Viktor Gotovac odgovara na kolumnu Roberta Bajrušija u Jutarnjem listu u kojoj ga autor proziva zbog ‘proruskih stavova’

„Euro neuro, I don’t like snobism

Nationalism, puritanism, I am different organism

My heroism is pacifism, altruism, I enjoy bicyclism

Liberalism, tourism, nudism, optimism

It is good for rheumatism“

---

„Euro neuro, ne volim snobizam

Nacionalizam, puritanizam, ja sam drugačiji organizam

Moje junaštvo je pacifizam, altruizam, guštam biciklizam

Liberalizam, turizam, nudizam, optimiza
Dobar je za reumatizam“

Antonije Pušić

Nisam stručnjak za međunarodne odnose. No nisam ni budala. Barem sam do danas tako mislio. Račun na Facebooku i X-u koristim da bih pohvalio dobro vino u kojem sam uživao, obilježio lijep pejzaž u Toskani, Istri, Dalmaciji i – na tanjuru. I da, povremeno objavim pokoji komentar o politici, misao o društvu… Prošloga četvrtka imao sam višak slobodnog vremena i manjak smotrenosti pa sam na mrežama objavio crticu koja počinje ovako: „Mnogo bi se o Milanoviću moglo reći. Gotovo o svakom našem političaru. Međutim, tako plošno predstaviti ga ‘ruskim igračem’ zaslijepljeno je ludilo.“ Bio je to komentar na tekst Vlade Vurušića naslovljen „Nakon svega što je izgovorio u Crnoj Gori, sada je i definitivno jasno: Zoran Milanović je ruski igrač!“ I zaslužio sam njime medijsku pozornost.

Dakle, jučer je Jutarnji list donio komentar koji me spominje: “‘Rusija nije opasnost za Europu’, dodao je idućeg dana česti analitičar Žarko Puhovski. Gotovo istu tezu plasirat će na Facebooku ‘lijevi’ Viktor Gotovac, kratkotrajni šef zagrebačkog SDP-a, i Božo Vukušić, nekadašnji proustaški emigrant. Za Gotovca su oni koji tvrde da je Rusija opasna po Europu, ratni propagandisti…“ Malo kasnije u tekstu piše i: „Ako tražite logiku, unaprijed odustanite.“ Tiče li se to Vukušića, Puhovskog ili/i mene, ne znam. No logiku sam prestao tražiti. U tom tekstu.

Prije svega, hvala Robertu Bajrušiju na spomenu. Časno je biti u istoj rečenici s Puhovskim. Jer on je vrstan. I cinik. A i vrstan cinik. No da obojica završimo u kontekstu s „nekadašnjim proustaškim emigrantom“, dobar je pokazatelj autorove pozicije. A ona je prepoznatljiva: ne volim stavove banalizirati stavljanjem u „intelektualne kutije“, no smatram kako je upravo ovo prilika kada je (ne samo korisno već i) nužno stvar nazvati odgovarajućim imenom – „centristički radikalizam“. Pojam je to koji sjajno opisuje političko promišljanje koje se „skriva“ u političkom mainstreamu, ali istovremeno radikalno osporava svaki drugi pristup. Slikovitije, „centristički radikalizam“ – ta ideologija „neideološkog“ miksa svijeta po mjeri „kraja povijesti“, klintonovskog „it’s all about economy, stupid!“ i Blairova „trećeg puta“ – zapravo je „woke“ narativ. (Evo me, opet iz mene progovaraju putinizam, orbanizam, trumpizam, neki -izam. Možda i fašizam.)

„Elitistički“ stav, upravo takav kakav se iščitava iz uvodnika – na žalost mene kao čitatelja i konzumenta radikalno preuzetan, a argumentacijom manjkav – upravo je osebujnost političkog narativa bez promišljenog sadržaja koji nam se servira. I da, taj je politički narativ ključni razlog slabljenja demokratskih ideja u Europi i ozbiljan vjetar u jedra uspjeha iliberalnih demokracija. Naime, isključivost radikalno centrističke platforme ide toliko daleko da ne dopušta propitivanje, sučeljavanje intelektualnih alternativa, do mjere da obezvređuje bit parlamentarizma. Posljedično, temeljna pitanja političke budućnosti nisu predmet rasprava u predstavničkim tijelima! Zašto? Zato što je rasprava o dogmama zabranjena. One su, jasno je, neoborive. Pa već i zagovornici rasprave zaslužuju biti prokazani. Zasad intelektualno. A oni koji tvrde drugačije, bez obzira koliko smisleno i argumentirano to bilo, zaslužuju, valjda, i više: ostracizam, intelektualni izgon.

Ta naizgled centristička politika, mainstream, i mediji koji ih opslužuju, demoniziraju neistomišljenike, guše drugačije promišljanje. Istjerali su političke ideje. Kad se netko s tobom ne slaže – izbrišeš ga. Isto onako kako je Staljin retuširao fotografije na kojima su bili oni koji bi naknadno pali u nemilost. Čini se da taj suvremeni „centrizam“ pomalo počiva na arhipelagu Gulagu. Barem intelektualnom. Jer nije ništa doli dežurna PR služba dominantne politike. Naravno, bez propitivanja.

