Problem nije u tome što Beroš nije osuđen, već u tome što je sustav koji bi morao štititi povjerenje, odlučio zaposliti osobu koja ga je sama urušila

„Igraj moju igru, samo molim strpljenja

Dok obrćem mišljenja javnog mnijenja

Ja sam meštar od svitla i stvarno se mijenja

Kad prominim kut osvjetljenja“

Aleksandar Antić

U KBC Sestara milosrdnica, pod križem i optužnicom, zaposlen je Vili Beroš. The Vili Beroš. Vili „robotska ruka“ Beroš. Prvo ministar zdravstva, potom uznik Remy Housea, sad ponovno neurokirurg. Čovjek koji je godinama lice sustava koji se urušava, iako predstavljen kao Superman koji nas je spasio od covida, sad ispada lice sustava koji se, eto, oporavlja. Nevin, naravno. Kao i svi prije njega. Nevinost je u Hrvatskoj „endemska bolest“.

Sjećate se Žalac? Kuščevića? Dabre? Svi oni bili su nevini. U zemlji tolikih nevinih, čudo da su nam zatvori puni. Možda ih uskoro pretvorimo u rehabilitacijske centre za moralne ozljede. Još bolje, u hotele za bivše ministre na terapiji povratka u normalan život.

Presumpcija nevinosti štiti čovjeka od kazne. Ne i od posljedica. No u Hrvatskoj, bajkovitoj zemlji na mentalnom „brdovitom Balkanu“ gdje je logika odavno na intenzivnoj njezi, pravni institut presumpcije nevinosti koristi se kao paravan. Presumpcija nevinosti nije pravilo kaznenog postupka, već alat javne politike. Kao da se kolektivno dogovaramo da ne vidimo ništa jer bi gledanje tražilo reakciju. Vladavina prava postala je vladavina opravdanja. Presumpcija nevinosti obvezuje sud, presumpcija povjerenja instituciju. Naše institucije ne traže odgovorne, već izlike. Kaznena, građanska i politička odgovornost nisu isto. Kaznena presumpcija nevinosti znači: dok sud ne dokaže krivnju, osoba je formalno nevina. No to ne znači da je moralno ili profesionalno „čista“. Radno pravo slijedi drugu logiku: ako je ugroženo povjerenje između radnika i poslodavca, ta se veza prekida. Povjerenje nije nagrada, već uvjet. U javnim službama, osobito zdravstvu, postoji i etička dimenzija. Liječnik koji je simbol koruptivnog djelovanja ne može biti lice sustava koji počiva na javnom povjerenju, presumpcija nevinosti ne znači da ga bolnica mora zaposliti. Dapače, bolnica ima pravo – i dužnost – procijeniti integritet, reputaciju i povjerenje. Problem nije u tome što Beroš nije osuđen, već u tome što je sustav koji bi morao štititi povjerenje, odlučio zaposliti osobu koja ga je sama urušila. U politici standard je i viši. Dužnosnik bi morao odstupiti već kad postoji sumnja da je narušio integritet funkcije. U nas sve obrnuto: politička odgovornost ne postoji, a kaznena se čeka kao alibi. Presumpcija nevinosti postala je presumpcija neodgovornosti.

Ključno pitanje u ovoj stvari nije je li Vili Beroš kriv, već može li – nakon godina političke i financijske kompromitacije – biti simbol medicinske etike. Može li kirurg koji gotovo desetljeće nije operirao, ponovno držati skalpel nad sustavom kojem je sam nanio reputacijsku ranu? I tko bi, u toj slici, bio pacijent, a tko instrument?

Kod nas je zakon krivotvorena valuta. Svatko ga koristi, a nitko mu zapravo ne vjeruje. Hrvatska pravna država ne sudi, već objašnjava. To je naša specijalnost – vladavina opravdanja. Zakon je postao što je nekoć bio Bog: svi se na njega pozivaju, nitko ga ne poštuje. Sve mehanizme imamo osim savjesti.

Rekoh, ne postoji presumpcija nevinosti, nego presumpcija povjerenja. Povjerenje, međutim, u Hrvatskoj nije nešto što će čovjek zaslužiti. Ne, ono se „stječe“ članstvom. Tko je „naš“, nevin je. Onaj drugi uvijek je sumnjiv. Nevinost i nije dokaziva činjenica, već posljedica partijske iskaznice. Naši su dečki, naravno, nepogrešivi. Uvijek nekrivi. Pardon, nevini. Barem dok se, nakon dugih godina, ne dokaže suprotno.

Ipak, ono što ovu zemlju razlikuje nije samo broj optuženih, nego brojnost „publike“ koja za njih navija. U Hrvatskoj presumpciju nevinosti ne štiti Ustav, nego osjećaj pripadnosti. To je emocionalno utočište kolektiva koji ne želi krivce jer bi tada morao priznati i vlastitu odgovornost. Građani su se odrekli prava na sumnju jer im je ugodnije vjerovati. Vjera u nevinost lakša je od sjećanja, ne traži ni činjenice ni hrabrost. Zaborav je naš glavni društveni mehanizam. Nacija koja se boji priznati vlastitu pogrešku mora vjerovati da su joj i lopovi nevini. Jer ako su krivi, tad smo mi glupi.

