Ponekad se mogu čuti kritike da je dobit HNB-a niska i da bi se, uz preuzimanje više rizika, mogla povećati. To je ideja koja se može razmotriti, no ona povlači i simultano povećanje rezervi za potencijalne rizike. Jer samo načela poslovanja koja se brinu o sigurnosti, likvidnosti i profitabilnosti – i to upravo tim redom – mogu očuvati povjerenje javnosti i u vremenima koja su pred nama

Krajem veljače ove godine objavljeno je da je Hrvatska narodna banka u 2024. ostvarila malen, ali pozitivan financijski rezultat. Dobit je iznosila 10,5 milijuna eura, od čega je, sukladno Zakonu o HNB-u, 80 posto preneseno u državni proračun, dok je ostatak raspoređen u rezerve za slučaj gubitaka u budućnosti. Ova je vijest prošla prilično nezamijećeno i nije izazvala daljnje javne rasprave. Otprilike u isto su vrijeme mnoge velike središnje banke, uključujući FED, Bank of England i Europsku središnju banku, kao i većina nacionalnih središnjih banaka europodručja, objavile goleme financijske gubitke u 2024. U načelu se pozitivan financijski rezultat središnjih banaka podrazumijeva, jer one emitiraju novac kreditiranjem banaka ili kupovinom različitih oblika imovine koji im donose prihode. No proteklih je godina velik broj središnjih banaka ostvarivao gubitke jer je zaoštravao monetarnu politiku podizanjem kamatne stope na rezerve poslovnih banaka, a iznosi tih rezervi nabujali su u godinama uoči i za vrijeme pandemije, kad su se središnje banke borile protiv pretjerano niske inflacije, a onda i krize. Obimni programi otkupa dugoročnih vrijednosnih papira, provedeni u okviru nekonvencionalnih mjera monetarne politike u razdoblju niskih prinosa, “zaključali” su prihode od imovine središnjih banaka na niskim razinama. S druge strane, zaoštravanje monetarne politike podizanjem kamatnih stopa središnjih banaka u cilju snižavanja inflacije i njezina vraćanja na ciljanih dva posto istodobno je povećalo troškove kamata koje središnje banke plaćaju na depozite poslovnih banaka.

Bez dobiti se može, ali ona ipak nije nebitna

Za razliku od mlakih reakcija na dobit HNB-a, reakcije na gubitke mnogih središnjih banaka bile su, očekivano, burne. Mediji su tražili uzroke loših financijskih rezultata i spekulirali o njihovim posljedicama na sposobnost središnjih banaka da, uz takve financijske performanse, obavljaju zadaće koje su im povjerene. Prevladavajući stav struke je da središnje banke ne moraju nužno biti kontinuirano profitabilne da bi mogle ispuniti svoju ulogu. Privremeni gubici mogu biti prihvatljivi, čak i poželjni, ako su nužni za ostvarivanje njihova glavnog cilja – stabilnosti cijena. Ipak, financijski gubici središnjih banaka, osobito ako nisu samo kratkotrajna pojava, mogu poljuljati povjerenje javnosti, narušiti njihovu neovisnost pa čak i utjecati na njihovu uspješnost u očuvanju stabilnosti cijena i stabilnost financijskog sustava. Stoga su i na ekspertnoj razini gubici središnjih banaka potakli razmatranje buduće profitabilnosti pri dizajnu monetarne politike.

Financijska snaga u genetskom kodu središnjih banaka

Osjećaj da je financijska snaga središnjih banaka ipak neizostavni dio njihova genetskog koda ima svoje povijesno uporište. Pritom financijska snaga podrazumijeva raznovrsnu, likvidnu i sigurnu imovinu koja ostvaruje dovoljno prinosa za financiranje vlastitih operacija središnjih banaka, stvaranje zaliha i uplatu viška dobiti u državni proračun. Kao primjerice brak, parlamentarna demokracija ili porezni sustavi, središnje su banke nastale iz praktične ljudske potrebe i iz nekodificiranih normi i običaja tek su kasnije prerasle u formalne institucije regulirane zakonom. Prije nego što je uopće nastao pojam središnje banke, na Mediteranu su u ranom 15. stoljeću, prvo u Barceloni, a potom u Veneciji i Genovi, nastale privatne banke s posebnim javnim ovlastima za obavljanje poslova koji po svojim obilježjima nalikuju današnjim centralnobankarskim poslovima. Slične banke pojavile su se potom i u drugim europskim autonomnim trgovačkim gradovima, primjerice Amsterdamu i Hamburgu. U svojim su knjigama vodile središnju evidenciju depozita i omogućavale transfere s jednog na drugi račun radi podmirenja međusobnih plaćanja deponenata te su temeljem posebnog prava otkupljivale i prebijale međusobna dugovanja po mjenicama. Omogućavajući svojim klijentima međusobna plaćanja, takve su banke stvarale novac koji po svojoj naravi odgovara današnjim rezervama središnjih banaka i prvi je oblik financijskog, virtualnog ili ne-robnog novca. Za tako stvoreni novac morale su držati rezervu u plemenitim metalima i prvoklasnim mjenicama, što je garantiralo da se sav stvoreni novac može konvertirati u plemenite metale.

