Thompson uči kako je Jugoslavija mrtva. Preuzvišeni nadbiskup Kutleša propovijeda o sakralnom karakteru Domovine. I volio bi cenzurirati školske programe i pisati zakone

Krajem svakog mjeseca agencija IPSOS predstavlja rezultate istraživanja „What Worries the World“ (Što brine svijet?). Od devedesetih, „ere optimizma“, svako sljedeće desetljeće sve je mračnije. Terorizmom i financijskim lomovima 2000-ih te polarizacijom 2010-ih, dodavala se nova dimenzija neizvjesnosti. Konačno smo postali „društvo strahova“: pandemija, ratovi, inflacija, klimatske i tehnološke nesigurnosti – putokazi su u društveni horor. Ne čudi stoga što su anketari počeli strahove kvantificirati i projicirati. IPSOS to čini od 2010. godine.

Što nas „brine“ ovog kolovoza? Nema iznenađenja. Strah od kriminala i nasilja prvi je na ljestvici s 32 %. Slijede inflacija s 30 %, siromaštvo i društvena nejednakost s 29 %, nezaposlenost mjeri 28 %, a korupcija 26 %. Isti je redoslijed bio i u srpnju. Već mjesecima se građani boje što im se može dogoditi na ulici, a što u novčaniku. Ekonomska i vojna sigurnost već je dugo na vrhu. I ostat će jer inflacija i ratovi ne poznaju godišnje odmore. Konačno, tako je već od 2022. otkad rat u Ukrajini, energetska kriza i inflacijski udar modeliraju svijet. Ponekad samo iskoči neka druga neuralgična točka poput u jednom trenutku zdravstva u Britaniji ili korupcije u SAD-u. No osnovna arhitektura strepnje sasma je jasna.

Kad su strahovi na stolu, i odgovori na njih trebali bi biti tema. Pa kako države odgovaraju na to što građane, političke subjekte, muči? To bi trebala biti prvorazredna tema. I jest, samo često na najbanalniji način. Odgovor je jednostavan koliko i glup – oružje: ulaganje u obranu odgovor je na sve što nas „žulja“. Obrambeni proračun, uvjeravaju nas, ne samo što će povratiti vjeru u mir već će biti i motor napretka. Ok, ovo o miru najbolje je opisao Robert Musil u „Čovjeku bez osobina“, riječima Generala Stumma: „Mi vrlo ozbiljno shvaćamo pacifizam! Ali moramo povećati ulaganje u artiljeriju!“ No drugo – da postoji keynesijanski multiplikator ekonomskog napretka u ulaganju u tenkove koje će platiti država, a potom se nadati da ih neće upotrijebiti – tog se ne bi domislio ni priglupi kaplar. Pogotovo kada je jasno da je zapadna Europa, nakon Drugog svjetskog rata, prosperirala na razdoblju mira, ulaganju u obrazovanje i jeftinim energentima. Ne na sukobima, tenkovima i skupoj energiji. Dakle, da, Njemačka je izdvojila zaseban fond od stotinu milijardi eura za Bundeswehr. Poljska diže troškove obrane na pet posto BDP-a. A baltički „lavovi“ podižu garnizone kao da sutra sviće rat. Da Tito uskrsne, bio bi presretan s prihvaćanjem maksime kako „valja živjeti kao da će zauvijek biti mir, a spremati se kao da će sutra krenuti rat“. Tuđmanov „Rat protiv rata“ ne samo da bi bio globalni bestseler pakiran u božićne poklon-pakete proizvođača oružja, već bi autor bio primljen u najviše tijelo „Pugwash konferencije o znanosti i svjetskim poslovima“.

Jasno, politika voli oružje jer je vidljivo. To što je glupo u njega ulagati ako ne priželjkuješ rat, nije važno. Jer vidljivost novog tenka savršeno se uklapa u površnost „socijalnih zakona“ influencerskog društva. Oružje ne spušta cijenu kruha niti skraćuje listu čekanja u bolnici. No kog briga? Weberijanski „monopol sile“ i ulaganja u barut i čelik, osim toga, dobar je paravan za nemoć u upravljanju socijalnim funkcijama države.

Ipak, vjerovali ili ne, postoje i drugačiji odgovori. Recimo, Francuska je, uz Macronov militarizam ekstremnog centra, ipak zakonom obvezala trgovce da jasno označavaju proizvode koji su „shrinkflationom“ poskupjeli smanjivanjem gramaže. Španjolska, uz to što odbija diktat naoružavanja, donijela je zakon o pravu na stanovanje kojim ograničava rast najamnina u „napetim zonama“ i daje poticaje onima koji cijenu snize. Nakon što je Europska unija usvojila Direktivu o platformskom radu koja dostavljačima i vozačima priznaje radni odnos, s AI Actom postavlja prva pravila igre za umjetnu inteligenciju, od zabrane najrizičnijih praksi do obveze ljudskog nadzora. Banalan odgovor, ali pogodio je izvor nesigurnosti bolje od svih Rafalea. Konačno, osjećaj da te netko potkrada, da te izbacuje iz stana ili da si samo broj na aplikaciji, zasigurno svakodnevno snažnije mori više ljudi no svi ratovi.

