U državi ‘europski’ nacifrane vlade, politička platforma koja se skriva pod krinkom ‘domovinskog’ hrabro korača putem ostvarivanja najbjednije majorizacije

„The future teaches you to be alone

The present to be afraid and cold

So if I can shoot rabbits then I can shoot fascists

Bullets for your brain today

But we’ll forget it all again

Monuments put from pen to paper

Turns me into a gutless wonder“

---

„Budućnost uči da budeš sam

Sadašnjost da budeš uplašen i hladan

Pa ako mogu pucati u zečeve tada mogu i u fašiste

Meci za vaš mozak danas

Ali ponovno ćemo sve zaboraviti

Spomenici prebačeni s pera na papir

Pretvaram se u čudo bez srca“

James Dean Bradfield, Sean Anthony Moore, Nicholas Allen Jones

Posljednjih nam se godina Europa nudi u neograničenim količinama. Europa, europejstvo, europska demokracija, europske slobode, europski novac. Europska transcendencija. Europe, Europe, Europe amo, jer utjehe nema u vodi. Tko se usudi štogod protiv te božanske Europe reći, istom postaje neprijatelj vlasti. I vice versa, propitivati aktualnu vlast nosi deficit europejstva.

Poput svakog „friziranog“ političkog domoljublja, državotvorstva, i to europsko anđeosko političko plahutanje, sva ta europejština, korisna je laž. Služi osvjedočenju virtualnih uspjeha naše vlasti, laska veličini pozicije i svog busatog vođe. Licemjerno, nema što, uzimajući u obzir minijaturna postignuća, marginalna poduzimanja u vezi s korupcijom, rasplamsanim kriminalom oko javnih sredstava i javnog dobra. No kad je „europska“, vlada je istom uspješna. „Europsko“ je jamstvo, bezuvjetno pokriće vlasti, ma koliko loša i neuspješna ona bila. A ona je faktički samo „manje zlo“, ako i to, da baš na vlast ne dođu akteri nacionalno-klerikalne rekonkviste. Tome, ustvari, ona služi. Premijer je majstor propuštenih prilika, onih da Hrvatsku učini boljom no što ju je zatekao. Zapucao je silne penale u toj utakmici, sve u provođenju politike verbalno odlučnog praktičnog nečinjenja. To nepoduzimanje njegov je recept održanja na vlasti. Sve začinjeno namirivanjem stranačkih saveznika i još širokogrudnijim darivanjem odstrijeljenih stranačkih oponenata.

Plenković je glasačke lajkove davne 2016. pokupio u utakmici koju je vodio s Karamarkovim HDZ-om. Vrednovao mu se otklon od političkog radikalizma koji je vonjao na najprimitivniji šovinizam. Potom je 2020. nagrađen za nepopustljivost pred COVID-populizmom. No 2024. sve je vraćeno na početne postavke, dovršen je politički krug. Oživjeli su prethodno justificirani protivnici, iskopana raka za lešinu Plenkovićeve politike. Naime, kako nije na odgovarajući način primijenjen glogov kolac, to je nakon prošlogodišnjih izbora HDZ prisiljen koalirati upravo s onima koji su se nakon poraza Karamarkove politike s HDZ-om razišli. Istim onima koji su strah od epidemije i cijepljenja pretvorili u populističku agendu! Povratak na politički početak, lako je pogoditi, ne predstavlja novu prigodu, već delegitimiranje sveg onog što je prethodno Plenković bio. Te 2024. Plenković je saldiran na nulu. Ne pozitivnu. Nulu.

Odgovor zašto ta nula nije „pozitivna“, a to je formulacija koja se koristi kako bismo opisali da bi moglo biti i gore, posljednjih se tjedana slikovito ukazao. Prvo podosta nenadano, drugom prigodom nezamislivo, a opet očekivano. Prvom sam posvetio prošlu kolumnu – o korištenju državnog aparata za osporavanje prava iz kolektivnog ugovora, ultima ratio reduciranja sindikalnog prava na prosvjed. Sve radi izbjegavanja oneraspoloženja Premijera sindikalnom bukom koji tjedan pred lokalne izbore. O drugoj prilici sada.

Što je nezamislivo, a opet očekivano, da bi nula bila potvrđena? Plenković, stasiti alfa-mužjak njegovane kose, 2016. prikazao se umivenim licem „novog“ HDZ-a. Dva su poteza to potvrdila. Prvo, imenovanje svog alter ega Nine Obuljen Koržinek umjesto Zlatka Hasanbegovića, a potom uvođenje SDSS-a u vlast. Potonje je u drugom mandatu podržano i potpredsjedničkim mjestom za predstavnika SDSS-a u Vladi. A 2024. domovinski obrat. U Vladu ulazi Domovinski pokret koji sili istiskivanje predstavnika srpske manjine iz većine. Nakon inicijalnog poteza stvar se primirila. Naizgled. (Afere, sa i bez pucanja, hapšenja, predsjednički izbori bili su tome razlog.)

