Prošli tjedan bio je dobar za sagledati sve naše pobjede. Koje to nisu. U Hrvatskoj bi priličnije bilo pjevati o porazima. ‘Do poraza, do poraza.’

„Smrdljivi grad zatvara bircuze

Smrdljivi grad zatvara ulice

Smrdljivi grad je zadovoljan sobom

Strukture ga dobro furaju“

Branimir Štulić

Neke tamo sada predaleke 2013., i poneke kasnije, HDZ-ovim skupovima treštalo je „Do pobjede“ Klape Cambi i Frane Perišina. „Do pobjede, do pobjede, do pobjede će samo oni hrabri, do pobjede, do pobjede, do pobjede, snagom čiste ljubavi.“ Politička filozofija u nekoliko riječi, sve je tu. Ljubav i hrabrost. A onda i nezaobilazan lajtmotiv hrvatske zbilje. Pobjeda. Pobjede! Od pobjede do pobjede. Samo naprijed. Po pobjedničkom pravcu. Pobjeda kamo god se okreneš. Ako se poneko i zaboravi, uvijek ima kakav premijerov adlatus pa podsjeti. Euro, Schengen, Rafalei. HIMARS-i i Leopardi. Avioni i kamioni! Ima i pasdarana pobjede: rano izjutra kreće kronologija pobjeda. TV kalendar. Potom i Dnevnik. Faktografija s punom opremom. Pobjednički martirologij pride gratis. Ovaj i onaj rat, bitka i borba. I bajka o nacionalnoj tragediji između njih. U tom kičastom pobjedničkom kockastom baršunu sve je točno. Osim pobjeda. Njih, zapravo, nema. One su naš istočni grijeh. Izvorna laž.

Prošli tjedan bio je dobar tjedan za sagledati sve naše pobjede. Koje to nisu. Da, u Hrvatskoj bi priličnije bilo pjevati o porazima. „Do poraza, do poraza.“ Pjevati o pobjedama čini se pristojnije, no ta je pristojnost licemjerna. Nešto poput objave snimke zaručničkog tečaja na Pornhubu ili predavanja o gihtu u subsaharskoj Africi. Hajdemo onda o porazima.

Prvi poraz prošlog tjedna započeo je mnogo prije. Prijedloga razrješenja glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića ne bi bilo da nije bilo i njegova izbora. Prošlogodišnji poraz. I prošlotjedni.

Da ne bude zabune, Ivan Turudić nikada nije trebao biti biran za glavnog državnog odvjetnika. I to ne samo zato što je Kalabrić bio ozbiljniji i sistematičniji, a Wagner rječitiji kandidat. Shvatit će to i oni koji su ga predlagali, podržavali i izabrali. Usprkos vladavini prava. I za osvetu Zoranu Milanoviću. Ali to se dogodilo, te su karte prošle godine podijeljene. Prošlotjedni prvi poraz još je gori jer je poraz pameti. Samoubilački poraz prijedlogom za pokretanje postupka njegova razrješenja. Reći ću i zašto to mislim.

Prvo, sam je prijedlog porazan uradak. Primjer diletantske pravne neukosti. Voluntarizma neukroćene nestruke. Jer još je davno u razgovoru Trazimaha sa Sokratom ovaj izveo poučak da i najudvorničkiji od savjeta, najsnishodljiviji od postupaka, a da bi bili korisni, prvenstveno imaju biti stručno i znalački sačinjeni. Oni koji to nisu poraz su i prije no što je igra počela.

U nečem što bi imalo biti ozbiljan prijedlog na temelju kojeg bi se krenulo razrješavati glavnog državnog odvjetnika, kao razlog za smjenu piše: „stječe se dojam da…“ ili „Dojam da se vladajući nalaze pod zaštitom Državnog odvjetništva Republike Hrvatske.“ Dojam? Zamislite – dojam! Zar je razrješenje pitanje stila, dojma, estetike? Nisu li potrebni razlozi? Ozbiljni. Ne dojmovi! Pravosudni sustav počiva na utvrđivanju činjenica i izvođenju dokaza, to je činjenični supstrat koji ga pokreće. Dojmova tu nema, zar ne?

Potom se Turudića u istom prijedlogu naziva sucem. O, diletanti svih zemalja – ujedinite se! U prilog svom „dojmu“ inicijatori se pozivaju na izvješće koalicije udruga. Zar se tako razrješava? Umjesto utemeljenja na činjenicama i zbilji, naš se Sabor bavi dojmom iz (važnog i vrijednog, ali ipak) izvješća nevladinih organizacija? A dade se nešto izreći i o tom „dojmu“ o vladavini prava i demokraciji – pa zar je to od jučer, od Turudićeva izbora? Ili je taj „dojam“ naša, sad već višedesetljetna, sistemska pogreška? Nije se stvar u posljednju godinu dana toliko izmijenila. Odnosno, zar je prije toga bila pjesma? Je li bilo gore dok je bilo bolje? Ili sve suprotno? Ne mogu se ne zapitati, kao pravnik, ali i kao glasač, je li zamisliva ovakva nestručnost? Zar ne postoji suvisao pravnik da napiše prijedlog?