Ima još. Njemačka, Italija i skandinavske države, svaka na svoj način, pokušale su kroz Bürgergeld, reddito di cittadinanza i flexicurity ublažiti strahove koje Ipsos bilježi: inflaciju, nesigurnost rada, strah od pada u siromaštvo. Jer kako bi rekao Pierre Bourdieu: socijalna država je „najbolji amortizer tržišnih udara“. A ne dron ili zrno NATO-kalibra.

Zašto ovo pišem? Prava sigurnost nije (samo) pitanje policije i vojske. Ona je, štoviše, prvenstveno pitanje bolnica, obrazovanja, mirovinskog sustava. Castelove „zone ranjivosti“ identificiraju u što upadaju oni bez stabilnog posla i zaštite. Esping-Andersen upozoravao je kako tip socijalne države određuje koliko je društvo egalitarno, a koliko podijeljeno. Yuval Harari podsjetio je da je najveći strah suvremenog čovjeka onaj od irelevantnosti, od osjećaja da ga društvo ne treba. Sve govori isto: sigurnost se gradi institucijama. Ne oružjem!

U Hrvatskoj, međutim, sigurnost definiraju simboli. Rafalei i Leopardi. Thompson naučava kako je Jugoslavija mrtva. Preuzvišeni nadbiskup Kutleša propovijeda o sakralnom karakteru Domovine. I volio bi cenzurirati školske programe i pisati zakone. Sve legitimno u sferi izraza, ali posve jalovo u sferi politike. I očekivanja građana. To ne rješava kriminal u kvartu, inflaciju u dućanu, listu čekanja u bolnici. Ili, možda, da – vjerom u bolji svijet. Poslije smrti!

Ozbiljnih odgovora u nas nema. Sustav socijalne skrbi fragmentiran, podfinanciran i birokratiziran. Umjesto „one-stop“ servisa, labirint papira i šaltera. Inkluzivni dodatak – predizborni bonus i postizborni malus. Zdravstvo pati od tihe erozije: bolnice se pretvaraju u hodnike čekanja, a sustavom se upravlja kao sovhozom u Sovjetskom Savezu. Mirovinski sustav ovisi o radu, zamislite, umirovljenika. Kombinacija je to koja vodi sigurnom slomu. No politička obećanja „uvjerljivija“ su od vlastitih očiju. Pa kad novac krene u oružje, još će manje pritjecati u socijalne usluge, bolnice, mirovine. Ili kako bi zajedljivo primijetio jedan sociolog: „Raketa može preletjeti 500 kilometara, ali ne može premostiti 500 ljudi na listi čekanja.“

A što nam treba? Baviti se ključnim društvenim temama. Stručno i znalački. Neophodan je funkcionalan sustav socijalne skrbi, sustav koji siromašnima i nemoćnima pruža sigurnost bez ponižavajućih molbi i čekanja. Potom, razvijati sigurnost za radnike: zapošljivost i dostojanstvene uvjete rada.

Treće, uvjerljive politike stanovanja u Zagrebu i obalnim gradovima. Rasteretiti bolnice, smanjiti liste čekanja. Stabilizirati mirovinski sustav zdravijim tržištem rada. Da država tu upravlja, a ne samo „kupuje“ glasove. Sve ono što oružje ne može. I upravo zato je oružje – najgluplji odgovor. Samo, tko sluša autore koji o tome već godinama govore?

U protivnom, nastavit ćemo živjeti u ironiji. Dok se oni koji ne misle da je sve u oružju, suočavaju s inflacijom, kriminalom i nejednakošću, mi se „suočavamo“ s Jugoslavijom. Dok drugi pišu zakone o stanovanju i umjetnoj inteligenciji, mi recitiramo himne. I slušamo kako su u Hrvatskoj ugroženi – branitelji, katolici i Hrvati. Ludo. Dok neki grade sigurnost na stanovanju, liječenju i zapošljavanju, mi gradimo osjećaj sigurnosti u refrenu i liturgiji. Huntington bi to nazvao „sukobom civilizacija“, u hrvatskoj verziji to je tek „sukob sjećanja“.

Konačno, jest, sigurnost se može graditi na tri načina: oružjem, simbolima ili institucijama. Oružje je najgluplji odgovor. Skupo, neučinkovito i uglavnom služi da političari pokažu mišiće. Simboli su najlakši odgovor – proizvode emociju, no ne rješavaju ništa. Institucije su najzahtjevniji odgovor – traže uređenje, poreze, redistribuciju i političku hrabrost. No samo one daju stvarnu sigurnost. Ipsos je dosadan jer je u pravu: strahovi se ne mijenjaju. Mi biramo hoćemo li ih liječiti oružjem, simbolima ili – institucijama. A samo jedno pruža trajnu sigurnost. I samo jedno pokazuje da država nije tu da nas podsjeti na mrtve, nego da se pobrine za žive. Institucije se ne grade da bi bile lijepe, nego dosadne i pouzdane. Država nije tu da bude mistična, već učinkovita. Ali, „domoljubno“ je birati – krivo!