Kad smo već u tom filmu, zašto bismo se ograničili na sadašnjost. Ako vrijedi takvo tumačenje, Pavelić nije osuđen. Nije ni Luburić. I Tito je nevin. Dobro, jasno je da Tito ne može biti nevin – za Boga miloga, jedan je od najkrvoločnijih masovnih zločinaca na svijetu. Ikad. Kažu Daily Mail, Hrvatski tjednik i slični uvjerljivi izvori. Tito i možda Milošević dokazuju da to mjerilo presumpcije nevinosti nije apsolutno primjenjivo. Ali svi drugi, ovi „naši“, redom su – nevini. Beroš pogotovo. Pustimo institucije da rade svoj posao – netko mora operirati. Evo, manjak liječnika – da je neko drugo vrijeme, mogli bismo ga riješiti angažiranjem Mengelea kao pripravnika na patologiji. Ili bi mogao vježbati empatiju na odjelu dječje kirurgije. Jer je nevin, naravno. Da je živ, Pavelić bi mogao biti pravni savjetnik bolnice, potvrđujući da „nije kažnjavan“.

Mediji, naravno, marljivo i pozorno prate. Od ministrice čuju: „Stvarno treba naglasiti ono što se u medijima kontinuirano govori – proces je u tijeku, govorimo o navodima, o optužbama koje su u navodima, niti sam ja sudac niti sam odvjetnik.“ Redovita mantra: neka institucije rade svoj posao. Na hrvatskom to znači: pustite nas da ih zaustavimo. Fraza je postala liturgijski refren naše demokracije. „Molitva za nečinjenje“, primijetio bi Viktor Ivančić. U zemlji koja se boji priznati sram, krivnja postaje luksuz. A presumpcija nevinosti podrazumijeva pravo na funkciju, posao…

Čak i u Zimbabweu, gdje demokracija ima temperaturu 40, a korupcija tlak 220/120, ministar zdravstva morao je otići i nije se vratio u bolnicu. U Francuskoj se ministri povlače čim ih istražitelji pozdrave. U Njemačkoj odlaze zbog plagiranih rečenica. U Britaniji zbog neplaćenog ručka. I nikom ne bi palo na pamet pozvati se na formu, proceduru, zarez, stavak, slovo i mirne duše zaposliti istog. U javnoj bolnici. Financiranoj istim novcem koji je naš „heroj“ pomalo doživio vlastitim. Prigodom za financijski probitak. Osobni. Samo u Hrvatskoj optuženik dobiva kirurški nož jer mu je to, kažu, struka. Drugdje odgovornost počinje prije presude, kod nas prestaje prije istrage.

U Hrvatskoj se živi po Ustavu. Samo što se Ustav čita kao Alan Ford. No dobro, pa i dobar dio hrvatskih biskupa Bibliju primjenjuje podosta montipajtonovski. Kad bi država imala smisao za humor, to što nam se događa bilo bi vic. Ali ona ima smisao za „svoje“. Pa je moral tehnička tema. Etika – kadrovska. Politička kultura u Hrvatskoj je jednostavna: nitko nije kriv dok ne postane beskoristan. Krivnja je pitanje funkcionalnosti, ne morala. U zemlji gdje je sve relativno, moral je postao estetsko pitanje. Ne pita se je li ispravno, nego izgleda li pristojno. Naši grijesi su dotjerani, zločini počešljani. Čak i kad se sramimo, činimo to s osmijehom.

Zakon je papir za zamatanje moralnih otpadaka. U zemlji koja se kune u pravnu državu, pravda je odavno izvan vizure. No može li uopće zajednica bez moralne svijesti proizvesti pravnu? Jasno da ne. Pa se pravo koristi kao sredstvo anestezije. U društvu koje odavno ne funkcionira po zakonu uzroka i posljedice, nego po zakonu poznanstva i koristi, nevinost je posljednja forma korupcije. Formalno čista, sadržajno trula. A poštenje? Privremeno stanje prije kompromisa. Tko god misli da je pošten, samo još nije dobio priliku da se dokaže suprotno. U društvu u kojem svi peru ruke, nitko ne pere savjest.

U tome je i najveća tragedija. Ne to što sustav ne kažnjava krivce, već što građani više ne osjećaju ni potrebu za zgražanjem. Mediji pitaju, komentiraju. Ali javnost je obuzeta moralnom ravnodušnošću, ona je postala oblik socijalnog mira, najjeftiniji lijek protiv anksioznosti. Cinizam se ne liječi, nego propisuje. U društvu koje se ne ljuti, samo navikava, svaki novi skandal djeluje kao stari lijek. Znamo da ne pomaže, ali smo ga već platili.

Nisu svi nevini jer im to zakon kaže. Nevini su jer smo mi pristali biti naivni. Presumpcija nevinosti čuva njih, presumpcija naivnosti uništava nas. Možda bismo jednog dana, kad se sve presudi i zaboravi, mogli i mi podnijeti žalbu. Zbog vlastite gluposti. Jer u zemlji u kojoj su svi nevini, nitko nije odgovoran. A društvo bez krivnje ne traži spasenje, nego samo još jedan natječaj.