„We’ve got the right to choose, and

There ain’t no way we’ll lose it

This is our life, this is our song

We’ll fight the powers that be, just

Don’t pick on our destiny, ’cause

You don’t know us, you don’t belong“

---

„Imamo pravo birati i

Nema šanse da ga izgubimo

Ovo je naš život, ovo je naša pjesma

Borit ćemo se protiv moći, samo

Nemojte nas napadati, jer

Ne poznajete nas, ne pripadate ovamo“

Daniel Dee Snider

Ne vidimo stvari onakvima kakve jesu, već onakvima kakvi smo mi.“ Davno je tim riječima Anaïs Nin osporila objektivnost stvarnosti. Kada čovjek razmisli, istina zapravo i ne postoji. Umjesto toga stoji iskustvo života, a ono je sasvim osobno. Tu su činjenice tek dio slagalice. Opsjena, fikcija. Oliverovo „ča je život vengo fantažija?“ U Ilici, kraj Britanca, kroz jedan zapušteni kolni ulaz stiže se do Muzeja iluzija. Percepcija stvarnosti u bitnom različita od stvarnosti same stvara iluziju. Kut gledanja, perspektiva, „fintira“, zavara um. Iluzija je pričinjena stvarnost. A taj i takav pričin prava je slika Hrvatske i njena glavnog grada. Ovdje ću o potonjem.

Nema boljeg simbola za današnji Zagreb od ovog muzeja. Muzeja iluzija. Šizofrena je stvarnost Zagreba. Nije ovo tekst o gradskoj vlasti, predizbornim obećanjima kojih se nitko nakon izbora neće sjećati. Neću se baviti GUP-om, sortirnicom ni spalionicom, ne prigovaram prometu niti se žalim na bicikliranje po pješačkoj zoni. Nije ovo ni napad ni pokuda. Ne. Rezignacija, možda. Radi se o iluziji koja nije optička ni arhitektonska. Društvena je, politička, ideološka iluzija. Licemjerna. Zavaravajuća, prijevarna, prijetvorna. I govori o tome što smo i kakvi smo sami.

Zagreb je „nepokoreni grad“. Grad ljevice, progresa, antifašizma. Grad u kojem desnica ne može pobijediti. U Zagrebu ne marširaju „povijesne“ postrojbe modno svjesnih muškarčina u crnim uniformama koji pokazuju sklonost prema 27. slovu hrvatske abecede šarmantnim brčićima populariziranim tridesetih godina prošlog stoljeća. Ili prema Bobanu, ali ne Zvoni. Ne, u Zagrebu se slavi pobjeda antifašizma u Drugom svjetskom ratu. Zagreb je na pravoj strani povijesti. Istina? Ili, ipak, iluzija?

Šipak. Današnji Zagreb, uz sve navedeno, nije nikakav nepokoreni grad. Pokoren je. Kukavičlukom. Antifašistički je grad koliko i industrijski centar. Ili europska metropola. Nije, naravno, profašistički, filoustaški. Ali nije ni antifašistički. Zagreb je grad ideološke apatije, rezignacije, straha od sebe samog. Grad zaspalih intelektualaca, oportunista. Ili, pak, populističkih blebetala. Koji o antifašizmu ne blebeću. Jer – ne isplati se. Najbolje se to razvidi 8. svibnja.

I ove godine bit će isto. Za koji dan, na osamdesetogodišnjicu oslobođenja, na dan kada je 1945. grad i stanovništvo izbavljeno od ustaške vlasti, dogodit će se obljetničko komemoriranje. Prigodno će se taj dan spomenuti u TV kalendaru, vjerojatno uz neku relativizaciju, spomen zločina koji su uslijedili. Položit će se vijenci, zapaliti svijeće kod spomenika. Održat će se prigodna svečana akademija. Skup ostarjele generacije „potiho“ će se odviti u Lisinskom. Pjevat će se pjesme koje mladi uopće ne prepoznaju. Spominjat će se likovi i djela koji u javnosti više ne stanuju. Rijetki ih se i sjećaju koliko su izbrisani. Koji dan potom Trnjanski kresovi slavit će partizanski prelazak Save kod Trnja. Samo što će više sličiti koncertu alternativnih bendova, happeningu, performansu paljenja kresova, šetnji po nasipu, no što će se ticati antifašizma. Onog povijesnog. Ili onog svevremenskog protivnika svakog fašizma, isključivosti, nehumanosti. U svijetu neideoloških ideologija i antifašizam je neantifašistički. Prigoda za nešto, sve, samo ne sjećanje. Na djelu će tog 8. svibnja biti anemija i demencija. Čitavog grada. Ili gotovo čitavog. Sram i strah. Upravo antiteza onog što se obilježava.

