Kad bi ga nešto pogodilo, Kreg ne bi trošio riječi. Samo bi donio tekst. Poruka je bila jasna. Čitaj i misli! Riječi su ponekad suvišne. Ovog tjedna navršava se pet godina od odlaska Josipa Kregara. Ne želim ga se samo sjetiti nego i zazvati intelektualni duh čovjeka koji je imao hrabrosti za istinu. Ne bi je prešutio.

“Mnogi se ljudi ne libe

Da koriste ljude

Dobri će dole, a gore

Budale i lude”

Dušan Kojić, Ivan Vdović, Milan S. Mladenović

Za Krega društvo nije bilo apstraktan pojam, nego labirint nepravdi. Znanost nije bila privilegij, nego obveza razumijevanja i djelovanja. Znanje više od teorije – temelj preporoda, lijek protiv institucionalne sljepoće, dokidanje “pričica” parazitskih elita. Kao prijatelj i kolega, bio je i drzak i topao. U jednom te trenu grdi, bez imalo uljepšavanja. Već u sljedećem vraća vjeru da možeš biti bolji, da se vrijedi boriti. Ljudi za njega nisu bili pijuni. Ne – akteri! A društvo – kakvo je zamišljao – bilo je i oružje i lijek, za razum i vjeru da bolja Hrvatska postoji.

Vrijeme u kojem živimo traži ljude čvrstog kova. Osvrnite se samo na posljednjih mjesec-dva, vidjet ćete koliko ih je malo. Onakvih kakav je bio Kreg. Zamišljam kako bi ovih dana izgledala kava s umirovljenikom Kregom, u ljetno jutro kolovoza 2025. U B041. Našli bismo se čangrizavi od slabog sna zbog vruće noći. Kreg bi došao prvi jer uz dob, osim mudrosti, ide i rano ustajanje. Sjeo bi na visoku stolicu, u “izlog”. Pred njim papiri, ispisani nečitljivim rukopisom. Bilješke za kolumnu na Autografu. Vidim ga kako sjedi. Ušao bih, pozdravio Nikolu za šankom, sjeo do Krega. I krenula bi tipična kombinacija nervoze i veselog čuđenja.

– Viktore (njegovo “r” bilo bi muklo “l”, zbog rotacizma), nisi na moru? Ili si i ti pobjegao u Zagreb, kao ja od Vesne, da u miru napišem kolumnu?

– Ma ne, još sam tu, ali idem. Da Vas nisam sreo, zvao bih.

– Nemam mobitel. Opet. Ostao na Ugljanu. Na stolu vani. Sva sreća da ga nisam posijao na trajektu – odgovara s osmijehom koji priznaje poraz bez žaljenja.

– Dakle, sad samo fiksna veza, analogija, dvadeseto stoljeće? – zadirkujem.

– Najčišća veza. Nema signala, ali ima smisla – kaže i smijulji se.

U tom trenutku Nikola nosi dva espressa. Divno je kada znaju što baš u tom trenutku trebaš.

Pitao bih ga o čemu će pisati u kolumni. U pet godina kako je otišao, teme koje je volio nisu ostarjele. Postale su samo grublje, vulgarnije. Likovi njegovih kolumni bahatiji no ikad.

– Pišem o politici koja se svela na PR, a to je recept za populizam. Traži samo demagoga i mlađahnog karijerista koji će napraviti sve što mu se kaže. Ideje nisu bitne. Vrijednosti nema. Pišem o demokraciji bez istine, o Europi koja je zaboravila što znači biti primjer, a ne kolonijalni gazda. Malo i, Viktore, o ovim našim prevarantima.

– Klasika. Samo gora verzija – dobacujem.

– Željezna pravila Michelsova zakona kazuju da se, kad se kaže organizacija, zaziva oligarhija. Tako i danas, tko kaže politika, vidi sebe na vlasti. Već smišlja demagogiju za privući mase. Za takvu politiku nema uputa. Niti joj trebaju. Do srži je iskvarena. Nikome ne služi. Osim onih na vlasti, nitko od nje ništa nema. Ipak, bez politike ne ide.

– Što ostaje? – pitam.

– Ušutkana ljevica koja preživljava na donacijama i dotacijama. I apologijama. Svoj idejni prekarijat robija u tišini. A desnica huška. Huška, huška, nikad drugo nije ni činila. A svud ljudi koji su umorni, prestrašeni, osiromašeni.

– Zapad? Nekad je Zapad bio optimistična alternativa.

– Europa je turist koji pokušava prodati ideju slobode dok gradi ograde. Imitacija umire, ostaje resantiman (vesentimaaa – tako bi izgovorio). “Transformacija bez transformacije.” Površinski europsko, suštinski močvara svud oko nas.

‘Politika je gulaš na lošoj svadbi: pojest ćeš ga jer nemaš izbora, a znaš da će ti poslije sjedati cijeli dan’, zaključio bi Josip Kregar

– Hrvatska? – zanima me.

– Provincija s europskom iskaznicom. Debatirat ćemo o kulturi sjećanja, dok nam vrtići nemaju odgojitelje. Raspravljati o obljetnicama, dok mladi sanjaju Irsku. Demokraciju ćemo mjeriti po broju uhljebljenih. Jedno što možemo je mahati barjacima. Samo ovaj put europskima. To i činimo. Barjaci, grbovi, fale još gusle. Ali, kad imaš ZDS, može i bez gusala.

– A naši junaci? Milanović? Plenković? – upadam.