Obuzdavanje vlastite moći stvaranja novca i solidna bilanca

Da bi te preteče središnjih banaka mogle obavljati svoje poslove temeljene na javnim povlasticama, trebale su uživati bezuvjetno povjerenje javnosti, odnosno korisnika njihovih usluga. To je povjerenje počivalo na njihovoj financijskoj snazi – odnosno likvidnosti i solventnosti te nastojanju uspostavljanja neovisnosti od vlasti. Metode osiguravanja te neovisnosti bile su različite, od ograničavanja pa i zabrane kreditiranja vlasti, jasno definiranih ciljeva, institucionalnog odvajanja od ostatka javnog sektora, do privatnog vlasništva nad njima.

‘Hrvatska narodna banka bila je jedna od malobrojnih središnjih banaka eurosustava koje lani nisu ostvarile gubitak. To se nije dogodilo slučajno’, ističe zamjenica guvernera HNB-a Sandra Švaljek. FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL

Kasnije, u 17. stoljeću, nastale su švedska Riksen Ständers (kasnije Riksbank) i engleska Bank of England, također kao privatne institucije. Te su prve središnje banke izdavale novčanice i obavljale funkciju zajmodavca u nuždi, što i danas čini osnovu centralnobankarskih poslova. Nastanak ovih dviju središnjih banaka koje djeluju kontinuirano više od tri stoljeća nije odmah potaknuo val osnivanja i potom etabliranja sličnih institucija u drugim zemljama. To se dogodilo tek dva i više stoljeća kasnije, jer je obavljanje poslova središnje banke zahtijevalo financijsku i političku disciplinu koju nije bilo lako postići. O tome su svjedočile propasti središnjih banaka, financijske krize te epizode suspenzija konvertibilnosti, devalvacija i previsokih inflacija.

Status središnje banke podrazumijeva stvaranje novca koji je u računovodstvenom i stvarnom smislu obveza, drugim riječima dug središnje banke i koji je istodobno prihvatljiv kao sredstvo podmirivanja bilo kojeg drugog duga. Da bi novac središnje banke uživao status univerzalno prihvaćenog novca najviše kvalitete, bilanca središnje banke mora biti solidna i njome se mora upravljati razborito. Obveze središnjih banaka su zadane i sastoje se od novca koje one izdaju, kapitala te depozita njihovih klijenata, a to su ponajprije poslovne banke. Zato solidnost bilance središnje banke određuje imovina središnjih banaka pa one teže da ta imovina bude likvidna i niskorizična. Središnje su banke stekle povjerenje javnosti kada su naučile obuzdavati vlastitu moć stvaranja novca i čuvati financijsku stabilnost razboritim upravljanjem vlastitom bilancom te kada su se razvili institucionalni okviri koji su im jamčili neovisnost od vlasti.

Što smo naučili iz davne i novije povijesti…

Nedavni gubici središnjih banaka nisu doveli u pitanje njihovo obavljanje temeljnih funkcija očuvanja stabilnosti cijena i financijske stabilnosti. Ipak, uvažavajući povijesni razvoj središnjeg bankarstva i značaj financijske snage za vjerodostojnost središnjih banaka, jača uvjerenje da bi ubuduće više pažnje trebalo u dobrim vremenima posvetiti jačanju zaštitnih slojeva kapitala, razmjerno rizičnosti njihove imovine, uključivanju razmatranja o profitabilnosti pri dizajnu monetarne politike te prilagodbom računovodstvenih praksi. Time bi se spriječila nužnost da središnje banke traže dokapitalizaciju iz nacionalnih budžeta, a što bi moglo umanjiti neovisnost središnjih banaka i narušiti povjerenje javnosti.

… i što se od toga odnosi na HNB?

Hrvatska narodna banka u proteklim je desetljećima, usporedo s održavanjem stabilnosti cijena i stabilnosti financijskog sustava, pažljivo upravljala svojom bilancom i gradila zaštitne slojeve kapitala kako bi što spremnije dočekala nepovoljna razdoblja kakvo je bilo u dvije protekle godine. Zahvaljujući tome, prošle je godine Hrvatska narodna banka bila jedna od malobrojnih središnjih banaka eurosustava koje nisu ostvarile gubitak. Takav rezultat nije se dogodio slučajno. Za razliku od onih nacionalnih središnjih banaka koje iz prethodne dvije godine tek izvlače pouke kako upravljati vlastitom imovinom, HNB jedino može ustrajati u dosadašnjoj praksi i unapređivati je u skladu s novim izazovima. Ponekad se mogu čuti kritike da je dobit HNB-a niska i da bi se, uz snažnije diverzificiranje imovine i preuzimanje nešto više rizika, mogla povećati. To je ideja koja se može razmotriti, no ona povlači i simultano povećanje rezervi za potencijalne rizike koje nosi rizičnija imovina. Jer samo načela poslovanja koja su omogućila stvaranje povjerenja javnosti u banke, kako središnje tako i komercijalne, a to su sigurnost, likvidnost i profitabilnost – i to upravo tim redom – mogu to povjerenje očuvati i u vremenima koja su pred nama. Parafrazirajući poznatu izreku iz ‘’Alana Forda’’, za središnje banke vrijedi – ako ne žele izgubiti dobitak, moraju izbjeći gubitak.