U tišini se posljednjih mjeseci radilo na novom zakonu o mirovinskom osiguranju. Radi se o najjeftinijem populizmu.

„Best is yet to come

And babe won’t that be fine?

You think you’ve seen the sun

But you ain’t seen it shine“

---

„Najbolje tek dolazi

I dušo, neće li to biti u redu?

Misliš da si vidio sunce

Ali nisi vidio kako sja“

Carolyn Leigh

Najsigurniji način da uništiš narod jest da mu dadeš ono što nisi zaradio.“ Mudra misao. Često se pripisuje Abrahamu Lincolnu mada dokaza da je on to zaista izrekao nema. Ne znamo, dakle, tko je bio ovako razborit. No znamo tko nije. To nije rečenica koju bi izrekao itko tko sjedi u Saboru. Naši narodni zastupnici tako nešto neće reći ni u saborskom kafiću. Neće to ni pomisliti. Ne zato što nisu dovoljno umni da razumiju smisao sentence. Upravo suprotno, savršeno je razumiju. I klone je se. Jer u Hrvatskoj se politika ne vodi tako. U nas se daju nerealna obećanja. Jamči se neodrživo. A potom se to krene ispunjavati, ostvarivati. Populizam je politički modus operandi. Mantra svake vlasti. I njene opozicije.

U tišini se posljednjih mjeseci radilo na novom zakonu o mirovinskom osiguranju. Kada je pred koji tjedan došao na Vladu, to je jedva zamijećeno. Mediji su se bavili gotovo isključivo marketingom navodno socijalne note Vladina nastojanja da poveća mirovine. Navodno socijalne. Neobično da tako „ispod radara“ prolazi ozbiljna promjena parametara po utrošku sredstava najvećeg sustava socijalne sigurnosti. Da, mirovine su niske. Uvredljivo male. No, nažalost, nema ništa socijalno u Vladinom postupanju. Radi se, rekao sam, o najjeftinijem populizmu. Potpomognutom traženjem umirovljeničkog koalicijskog partnera.

Što se mijenja? Formula usklađivanja mirovina, sada 70:30, mijenja se na 85:15 u korist povoljnijeg indeksa od rasta plaća ili potrošačkih cijena. Povećava se dodani staž za žene sa šest na 12 mjeseci za svako rođeno ili posvojeno dijete. Uvodi se „13. mirovina“ – dodatak temeljen na broju godina staža, s isplatom u prosincu 2025. Omogućavanjem nasljeđivanja 27 posto obiteljske mirovine preminulog supružnika, povećavaju se obiteljske mirovine. Invalidske mirovine rastu 10 posto povećanjem pripadajućeg mirovinskog faktora. Ukida se penalizacija prijevremenog umirovljenja navršenjem 70 godina života. Uz rad do polovine radnog vremena uz zadržavanje pune mirovine, uvodi se i rad u punom radnom vremenu za umirovljenike koji će tada primati pola mirovine. Sjajno, zar ne?

Pa gdje je problem? Ništa osim male, neznatne, nikome važne činjenice da je naše gospodarstvo preslabo da iluziju socijalnog optimizma – koje ove promjene nose – podrži. Živimo u državi u kojoj od 8,5 mlrd. eura koliko je sustav mirovinskog osiguranja „težak“, iz Državnog proračuna u taj sustav transferiramo 3,6 milijardi. Deficit mirovinskog sustava – pišljivih 3,6 milijardi. Eura. Nekih 42 posto. Danas. A s povećanjima, 13. mirovinama, izmišljenim staževima za žene, stvar će biti gora. Mnogo gora. Pokušat ću biti plastičan.

Uvjereni ste da je PDV u Hrvatskoj 25 posto. Nije, varate se. PDV iznosi 17 posto. Preostalih osam postotnih poena cijena je mirovinskog sustava u svakoj robi i usluzi koje u Hrvatskoj kupujemo. Trećina prihoda od PDV-a odmah se uplaćuje u proračun HZMO-a. I to za ovako jadne mirovine. A kad mirovinska prava krenemo povećavati, te iste robe i usluge morat će biti još skuplje. Jer ćemo više novca morati uplatiti u mirovinski sustav. Mala, sitna stvar. Nevažna. Toliko nevažna da se u Saboru nije spominjala. Ne, licitiralo se kako treba dati i više. Opozicija je čak predlagala da se usklađivanje provodi u cijelosti prema vrijednosti povoljnijeg indeksa. Genijalno. Mogu i tu biti plastičan: vozite se 60 km/h prema betonskoj prepreci, a onda opozicija predloži da se brzina poveća. (Zaigrani dječaci i djevojčice iz opozicije očito ni ne pomišljaju o tome da kad jednom – ad Calendas Graecas – skinu HDZ s vlasti, ovakvi će im politički utezi oko nogu onemogućiti da išta učine!)

Vrijeme je za suočavanje sa stvarnošću. Štetočinjenje. Političko, društveno – o tome je riječ. A u javnosti šutnja. Još ciničniji pljesak stiže od umirovljeničkih partnera koji su se koalicijski založili ostaviti svojim nasljednicima, djeci i unucima, spaljenu zemlju. Štetočinjenje. To je ono što se ovakvom mirovinskom „reformom“ čini.