Tako 8. svibnja dođe i prođe. Upravo kao da ne postoji. Službeno i ne postoji jer iako bi to bio logičan datum za Dan grada, nije. Postoji, zapravo, prešutno. Kao da se oslobođenje – jednostavno – nije ni dogodilo. Neki bi rado da i nije. Ili, ipak, jest – no nećemo o tome. Sada. Ni nikada. Nema u Zagrebu ulice nazvane po tom 8. svibnju. Nema ni trga posvećenog oslobođenju. Nema u središtu grada ni većeg spomenika antifašizmu. Razumijem, mada ne opravdavam, izostanak hrabrosti da se vrati naziv današnjem Trgu Republike Hrvatske. Josip Broz Tito nekima, povijesnim manipulatorima, jest personifikacija zla. Drugima je zlo zaista i naneseno. No 8. svibnja nije opterećen Bleiburgom, stradanjima po križnim putovima ni poslijeratnim osvetama. Naprosto, dogodio se prije. Ali, ipak, anemija i demencija caruju.

Sve to, nužno i očekivano, mora voditi propitivanju tog nominalnog, samo formalnog, besadržajnog i bezličnog antifašizma glavnoga grada. Treba ga osvijestiti stvarnim antifašizmom ili ga prokazati kao oportunističku laž. Ali kada se rasprava o antifašizmu pokrene, odmah to bude jedna od onih tema koje samozvana „javnost“ ušutka. Glasna manjina to će prozvati kao ideologiziranje, ideološko pankerstvo, podmetanje razdora u društvo (a znamo da hrvatsko društvo najbolje živi laž „zajedništva“), nepotrebno vraćanje u prošlost, provokaciju, revival socijalizma, komunizma, Jugoslavije, Bog-te-pitaj-što-još-ne. Reći će da je naprosto glupo, u vrijeme umjetne inteligencije i živih problema grada, baviti se prošlošću, jer od toga se ne živi. Društvo se dijeli, nekima se otvaraju još nezarasle rane. Konačno, kom poštenom, valjanom, pravom Hrvatu uopće i može biti do antifašizma? Nećemo sada o tome. Kada ćemo? Nikad. Pred izbore čujemo i vidimo kandidate koji se spominju rodbine koja je stradala, odlaze u Bleiburg. Ne spominju, jasno, ništa što je bilo prije, četiri godine terora vlastitog naroda, bestijalnog mrcvarenja državnih neprijatelja – Srba, Roma, Židova, komunista i još ponekih. Oni, naravno, o antifašizmu neće. Ali ni oni drugi o antifašizmu, 8. svibnju, oslobođenju, neće biti voljni mnogo razglabati. Tek rijetki potiho, stidljivo, samo pokoju riječ.

Demencija je gadna stvar. Pojedince oslabi. Ne prepoznaju djecu i prijatelje. Ne sjećaju se gdje žive. Izgube se u parku. Sjednu i plaču. No u društvu, u gradu i državi, demencija je mnogo gora. Namjerni zaborav stvara društvo straha. Laž nikakav društveni problem nije niti može riješiti. Bijeg samo potiče ponavljanje. Grešaka. Povijesnih. To se vidi. Ljevica kakvu danas imamo, kakva vodi grad, boji se vlastite sjene. Boji se partizana iz četrdesetih, ali i ostarjelih antifašista u osamdesetima. Naravno, ne boji se njih. Prvih više nema. Drugi su preslabi. Boje se sebe, gadan je strah poduzeti išta što bi ih istaklo, isturilo, potaknulo glasni dio društva da oslobodi sav svoj primitivizam i vulgarnost. Prijeti. Pa se lakše slikati na biciklu, citirati u mrežnoj objavi neku feminističku misao i to nazivati otporom. Štoviše, politikom. Nego se zalagati za ono što misliš. Ako misliš. Iskreno.

Muzej iluzija. Kao što se u raznim ogledalima zrcali lik izdužen ili smanjen, debeo ili tanan, tako se u gradu iluzija sjećanje i povijest mijenjaju, nestaju. Ostaje samo fantazija. Iluzija da smo civilizirani. Da smo antifašisti. Da znamo tko smo. A ne znamo. Ili se bojimo reći. Antifašizam kao iluzija. Koja najviše i najbolje govori o nama. Što jesmo ili nismo.

Pročitao sam prije neki dan da će čak i američki „veliki lutkar“, opsjenar demokracije s prebivalištem u Bijeloj kući, 8. svibnja imenovati Danom pobjede u Drugom svjetskom ratu. Možda bismo, sada, mogli biti malo više antifašisti i manje stidljivi. Pa hrabro vratiti Ulicu 8. svibnja. Uz nezaobilazni dodatak „Dan američke pobjede u Drugom svjetskom ratu“.