No ako – kako gospodin Bajruši tvrdi – logike kod „nas“ (tri Milanovićeve pudlice i Putinove korisne budale) nema, rado bih dokučio njegovu svevrijednu logiku. Jer ako njegov argument opasnosti za Europu počiva na dvjema komponentama – (1) „država koja pokušava uništiti jednu nezavisnu zemlju, razara tamošnje gradove i sela, ubija tisuće stanovnika…“ i (2) „diktator… likvidirao svoje političke protivnike, uspostavio oligarhijsko-mafijašku vlast, na vanjskom planu provodi imperijalnu politiku…“ – tada mi jedna stvar ostaje nejasna. Naime, nije li upravo to opis i – Turske? Pa ako je to argument opasnosti, zašto onda i Turska nije opasna za Europu? Štoviše, zašto je Turska čak važan čimbenik „EU Zapada“ u ratu u Ukrajini? Zašto su potpredsjednik Turske i ministar vanjskih poslova bili na sastancima u Parizu i Londonu oko politike prema Ukrajini? Zar samo zato što se radi o članici NATO-a? Ili zato što nitko normalan ne vidi za to nijedan razlog? Možemo i dalje od ne-članica NATO-a: i Netanyahuov „režim“ sasvim odgovara dvama komponentama diktatorskog opisa. Kako onda nije opasnost za Europu? Kako to, kako to?

Pitanje za „radikalne centriste“ jest i kako smo došli do toga da se o kapitalnim pitanjima budućnosti ne smije otvoreno raspravljati? U demokratskoj klimi? Nego se nameće isključivi narativ, „sveti pristup“. Tko god zausti drugačije, bude prozvan „rusofilom“ i „kremaljskim propagandistom“. Zašto se „centristi“ boje voditi slobodnu, argumentiranu i kritičku raspravu koja polazi od izvornog pitanja politike: što je dobro za društvo i građane? Koliko će nas koštati svako moguće rješenje? Žele li to građani? Bi li građani trebali izreći svoj stav o tome na izborima ili referendumu?

Primjer: ti naši „centristi“ veliki su zagovornici naoružavanja i „ništa nas ne smije iznenaditi“ doktrine 2025. godine. Moramo, recimo, apdejtati svoje rabljene Rafale na najviši standard jer će Srbi dobiti novije i modernije. Evo, ja sumnjam u smislenost toga, radije bih bolje obrazovanje! (Konačno, pitanje jest i kakav je to naš NATO-saveznik koji Srbiji prodaje nove i modernije Rafale koji za nas predstavljaju opasnost? Zar je savezništvo samo drugi naziv za reketarenje trgovinom oružja, EPP za francusku vojnu industriju?) Smije li se u tom „radikalno centrističkom“ svijetu izreći kako bih ja, umjesto njemačkih Leoparda II, preferirao bolje mirovine. A da mi je od HIMARS-a draža bolja zdravstvena zaštita. Ili je i svatko tko se zalaže za socijalnu državu „ruski čovjek“?

Možda je „centristima“ problem demokracije što je isuviše „demokratska“. Pa im je bolja „dekoracija“? Jer tako ispada u ovom galimatijasu iz Jutarnjeg lista. Naime, kamo točno spada 74,6 posto građana koji su izašli na posljednje izbore? Jesu to česti analitičari kao Puhovski, „ljevica“ (u navodnicima) poput mene ili nekadašnja proustaška emigracija kao Božo? Ili 3-u(ušato?)-1: proputinovci Milanovićeva tipa?

„Radikalni centristi“ primijetit će kako SAD „klizi prema autoritarizmu“ jer pobjednik slobodnih i demokratskih izbora u Ukrajini provodi agendu za koju je dobio povjerenje većine birača. Hm. A SAD za autoritarizam proziva isti onaj koji je ignorirao aktualnu volju većine birača i promijenio njemački ustav s većinom od prije četiri godine. Zašto? Zato što s aktualnom većinom ne bi uspio. Da je Trump učinio što i Merz, sada bi u SAD-u bilo izvanredno stanje. S pravom. Ovako sve prolazi ako služi ratnoj agendi u Ukrajini. A sve je grozno i autoritarno ako nije za rat u Ukrajini. Na što Europa spade: na suludi militarizam, bez argumenata i logike. I da, jasno je da bi u suvremenoj globalnoj političkoj konstelaciji Europa trebala voditi vlastitu vanjsku politiku. No pretpostavljam kako njena temeljna postavka ne bi trebala biti ignoriranje građana i demokracije pod paradoksalnom egidom „čuvanja demokracije“.

Rekoh na početku da nisam stručnjak za međunarodne odnose. No kako sam do danas mislio, budala baš i nisam. Ili možda ipak jesam? Zato što vjerujem u propitivanje socio-ekonomskih okvira društva, a ne u identitetske dogme. Zato što mi se borba za bolje obrazovanje i dostupnu zdravstvenu zaštitu, društvenu solidarnost protiv siromaštva, za vladavinu prava i ljudska prava čini važnijom od ratovanja. Zato što ne vjerujem da ratobornost i prazna rusofobija išta rješavaju. Čak ni naše nacionalne ili europske sigurnosne probleme. A još manje doprinose blagostanju Ukrajine, zar ne? No zato su pametni, mudri i u pravu „radikalni centristi“ i njihov politički oportunistički avanturizam. Oni će sve riješiti.