Mirovinska reforma poduzeta od 1998. do 2001. bila je jedina prava reforma u Hrvatskoj nakon osamostaljenja. Da, neka su mirovinska prava izuzetno niska, neprihvatljivo niska za socijalnu državu. Prosječna starosna mirovina iznosi 651,00 eura. Pokušajte živjeti od toga. Još tragičnije: prosječna mirovina za šezdesetak tisuća umirovljenika koji su ostvarili do 19 godina mirovinskog staža, iznosi 329,00 eura. Nizak udio prosječne neto mirovine u prosječnoj neto plaći od oko 46 posto, najbolje govori o standardu i kvaliteti života naših umirovljenika. No griješe oni koji za to krive loše osmišljenu ili provedenu reformu. Ne, uz izrazito loš sistemski omjer uzdržavanja u kojem na jednog umirovljenika dolazi tek oko 1,4 zaposlenih te uz razmjerno kratak mirovinski staž naših umirovljenika (tek oko petine njih ostvarili su staž od 40 godina, a gotovo dvostruko ih ima staž kraći od 30 godina) ne postoji sustav koji može bolje ili drugačije. Podatak o deficitu to savršeno ocrtava.

Što je trebalo činiti? Podići uvjet dobi za umirovljenje. Sukcesivno podizati. Konačno, u društvu u kojem toliki broj umirovljenika radi – jer s mizernim mirovinama ne može se preživjeti – i u kojem nedostatak radne snage u društvu „traži“ rad umirovljenika, ne bi trebao biti problem lagano dizati tu dob. Samo – to nije popularno! Lakše je ukinuti penalizaciju, umanjenje mirovina prijevremenih umirovljenika, po navršetku 70. godine. To što su već danas prijevremeni umirovljenici „profiteri“ u odnosu na one koji idu u redovnu starosnu mirovinu, nije bitno. Kraće rade i uplaćuju doprinose, a dulje ih koriste. A s prestankom penalizacije, izračunao je Danijel Nestić, za 20.000,00 eura bolje će proći od starosnih umirovljenika. Možda, vjerojatno bi se namrštio Plenković, ali tako se ne formira vlada s umirovljeničkom strankom. Niti se dobivaju izbori u državi ostarjelog stanovništva.

Trebalo je intervenirati i kod najnižih mirovina, zajamčiti dostojanstvo egzistencije. No ne na teret mirovinskih obećanja, već socijalne skrbi. Koja ne treba ići imućnim umirovljenicima, ma koliko im mirovine bile male.

Naš premijer ne voli da ga uspoređujemo s vođama „problematičnih“ država. Samo, sada se sam uvrstio u njihovo društvo. Naime, isti politički eliksir dugovječnosti, koristeći populističku mirovinsku politiku, posljednjih je nekoliko godina otkrilo niz vlada takvih država. Ranije mirovine, veće naknade, 13. mirovina, sve u stilu krilatice „nitko ti ne može toliko dati koliko ja mogu obećati“ otkrili su u Poljskoj, Mađarskoj, Italiji. U Poljskoj su snižavali dobnu granicu za mirovinu. U Mađarskoj uvodili „13. mirovinu“. U Italiji spuštali dobnu granicu za umirovljenje. Pokoja milijarda minus u „populističkim demokracijama“ je prihvatljiva. Ako donese koji postotak na izborima.

Sjajan plan. Tko ne bi želio ranije u mirovinu. Plus pokoji bonus pride? Samo, vrag s mirovinskim osiguranjem jest da prave posljedice spoznajete kasnije. Ako je vrijeme projektiranog radnog vijeka 40 godina, poluvrijeme je 20 godina. Ali to poluvrijeme lako može postati „vrijeme poluraspada“. Sustava. U društvu. Jer cijena mirovinskih davanja dolazi kasnije. A taj „kasnije“ uvijek je tuđi problem. Neke druge vlade. Neke druge stranke. Jedino je narod isti. Naivan. Jer dok vlasti sanjaju predizborne plakate s osmijehom umirovljenika uz svježe asfaltiranu cestu, stručnjaci broje. I upozoravaju. Takve mjere dugoročno razaraju temelje sustava. Teret se prebacuje na mlade, koje – navodno – želimo privoliti da ostanu u Domovini. Samo, dok sustav postaje neodrživ, a deficiti gutaju proračun, teško će baš oni htjeti žrtvovati svoju budućnost radi ostvarenja loših obećanja političara. Jednostavno. Pitanje je samo: koliko dugo društvo može kupovati vrijeme deficitima i lažnim osjećajem sigurnosti? I tko će, kad stigne naplata, prvi reći da nije znao?

Zamjena vizije za deluziju, odgovornosti za simpatiju, možda donosi još jedan mandat. No ne i sustav koji preživljava više generacija. „Uzimati je mnogo lakše nego vraćati. Zato većina bira ovo prvo.“ Takav ostapbenderizam vodi naše političare. Na infuziji inflacije i europskog političkog novca gradimo političku ekonomiju privida. U nas se društveni mir ne gradi. Kupuje se. Taj čarobni konsenzus političkih elita na vlasti koje ništa ne mijenjaju nego samo tezgare podršku naroda, glasača, populusa koji ističe cijenu za koju je spreman prodati budućnost države i društva, već desetljećima čini temelj političke strategije svih koji ugrabe vlast. Ako ostvariš privid stabilnosti, mira i napretka, i biračko povjerenje dolazi u paketu. Divno. Tako popravljamo i mirovinski sustav. Kovačevićevski „Alaj ga je opravio. Ostadoše samo dugmići“.