„In your head, in your head,

Zombie, Zombie, Zombie.

What’s in your head, in your head?

Zombie, Zombie, Zombie“

„U tvojoj glavi, u tvojoj glavi,

Zombi, zombi, zombi.

Što je u tvojoj glavi, u tvojoj glavi?

Zombi, zombi, zombi“

Dolores O’Riordan

Knjige se pišu, filmovi snimaju o važnim ljudima i ključnim događajima. Oni koji su zadužili čovječanstvo, time su zaslužili crticu u školskom udžbeniku. Ili enciklopediji. Nažalost, mnogo je rjeđi spomen gluposti. Jest, neki se vlastitom glupošću diče, ali je prethodno prepakiraju u prikladniju ambalažu. Onu društvene relevantnosti i značaja. No pravoj se gluposti nedovoljno posvećuje medijska pažnja. Ne posvete joj se minute dnevnika niti o njoj čitamo uvodnike. Možda se, zbog takve zapostavljenosti, glupost i ponavlja.

Prošloga tjedna probudila me jedna takva glupost. Medijski podosta neprimijećena. To i stoga što nije iz političke „općologije“, a nije bila ni bučna ni zvučna. Glupost je ta izašla iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, ni prva ni zadnja pod grbom Republike Hrvatske, obdarena klasom i urbrojem koji daju birokratsku važnost slabom sadržaju. Počašćena oznakom „mišljenje, daje se“. Iako bi valjalo pisati „politizirano i pogrešno, stavljeno na uslugu vlasti“. Naizgled treba biti pravnički verziran kako bi se u ovo ne-mišljenje proniknulo, no to je samo privid. Za glupost o kojoj je riječ dovoljno je samo elementarno logičko rezoniranje, lako je otkriti sav manjak kompetentnosti uvezan uz nedostatak društvenog, a i političkog „kompasa“ u tom mišljenju o plaćenom dopustu za prosvjed zaposlenika i sindikalnih povjerenika.

Proteklih tjedana tri obrazovna sindikata štrajkaju. Taj je rotirajući štrajk za vlast neugodan. Savršeno je legitimna nepopustljivost Vlade povodom zahtjeva sindikata za dizanjem koeficijenata u obrazovanju, onih koji su prigodom donošenja Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama rasli, no ipak završili niži od usporedivih u drugim javnim službama. No, tada, u upornom djelovanju obrazovnih sindikata leži opasnost za vlast. I ona je približavanjem lokalnih izbora u svibnju i kraja školske godine u lipnju, politički sve očitija. Ne treba se pokloniti zahtjevima sindikata, no tada se treba znati nositi s opterećenjem. Političkim. Za vlast. A izjave kojima Vlada, ministri i državni tajnici manipuliraju brojem radnika u štrajku i prozivaju sindikate da onima kojima je zbog štrajka umanjen iznos plaće, isplate razliku, to nisu. Tek inat i oholost onih koji se zbog položaja osjećaju snažni. I važni. Oni koji u cilju osporavanja zahtjeva u štrajku ne prezaju zloupotrijebiti vlastite ovlasti.

U Temeljnom kolektivnom ugovoru za zaposlenike u javnim službama stoji kako: „Zaposlenik ima pravo na plaćeni dopust tijekom jedne kalendarske godine do ukupno najviše 10 radnih dana u sljedećim slučajevima: (…) 9. sudjelovanja na sindikalnim susretima, seminarima, obrazovanju za sindikalne aktivnosti i drugim sindikalnim aktivnostima – 2 radna dana.“ Na temelju te su odredbe sindikalni povjerenici i članovi plaćeni dopust koristili za odlazak na sindikalne seminare, sportske igre i druženja. Ta im je odredba jamčila pravo da sudjeluju u aktivnostima sindikata tijekom radnog vremena.

Prošloga se petka Ministarstvo rada domislilo kako doskočiti sindikalnom prosvjedu koji se trebao održati 25. travnja na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Dovitljivi Vladini činovnici i umni funkcioneri ponudili su premijeru čudesan lijek za veliki prosvjed. Jer kako vlasti, vladajućim strankama, ne odgovara zvučna kulisa prosvjednih poruka koji tjedan pred lokalne izbore, to su „stručnjaci“ odlučili negativno odgovoriti na zahtjeve članova sindikata kada se pozovu na opisano pravo kako bi sudjelovali u sindikalnom prosvjedu. Ništa ih u tom onemogućavanju nije zabrinulo, čak ni to što se to pravo bespogovorno priznalo i 2019. kada se prosvjedovalo. Naprosto, lakonski su odlučili da sindikalci to pravo nemaju jer da sindikalni prosvjed nije „sindikalna aktivnost“. Pa su se još pozvali na neko prethodno dano tumačenje, oko sindikalnih susreta, i to za trajanja prethodnog kolektivnog ugovora. Jer ništa ne šteti ako se treba umiliti Premijeru.

