je. Jer ako je i razumljivo da politička moć nije zainteresirana za osnaživanje društvenih mehanizama ili državnih institucija koje bi joj bile partner, a ne sluga, bez toga nema napretka. A nema ni transmisije političkih ideja u stvarne sadržaje. Od velikih ambicija i snažnih riječi narod nema ništa. Potrebni su praktični potezi, stvarna sposobnost i znanje. Sve to u institucijama!

Može Predsjednik Vlade govoriti o prosječnim plaćama i mirovinama, euru i Schengenu, ali ljudi to ne osjećaju. Osjete cijene, inflaciju, nizak standard. Nesigurnost. Jer ne postoje institucije koje bi im ulile povjerenje da znaju što rade i brinu se za građane. Nije dovoljno „dedramatizirati“, kako je to Andrej Plenković nebrojeno puta činio. Ili rekonstruirati Vladu, redefinirati ciljeve. To je samo političko taktiziranje, ne i efikasno upravljanje. Odgađanje, a ne vladanje. Nula za građane i društvo.

Carski oboljela politika u Hrvatskoj se posve odmakla od realnosti. Nitko se ne bavi svakodnevnim životom građana. Ne. Svi su planovi „veliki“, ciljevi „grandiozni“. Političari govore u frazama dok razmišljaju o rejtinzima, nameću „širu sliku“ jer im ona „uska“ ne ide u korist. Bitno je osvojiti vlast, a što s njom „dan poslije“ nitko ne pita. Plenković je najveći dokaz toga. Koliko nam je puta ponovio svoje uspjehe. Nabavljeno je ovo i ono, Rafalei i HIMARS-i, ušli smo u eurozonu i Schengen, još malo pa ćemo u OECD. PR-headlinesi. Slogani. A narod ne želi slogane, želi istinu, davno je primijetio Joe Strummer. Želi da se nešto učini. Barem pokuša. Dosta je obećanja koja znamo da neće biti ispunjena.

Plenkovićev problem jesu i oni kojima se okružio. Pri čemu su oko njega sve manje vatreni borci i stranački teškaši, a sve više koristoljubivi korisnici. Klijentela. Umjesto osoba sa stavom, bezlični i nestručni nastupaju. Drugih nema. Sklonili su se. Jer Premijer, neautentični HDZ-ovac, pogrešnim odlukama, posljednjom o izboru predsjedničkog kandidata, pokazuje da ne razumije stranačku dinamiku HDZ-a. Pa je ubija. Samo, ako ti vlast počiva na stranačkoj mašineriji, a onda bez nje ostaneš, možeš li ostati na vlasti?

Jedino što Plenković ima, što za njega igra, jest opozicija. Slaba. Bez ozbiljnih inicijativa. Ona je ključni argument opstanka ove vlasti. Premijer je slab, odgađa glasanja jer nije siguran ima li većinu. Manjak hrabrosti ne da se prikriti. No ne postoji uvjerljivost opozicije koja bi to iskoristila. Nema nikoga tko bi se nametnuo. Preuzeo inicijativu. Osvojio vlast. Jer političkim manevrima se vlast ne postiže. Opoziciji nedostaje nepokolebljivo odlučan kompetentni vođa, a sve vrvi od sitnih spletkaroša jednako ustrašenih od preuzimanja vlasti kao i Plenković od njena gubitka. U Hrvatskoj ne postoji ništa uobičajenije od neuspješnih osoba. Opozicija je tu rasadnik neospornih talenata. Carstvo je to političkih filistara, sitnih ljudi koji su spremni odustati od namjera samo da bi zadržali to što imaju – saborsku plaću i ured. A s njima će Plenković lako: uz ovu opoziciju Plenković godinama može padati, a da i dalje ostane na vlasti!

I, da, ljudi zato zaziru od politike. Osjećaju gađenje. Odustaju od govora i mišljenja. Prepuštaju se anonimnosti javne šutnje, neprimjetni. Zato što je politika biračima odvratna, oni ne glasaju. Apatija. Samo, ne zaboravite, baš na to i računa i od toga živi ovaj treći Plenkovićev mandat.