Prošloga su tjedna na središnjem zagrebačkom trgu prosvjedovali radnici Hrvatskog Telekoma. Kada sam čuo tu radijsku vijest, nisam odmah shvatio o čemu je riječ. Spominjao se Hrvatski Telekom – kako sam pred mnogo godina i sam tu postao investitor, pozornije sam poslušao.

“Take your instinct by the reins

Better best to rearrange

What we want and what we need

Has been confused, been confused”

“Zauzdaj svoj instinkt

Najbolje je sve preurediti

Što želimo i što nam treba

Sve se izmiješalo, sve izmiješalo”

Michael Mills, Michael Stipe, Peter Buck, William Berry

Pa ostao zgranut. To je prava riječ. Hrvatski Telekom dugo je bio pozitivan primjer hrvatskog gospodarstva. Rezultati poslovanja bili su sjajni. Dionice su kontinuirano nosile dividendu. I prije no što je Hrvatski Telekom privatiziran 1999. godine, bio je to jedan od najpoželjnijih poslodavaca. Ako ste imali nekog poznatog zaposlenog tamo, vjerojatno ste ljubomorno nagađali koliku bi plaću mogao imati.

A onda, prošlog tjedna, prosvjed. Priča, bolje rečeno, naivna društvena očekivanja o poželjnom poslodavcu, društvenoj odgovornosti, velikim plaćama i visokoj razini prava radnika, sva su se srušila u sekundama vijesti. Nema marketinške kampanje, a Hrvatski Telekom ima zaista dobre reklame, koja to može popraviti. Sve priče o digitalnoj transformaciji Hrvatske zazvučale su kao prevara. Jer put u informatičku budućnost digitalnog vremena, ispada, počiva na egzistenciji radnika čiji su dohodci ne samo ispod razine odgovornosti i produktivnosti, već možda i ispod platnog prosjeka.

Neću se baviti upravljanjem kompanijom, o telekomunikacijama znam što korisnik mobitela treba znati. Postoje kvalificirani članovi uprave, nadzornog odbora. Analitičari i konzultanti. No ne mogu pobjeći od razmišljanja kako ispada da su nas, osim domaćih “kontroverznih” poduzetnika, šalabajzera koji su privatizirane firme oljuštili i uništili, gulanfera sa stranačkom podrškom, mufljuza s utjecajnim roditeljima, ujacima i strinama, ovoga puta preveslali i veliki prijatelji. Nijemci. Objašnjavali su nam kapitalizam socijalno-tržišnog gospodarstva rajnskog modela. Dugo smo im se servilno zahvaljivali na priznanju i podršci samostalnosti devedesetih. Prepustili im tvornice, tržište, trgovinu i banke. A oni su nam “uzeli mjeru”. Danke Deutschland! Na štrajku. I (ne)uspjehu i ove privatizacije.

Nažalost, jer ni približno stvari nisu tako plošne, lijepo je vjerovati u takvu masnu laž. Jer ona to jest. Prevarili su nas mnogi. Krenulo je s financijskim inženjerima s početka devedesetih. Pa su došli tranzicijski luftbremzeri koji znadu zaobići svaki zakon. Potom strani investitori. I “investitori”. No naciju nepromišljenih lakovjernika uvijek se na sve moglo nagovoriti. Lajtmotiv devedesetih, da će s kapitalizmom samo “cvasti cveće u naše preduzeće” – da ćemo svi biti kapitalisti, dioničari i menadžeri – došao je i ovdje na naplatu! Tranzicija, ekonomska i politička, nije priča o Pepeljugi. Niti kapitalizam baš svima nosi sretan kraj. I “dividendu”.

Gospodarstvo nekoć, čak i u “mrskoj” bivšoj državi, bilo je naše. Jest, mnoge su bile neefikasnosti. Direktori možda nisu imali MBA, neki od njih su imali partijsku ili večernju školu. Skladištari su krali gedore i cijevi. Službena vozila koristila su se u privatne svrhe. Sindikalna putovanja i fešte pretvarali su se u terevenke. A opet, davali su se krediti, dijelili stanovi, ljetovalo se u odmaralištima. Stvarala se infrastruktura. Igrali smo ulogu i na svjetskom tržištu. Na kraju tih desetljeća izgradili smo i tehnološki suverenitet. A onda, kao da nam je netko uvalio ekonomske pikule, ogledalca i šarena stakalca – samo taj netko smo ovoga puta bili mi, a ne Indijanci – odlučili smo se riješiti svega što smo imali. Unisono smo zaključili da to što smo stvarali ne valja. Jer je stvoreno u socijalizmu i Jugoslaviji. A kako ne valjaju oni, ne valja ni ono što je tada stvarano. Zaljubili smo se u privatizaciju, odlučili smo sve povjeriti drugima. Valjda pametnijima, sposobnijima. Samo, takvih nije bilo. Pa smo davali kome treba. Ili kom već stigne.

Te 1999. prodali smo Telekom. Pretvorili ga u ekspozituru, podružnicu Deutsche Telekoma. Nešto kao kvartovski trgovac telefonima. Samo s više tehnologije i profita. I zvučnijim nazivom. Hrvatske telekomunikacije. Savršeno smo se uklopili u samonametnuti tranzicijski narativ. Privatizacija je postala sveta krava. Mitsko biće.