No od samog opozicijskog prijedloga, numerikom saborske demokracije ionako osuđenog na propast, ozbiljniji je promašaj sama priča o Turudiću. I to je prošlotjedni poraz. Onaj političke borbe. Jer prosječnog građanina ta priča o Turudiću teško može galvanizirati. Inflacija, troškovi života, životni standard – građani nemaju vremena za floskule, velike riječi. Neizvjesnost krize i inflacijsko siromašenje nije vrijeme za jurišanje na Bastilju, zvučne parole i filozofske misli. A „narod“ ionako mrzi i DORH i sudstvo. No ipak malo manje no što mrzi političare. Oni su mu izvor svih zala, platonovski tvoritelji svađa i podjela, najlošiji akter u državi. Poraz prijedloga, sve i da je uspio, ležao je u tome što su od Turudića na čelu DORH-a egzotičnije bezidejnost i nestručnost oporbe koja na tome akcentuira svoju političku borbu. Ako nemaju kruha, neka razriješe Turudića. I pojedu ga, valjda.

Još nešto. Da, s Turudićem je sve moguće. No njegova postupanja koja su, naizgled, politički promišljene akcije prije su poduzimanja jednog sebi usmjerenog lika. On igra za sebe i sebe samog. Ne osjeća on dug prema onima koji su ga birali. Ono čime se on vodi nije tuđa igra ili probitak, nego pragmatična snishodljivost prema onom koga doživljava važnijim, moćnijim, korisnijim. A to, prije svega, radi vlastitog komfora ili koristi. Ne tuđeg. Zato Turudićevo postupanje ima i političku pragmu i pravnu racionalnost: prvo su na redu oni iz pozicije, tako da se oni drugi, iz opozicije, kasnije, teško mogu legitimirati svojim zahtjevima i prigovorima. Koliko god bili osnovani. I tu je postavio klopku zbog koje opozicija, SDP, nije smjela tražiti njegovo razrješenje. Jer su mu dali prostor da kaže da je tako jer je uhapsio par njihovih. Pa se sada žale, boje, strahuju da i gore stvari ne izađu na vidjelo. Što su mogli? Namjesto šarlatanskog pravnog halabučenja trebali su čekati svaku njegovu pogrešku, nepromišljenu spletku i neuspjelu podvalu, da od nje učine aferu, oglase je kao štetu po život „malih ljudi“. A bilo bi ih. Potom da ponude rješenja za društvo i građane, ono što će oni učiniti kada osvoje vlast. Da birači vide da opozicijska politika nije samo destrukcija nego i prijedlog konstruktivnije i optimističnije perspektive.

A takav diletantizam casus belli napada na Turudića ostvario im se upravo na dan glasanja. No ne i po prijedlogu opozicije. To da se Milu Kekina dovodi u lisičinama opasan je potez, amaterski. Mogu se pozivati na pravila postupanja, zakone, no činjenična jest bestijalnost takvog odnosa ne samo prema Kekinu nego i Viliju Berošu, nedavno Barbari Vupori… Lukavost bi bila da je netko policiji sugerirao da izbjegnu nepotrebnu pompoznost represije. Ako nitko drugi, Turudić je trebao biti dovoljno oštrouman da to učini. Na dan kada se o njemu odlučuje! Govoriti da se jednako postupa prema svima glupo je: zar ako se svima na jednak način krše prava to čini stvar manje bolnom za svakog ponaosob? Još kad čujem priopćenja da je „sve po zakonu“, momentalno izgubim volju za takvim „zakonom“.

Najbolniji je, ipak, društveni poraz – onaj koji već dugo živimo. To je površna točnost narativa da su „svi isti“. I lijevi i desni. I krivi i pravi. Razlikuje ih samo to koliko je netko bio ili nije bio na vlasti. Pa je imao ili nije imao prigodu ogriješiti se. Da, porazno je za društvo što se oko mnogih koji se upuštaju u avanturu političkog djelovanja tako lako otvaraju afere. Oko gluposti koje su učinili. Bezazlenih ili ozbiljnijih. Onih od kojih se nisu, barem, pošteno oprali. Kakvu nam perspektivu otvara to što prije metamorfoze u pravdoljubive izazivače, pravednike, propovjednike, toliki naš kandidat ili političar upadne u klopku nekog javnog natječaja, zemljišta suspektne cijene, bazena bez građevinske dozvole? A onda u objašnjavanju ili obrani isplivaju još neki glupi doprinosi, subvencije. To je slika našeg pada. On je duhovni. Ali i demokratski. Jer bez povjerenja u aktere, političare, kandidate, demokracija nema perspektivu. No uvijek valja reći – nisu svi isti! Samo moramo otkriti i podržati one drugačije! Do tada, dok podržavamo da nas drže majmunima, sami ćemo biti živoderi vlastite stvarnosti. I sudjelovati u otimanju vlastite države, zaposjedanju demokracije koja je tu radi nas. Živjet ćemo poraze dok pjevamo o pobjedama. Koje samo neki vide. I osjećaju. Za sebe!

Davno je, nakon bitke kod Askula, kralj Pir od Epira uzviknuo: „Još jedna ovakva pobjeda i izgubili smo!“ Dalo bi se to reći i za naše „pobjede“. Ne samo prošlotjedne…