Jasno, malo je reći da je posve nepravno, a politički bezobzirno, kad si jedna ugovorna strana kolektivnog ugovora uzima za pravo obvezivati mišljenjem o odredbama kolektivnog ugovora, dvostranog akta. Pogrešno je koristiti praktičnu moć vlasti za ucjenu sindikalne strane koja tu moć nema – a upravo je o takvoj zloupotrebi političke moći riječ! Učiniti to još ovako nestručno, nelogično, pravno i jezično, sve kako bi „servirali“ magično sredstvo premijeru da se suzbije prosvjed prosvjetara, zaista je porazno. I opasno. Što drugo reći za zaključak jednog ministarstva kako „druge sindikalne aktivnosti“ ne znači „sve sindikalne aktivnosti“, pa i različite od onih izričito navedenih! A prosvjed u organizaciji sindikata nesporno jest takva „druga sindikalna aktivnost“!

Dogodilo se i mnogo gore. Vlada, „posredni poslodavac“ koji javnim službama osigurava plaće s pozicije javne – političke – vlasti, svoj problem (jer se prema njima usmjeravaju zahtjevi za povećanjem plaće u obrazovanju) rješava vulgarnim politiziranjem svoga kolektivnog odnosa sa socijalnim partnerima, sindikatima. Tako da to nije samo neizvršavanje obveza iz kolektivnog ugovora „u dobroj vjeri“, nijekanje prava radnika, već opasno, uistinu nedemokratsko autoritarno prisezanje državne vlasti. Da, nedemokratsko i autoritarno. Ono koje vrlo vjerojatno dovodi u pitanje ustavne vrijednosti, a i ispunjavanje obveza iz konvencija 87. i 98. Međunarodne organizacije rada. Ništa kao ova suspektna zloupotreba ovlasti vezanih uz sindikalne aktivnosti, sindikalni prosvjed, nije razotkrilo autoritarne i nedemokratske tendencije vlasti. Samog premijera ili onih koji ga u to guraju nudeći „panaceju“ za sindikalni bunt.

Naravno da je Vladin izlazak iz konteksta demokratski prihvatljivog i ustavnog, njezin evidentan poraz, s jedne strane, i pobjeda sindikata obrazovanja, no mnogo je ozbiljnija i opasnija konotacija takvog postupanja za društveni okvir demokracije. One koja je uvijek krhka. Jer je ta „čarobna antisindikalna pilula“, koja zasigurno nije prošla bez redakture Andreja Plenkovića, jasan pokazatelj autoritarnog postupanja, vladanja mimo ustavnosti i demokratičnosti. Jasno, i pameti.

Cinik u meni rado bi čestitao Vladi Republike Hrvatske na tom hrabrom koraku u smjeru demokracije po mjeri i vrijednosti Aleksandra Vučića i mog imenjaka Viktora Orbána. Zapljeskao bih i preduskrsnom razotkrivanju našeg hrabrog europejca Andreja Plenkovića. Samo što takve političke igre s vladavinom prava nipošto ne treba trivijalizirati, banalizirati poteze koji vode u pravcu suprotnom od demokratskog i ustavnog samo zato što su smiješno nestručni. Ne, svaki korak pa i najbanalniji ili komično-nestručni potez koji dovodi u pitanje vrijednosti istinski liberalnog i demokratskog društva, valja osuditi, boriti se protiv njega kao protiv zla: dok je malo, ne čekati da nabuja. Ne valja čekati da se nestručnjaci opamete i postručne, ako je to uopće moguće. Neosnovanoj centralizaciji moći, autoritarnosti, valja se opirati dok se još čini samo kao autoritativni tehnokratski pragmatizam s elementima ojačane osobne pozicije. Ne smije se čekati da postane ono što će, kao kod naših susjeda, dugoročno naškoditi i demokratskom društvu i vladavini prava u njemu. Ne suprotstaviti se, ne boriti se za jačanje vladavine prava i demokratskog, znači prepustiti naše društvo „tihom ubojici“. Bolesti društva po posljedicama usporedivom s onim što se dogodi organizmu bolesnika koji ne liječi svoj visok tlak ili dijabetes. S liječenjem treba započeti na vrijeme jer kasnije liječenje bude preskupo. Možda i zakašnjelo.

Živimo u doba u kojem političari demokraciju vide kao problem ili samo dekoraciju kojom oni imaju autoritativno upravljati. Takvi politički hegemoni doživljavaju sebe kao jedine legitimne društvene i političke aktere. Svi ih drugi moraju slijediti. Bespogovorno. I šutjeti. Dodvoravati im se kao što to čine sitni oportunisti koji mišljenja prilagođavaju moći kako bi svojim nahranili glad vlastodržaca za vlašću. Samo, to nije demokracija. Prije će biti manipulacija. Stručna i demokratska. Različita od postulata vladavine prava. Možda se čini banalno zaključiti to na temelju „samo“ jednog pogrešnog mišljenja jednog ministarstva, kao ovoga puta. Ali tako krene. Onaj koji je spreman iskoristiti državni aparat za svoj probitak, sitan na početku, oko plaćanja za odlazak na prosvjed, ako ne naiđe na suprotstavljanje, nastavit će potkopavati demokraciju, „kolonizirati“ javne politike, sve sfere društva. Dok u jednom trenu opresivni potencijal demokracije od tog sitnog, prvog koraka ne završi u iliberalnoj demokraciji. Onoj u kojoj prosvjeda neće biti. Jer će biti ušutkani svi koji bi ih mogli organizirati.