No prošlog je tjedna Savjet za nacionalne manjine odlučio sredstva za financijsku podršku tjedniku Novosti umanjiti više od trećine u odnosu na prošlu godinu. Štoviše, mudrošću volova upregnutih u dompokovski plug, ti su se savjetnici sladostrasno pohvalili kako je to jedino smanjenje sredstava manjinskom mediju. Predsjednik Savjeta objasnio je kako je, putem Novosti, „vršen utjecaj na politička kretanja u Hrvatskoj, što nije sukladno namjeni, odnosno promoviranju i ostvarivanju kulturne autonomije srpske nacionalne manjine“. A Savjet, valjda, od ove godine ima dompokovsko-hadezeovski zadatak u financiranju manjina.

Zafalilo je još da se stvari posve razjasne kako se, i inače, radi o političkom glasilu jugozomboida i leftarda, trovača hrvatske kulture, mrzitelja sveg hrvatskog. Konačno, što bi politički komentatori koji nisu po mjeri vladajuće domovinsko-državotvorne ideologije, mogli biti? Demokrati? Slobodnomisleći ljudi koji zagovaraju pluralizam? Sjajni novinari? Ma, hajte, ovi čak nisu ni Srbi. Bar ne svi. Ne pišu o temama koje zanimaju srpsku manjinu. Pardon, o temama za koje hrvatski umnici smatraju da bi Srbe trebale zanimati.

Naravno, odluka Savjeta nije jedna od onih dosadnih i anonimnih. Ne. Iz nje dopire zadah. Politički. Kao i prigovor Novostima. Zadah sumanute političke kampanje mržnje koja nije ništa drugo nego obnovljeno instrumentaliziranje srpskih kapitalnih pitanja. Ovoga puta naizgled medijsko, no sadržajno baš političko. Meta je jedno od Pupovčevih (zlo)djela – sadržajno sjajna novina, oaza u kojoj neki od angažiranih novinara jedino još mogu djelovati u Hrvatskoj. I Pupovac sam. Ipak, famoznija je pozicija Andreja Plenkovića. Jer dragi Andrej iz 2024/2025. našao se u dosta šizofrenom odnosu s Andrejem iz 2016. i 2020. Zapravo, kao da je odobrenjem „donošenja odluke“ sam pristao biti srušen. Još veselije – samoubio se.

Odluka Savjeta odjeknula je. Ostavit ću po strani pristojne reakcije i istaknuti kako se krasna, mada ne principijelna (ili baš takva) koalicija ovdje susrela. Tako je iz reda dompokovskih domino-izgnanika došla kritika da je bilo kakvo financiranje Novosti izdaja radikalno desnih birača. Jer, naravno, Novosti nije dovoljno samo obogaljiti, valja trznuti jače i slomiti kičmu Pupovčevoj medijskoj nemani. Aždaji s tri repa. I četiri ocila. Kako je i danas strastvena ta radosna volja kojom se devedesetih Srbe izbacivalo iz stanova, da ih se danas izbaci iz medijskog prostora. Il se pokloni il se ukloni.

I neki su se liberali razveselili. Divno je kad zagovornici sloboda, političke ravnopravnosti, potežu pitanje neovisnosti medija ako su financirani javnim novcem. A ne vide koliko je kontradikcije u tom da politička (i nacionalna) većina kreira dopuštene ili poželjne sadržaje manjinskog medija. I to niječući im pravo na političke sadržaje. No, dobro, ideja, a da bi to bila, ima biti promišljena. Ova nije. Pa ju je smiješno i razmatrati.

Najtužniji su, ipak, bili komentari nekih poznatih mi „ljevičara“. U maniri narodne „tko s vragom tikve sadi“, nisu susprezali zluradost. Ne znam je li to refleksija odmaka ljevice od manjinskog pitanja iz devedesetih ili kažnjavanje za podršku HDZ-ovim vladama. Jer, valjda, ljevica bi trebala imati monopol na podršku srpske manjine. Koliko se god sama od nje odmicala. A srpska bi manjina, poput ostavljene ljubavnice ili zacopanog pubertetlije, trebala doživotno sanjati tu ljevicu.

Što zaključiti? Strah postaje razuman. Zove na otpor. Sve je jači zadah isključivog, huškačkog, ksenofobnog, mrziteljskog gnoja. U državi „europski“ nacifrane vlade, politička platforma koja se skriva pod krinkom „domovinskog“ hrabro korača putem ostvarivanja najbjednije majorizacije. Naravno, prešutno potpomognuta interesom autoritarnog vođe koji je održanje na vlasti spreman platiti izdajom svega što je bio. Ili se barem pretvarao da jest. Namjesto zova pravednika, veliki se vođa povinovao zovu bijednika. Baš „europski“ – licemjerno kako sam opisao na početku.

Prvi su na redu Srbi. Novosti. Tko je sljedeći? Netko uvijek jest. Manic Street Preachers naslovili su pjesmu, koju citiram u uvodu, „If You Tolerate This Your Children Will Be Next“. Da, ako ovo mirno pregrmimo, sljedeći ćemo, malo pomalo, biti svi mi. Jer narativ bijesnog šovinističkog populizma sredstvo je narušavanja demokratskih načela poput pluralizma, kompromisa i poštivanja vladavine prava. Kad tvrde da govore što narod misli i želi, populisti potkopavaju same procese koji omogućuju funkcioniranje demokracije, dijalog i promišljanje, zaštitu prava manjina.

Davno je David Hume napisao: „Vrhunci popularnosti i domoljublja još uvijek su utabani put do moći i tiranije.“ U ovoj „europskoj“ Hrvatskoj to je vrlo očito.