– Milanović. Takav talent, a kao loš učenik klasične škole. Citate zna, ali ne domisli smisao. Retorička vježba bez sadržaja. I ne radi svoj posao. Plenković? Europski činovnik koji se igra državnika. Taj me momak razočarao. Postao je pokriće svem i samo lošem. Neće ga pamtiti po viziji, nego po konstrukcijama koje prodaje novinarima. Tuđmanovski gestikulira i konfabulira. I prolazi mu. Okružio se klimavcima i samodopadno zapovijeda. Pogledaj “Brod luđaka” od Boscha – tako izgleda Vlada. Samo ovi ne plove. Vuku nas. Za nos. No što je gora, to dulje traje. Prokletstvo naše politike. Obojica žive od atmosfere konfuzije. Kod njih je stabilnost sinonim za stagnaciju, modernizacija lijep način da kažu da će postaviti svoje intimuse na poziciju. Evo, sad, po ambasadama. Kud bi ti, Viktore? Ja u Beč. Ili, bolje u Peštu, da vidim kako orbanovština tone.

– Vječita negativa, profesore, gori čovjekomrz od mene samo ste Vi. Ali, ajde, što s Hajdašem Dončićem? – provociram.

– Hajdaš? On je dražestan, s vremena na vrijeme čak i smislen. No nikad koristan. On bi trebao biti lav u političkoj areni, a ponaša se kao konobar na domjenku. Donese, posluži, nestane. Nema gladi, nema ambicije, nema ideje. Ivica Račan znao je stati pa reći: “Nećemo tako, to je ispod razine politike.” Ovi su to zaboravili.

– Ste vidjeli Ivu? – ne mogu odoljeti.

– Ivo. Najpristojniji među nemoćnima. Čovjek koji zna što je ispravno. Svijet bi bio divan da su svi kao Ivo. Samo, to se zove koncert klasične glazbe. A politika je danas gladijatorska arena. Ne treba joj violinist s partiturama.

Volio je voditi bilješke koje su završavale u tekstu. Svijet je bilježio čak i kad je znao da ga ne može popraviti. Zapis je bio pobuna.

– Profesore, a izlaz? – pitam.

– U dostojanstvu. U tome da ne lažeš ljudima. Da ne odgajaš naraštaje u apatiji. Da imaš stav i braniš ga. Da znaš da su institucije štit, ne sredstvo osobnog probitka. Tko pristane na laž, pristao je na propast. Osim ako si oportunist. Mada, i oportunisti su ljudi. Ima ih dobrih.

– Kao što ste znači reći kad me nešto kopkalo, bolje biti pozitivan oportunist nego pokvareni vizionar – podsjetim ga.

Ispijamo kavu. Nakon što je napisao kolumnu (naravno, puna tipfelera, u različitim fontovima, ali briljantno tečnog sadržaja, s divnim opisima i sjajnim citatima), zamišljam kako ide u Ogulin. U Kiji. Imao je neobičan dar da dodaje gas neposredno prije promjene brzine. Na Vectri je tako razvalio automatski mjenjač. Poslije Ugljan. Jednom mi je rekao da je nakon moždanog ondje izgradio vikendicu jer “ima bolnica”. I dječački se nasmijao. Jer bolnica na Ugljanu ne pomaže kod moždanog. Kreg.

Uporno prkosan da se bori za pristojnost. Na kraju uvijek optimističan, s lekcijom da je život bez stava brbljarija. Bez istine – zločin.

– Profesore, a da rezimiramo … – kažem i zakrećem dlanom – što biste rekli o Hrvatskoj danas? Jedna rečenica?

Kreg bi se nagnuo, oči bi zaiskrile poluozbiljnim pogledom.

– Hrvatska je zemlja u kojoj svi znaju što je istina, ali pristaju na laž iz pristojnosti – kaže, i otpije zadnju kap espressa.

– Iz pristojnosti? – frknem kroz nos.

– Naravno, Viktore! Mi smo narod koji šuti na glupost, smije se na lopovluk, kima glavom na korupciju. Sve iz pristojnosti. Da ne bi netko rekao da smo nepristojni – doda i počeše se po glavi.

– A političari?

– Političari? Posebna kasta. Ovdašnji političar ide na godišnji odmor – od realnosti. Samo što kod njih traje četiri godine. Ili dva mandata, ako dobro lažeš – kimne sam sebi.

– A mi gledamo?

– Gledamo, Viktore, kao lošu sapunicu. Izbori su jeftina španjolska sapunica: znaš tko će preživjeti, znaš tko je negativac, znaš da je scenarij banalan, ali svejedno gledaš. Jer, što drugo imaš? – otpuhne uz smijeh.

– Institucije?

– Institucije kao ukrasne biljke u predsoblju. Lijepe, ali beskorisne. Mi smo društvo u kojem institucije postoje da ne rade. A zakoni da se ne provode – pa se na tren uozbilji.

– Sve imamo, a ništa ne funkcionira?

– Točno! Kod nas je zakon ono što ti ja kažem, Ustav ono što pjevamo na svečanoj akademiji. Sve “u skladu s najvišim standardima”. Samo standarda nema – odvali. A ja se smijem naglas.

– Što nam ostaje? – pitam kroz smijeh.

– Ostaje, Viktore, gulaš. Politika je gulaš na lošoj svadbi: pojest ćeš ga jer nemaš izbora, a znaš da će ti poslije sjedati cijeli dan – zaključi.

Da, gulaš. Bez Krega kao bez važnog začina. Nedostaješ, Kreg…