Nema te marketinške kampanje, a Hrvatski Telekom ima zaista dobre reklame, koja može popraviti prosvjed svojih potplaćenih radnika

Država u tranziciji, pod pritiskom međunarodnih institucija i domaće elite, odlučila je državnu kontrolu nad ključnom tehnološkom infrastrukturom dolazećeg digitalnog društva, prepustiti privatnom interesu. A pitanje političke “vjerodostojnosti” diktiralo je da se zahvalimo Nijemcima. Oni će to, naravno, bolje od nas “modernizirati”, “učiniti konkurentnijim i efikasnijim”. Rasteretit ćemo, konačno, i Državni proračun. Naravno, u svemu tome zaboravili smo onu ključnu prevaru, a ta je da se pod krinkom efikasnosti javna dobra vrlo često ne prodaju zato da bi zaista bila bolje upravljana, već da bi privatni, partikularni, interes nadvladao zajednički.

Nakon toga sve je poznato. Infrastruktura građena desetljećima postala je izvor stabilne rente za strane ulagače. Profitabilnost je rasla, no ne zato da i radnici od nje imaju koristi, već da se prelije dioničarima. Radnici su samo varijabla u algoritmu profita. Trošak. Nitko ne želi vidjeti kako baš oni proizvode vrijednost, dobit. Sindikati su smetnja, neželjen gost. Ne i partner. Na kraju, umjesto Hrvatskog Telekoma imamo Deutsche Telekom, samo s domaćom radnom snagom, hrvatskim nazivom i poreznim brojem, nacionalnom upravljačkom praksom. Njemačka je jedino knjigovodstvena disciplina.

Jasan je suvremeni narativ o radu. “Agilnost”, “samostalnost”, “poduzetnost”, “zalaganje”. Ali iza toga ne stoje velike plaće. Samo ozbiljna odgovornost. A poslodavcu rekordna dobit. Možda to i jest prava istina tehno-feudalizma, pardon, suvremenog kapitalizma. U Hrvatskoj. I drugim banana-državama. Jedino je više ne možemo skrivati iza reklamnog slogana o “digitalnoj budućnosti”. Koju nam nude isti oni koji su nam prethodno “prodali” model participativnog kapitalizma. Očito po ostapbenderovskom, a ne rajnskom principu. Inflacija i troškovi izveli su stvar na čistac.

Zašto je sve to moguće? Odgovor leži u političkoj kulturi koja tri desetljeća njeguje servilnost prema svakom interesu. Osim našem. Hrvatskom. Društvenom. I državnom. Ovoga puta prednost smo dali interesu Njemačke. Deutsche Telekoma. Isto činimo i sada kada od Nijemaca kupujemo Leoparde II. Tenkove. Haubice. Ne tako davno, kada smo kupovali Rafale, učinili smo isto prema Francuskoj. Njima smo dali i zagrebački aerodrom i BINA Istru. Autocestu prema Macelju dali smo Strabagu. Davali smo i Bechtelu i Enronu. MOL-u Inu. U ime investicija, a i “investicija”, Hrvatska je odustala od suverenosti – ekonomske, političke, regulatorne. Najglasniji suverenisti i državotvorci najlakše su (pro)davali. Nijedna vlada nikada, lijeva ni desna, nije se usudila otvoreno prozvati sve te naše “učitelje” kapitalizma za sve ono što su rekli da će učiniti. A nisu. Ne. Naši ih političari rado i često posjećuju, stave zaštitni šljem na glavu s korporativnim logom i otvaraju. Sve što se otvoriti treba. Mi prevare i loše prakse ne kažnjavamo. Ne kritiziramo ni ne prozivamo. Mi te takve partnere dočekujemo s počasnom stražom. Klanjamo se. Nudimo još. Sve. I to s osmijehom. Mi se asimetriji pozicija veselimo. Od preuzimanja banaka i energetskog sektora do kontrole telekomunikacija. Njemačka, Francuska, Italija, Austrija, Mađarska investira. A Hrvatska se prilagođava. U takvom modelu radnička prava su kolateral. I nikome ništa što se radi o pravima hrvatskih građana. Piketty je napisao kako ona demokracija koja ne nadzire vlastitu ekonomiju vrlo lako i vrlo brzo može prestati biti demokracija. Nas to ne brine. Ne, požurit ćemo tim putem.

Naša loše upravljana država iznjedrila je i poslušno društvo. Stranci upravljaju i našom politikom. A za to im ne trebaju čak ni politička sredstva. Dovoljan je samo godišnji izvještaj investitora. Da se politička klima u Zagrebu promijeni. To što se u Telekomu događa nije izoliran slučaj. Nije tu bitan ni Deutsche Telekom ni Nijemci. Radi se o nama. Naciji lakovjernika kojima manipuliraju korumpirane elite. Iste one koje ostaju nijeme pred zahtjevima svojih građana. A jave se samo kada treba dočekati strane izaslanike, uvažene goste. No tako se ne biva modernom europskom demokracijom. Jer u demokraciji se za građane i njihove slobode bori. A bore se i oni sami!

Početkom devedesetih Slavenka Drakulić je napisala zbirku eseja “Kako smo preživjeli komunizam i pritom se smijali”. Da, komunizam smo preživjeli. Neki su se i smijali. Pitam se samo što će biti s kapitalizmom, hoćemo li se i tu smijati? Ili, važnije, možemo li ga “preživjeti”? S Nijemcima. Ali i sa samima sobom.