Mimohod kojim će se demonstrirati vojna ‘moć’ – iako je riječ o iluzornoj predstavi – slika je zlatnog teleta europskog militarizma kojem se klanjamo

„Daj, Mirko, proveri

Da li su ispravni Land Roveri

Il’ shvati napokon

Da čak ni gazda ne zna gde je on“

Darko Rundek

Europa danas ima priliku kakvu nije imala kroz svoju turbulentnu povijest; priliku da izgradi duboko pravedan i miran poredak temeljen na načelu jednakosti i suradnje svih strana. Nema više činova nasilja koje moćni čine onima koji su slabiji; umjesto toga, razumijevanje i opći konsenzus, koliko god bili teški za postizanje i koliko god vremena to zahtijevalo, trebali bi biti temeljni princip na kojem počiva struktura i stabilnost Europe u sljedećem tisućljeću.” Ovom se mišlju Václav Havel obratio zastupnicima Europskog parlamenta 2000. godine. Povijesno nevelikih 25 godina kasnije Europu prepoznajemo u posve drugačijem svjetlu.

Transformacija političkog identiteta. Europa, koja je bila kontinent mira, postaje vojna tvrđava. Umjesto gospodarskog rasta, najavljuju se vojne parade. Vojni izdaci umjesto solidarnosti. Suočena s ekonomskim neizvjesnostima, s nedostatkom narativa za suvremeni „društveni ugovor”, Europa se okreće sigurnosti. Militarizacija postaje kompenzacija za nemoć u drugim politikama.

Kontinent iscrpljen ratom, dvaput u pola stoljeća, izgradio je ideju mira kao temeljnu normu. Povijesnim je iskustvom naučio da se mir ne jamči samo političkim paktom nego izgradnjom gospodarskih i socijalnih spona. Zajednica za ugljen i čelik nastala je iz spoznaje da je gospodarska i politička integracija nužna da bi se spriječio rat. No ta ideja više ne živi. Postavljaju se temelji za novu, militariziranu politiku.

Desetljećima je europska posebnost bila ideja socijalne države. Njezini temelji – regionalna suradnja, razvoj gospodarstava, ideja socijalne pravde – nisu bili pusti moralni imperativi, nego jamstvo mira društvenim napretkom. Kulturni pluralizam, društveni kompromis, inkluzivnost i vladavina prava bili su principi koji su oblikovali Uniju. Na tim vrijednostima je gradila unutarnju stabilnost.

A onda se sve okrenulo. Interes za društvenu koheziju i humanističke ideale kopni. Umjesto temelja postavljenih nakon Drugog svjetskog rata, nudi se „strategija sigurnosnog suverenizma” kao odgovor na globalnu krizu. „Rusku prijetnju” Europa je prihvatila kao matricu novog povezivanja. Paradoksalno, agresija je, umjesto da bude povod za inzistiranje na miru, postala pogonsko gorivo ratobornosti. I nije to samo pitanje Ukrajine.

Nesposobna održavati ravnotežu političkih i ekonomskih interesa, Europa danas političku moć projicira kroz vojnu sposobnost. Pa njeni lideri pristaju dizati izdvajanja za obranu do 5 posto BDP-a do 2035. („suvereni” gubitnici pristaju i na carine od 15%.) godine. Ali Europa koja je svoju industriju uništila nema šanse time postati politički subjekt. Samo iscrpljuje resurse, jača ovisnost, pretvara se u „bankomat” američke vojne industrije. U novom svjetlu, „Kriegsmutti“ Von der Leyen, s „napudranima” Merzom i Macronom, marioneta je u implementaciji politike koju diktira Washington. Unija koja je prije 30 godina bila primjer uspjelog povijesnog političkog eksperimenta postaje samo platforma za transatlantske sile.

Militarizacija Europe, nazovi-odgovor na „promovirane” vanjske prijetnje, jasno je podijelila kontinent na dobitnike i gubitnike. Baltičke države, s povijesnim traumama u odnosu na Rusiju, koriste priliku za „revanš”, političko i vojno jačanje. Poljska, često na prvoj liniji europskih sukoba, uzima ulogu regionalnog vojnog lidera. Njemačka i Francuska, prepoznajući geopolitičke pomake, koriste europsku sigurnosnu politiku kao alat za favoriziranje svoje vojne industrije. Unija time postaje samo odraz nacionalnih ekonomski motiviranih interesa, slika slabljenja solidarnosti, znak da temeljne europske vrijednosti gube važnost. Pa ne treba čuditi da se najveći dobitnik tog suverenizma i obrambene autonomije nalazi „izvan” Europe – Sjedinjene Američke Države.

S druge su strane gubitnici. Svi koji su vjerovali u vrijednosti socijalne pravde, pluralizma i demokracije. Militarizacija nosi jasnu opasnost smanjenja temeljnih prava i sloboda. Sigurnost je prioritet u političkim krugovima. Socijalna prava i gospodarska politika padaju u drugi plan. Takve politike favoriziraju izvršnu vlast, omogućuju donošenje odluka bez demokratskog nadzora. U institucijama usmjerenima upravljanjem strahom. A ne blagostanjem. Vojni proračuni rastu gotovo bez parlamentarnih rasprava. U tim okolnostima država se sve više oslanja na „snažne” osobnosti koje nude autoritarni diskurs u ime zaštite od vanjskih prijetnji. Zakonodavstvo postaje fleksibilno, slobode sužene.

Autokratizacija političkog sustava nužno slijedi iz vojnih i sigurnosnih politika. Taj diskurs služi kao izgovor za ukidanje demokratskih standarda i marginalizaciju prava građana. Identitetske politike i povijesni resantimani. Instrumentalizirano društvo bez slobode govora. Tko poziva na deeskalaciju, optužen je da je defetist. Tko problematizira vojne proračune – izdajnik. U ime sigurnosti toleriraju se Orbán, Meloni i slični. U ime „jedinstva”, šuti se o suspenziji pravne države. Strah od Rusije služi kao emocionalni lijepak koji na okupu drži sustav koji se u vrijednosnom smislu raspao. No cement koji se miješa u rovovima ne gradi zgrade slobode.

Kakve veze militarizacija ima s Hrvatskom? U svjetlu opisanih geopolitičkih pomaka suočavamo se s ozbiljnim političkim izazovima. Zemlja koja je razmjerno nedavno postala članica Unije, čiji je politički identitet još uvijek u fazi oblikovanja, sada mora odgovoriti na pitanje – kako se uklapa u novonastalu „Uniju voljnih”? Koja je zapravo „Unija vojnih”. Ako europske političke i ekonomske elite prihvaćaju militarizaciju kao nužnost, što to znači za nas?

I sad, dok se sprema vojni mimohod, jasno je da se to uklapa u sliku koja zahvaća Europu. Mimohod nije samo reminiscencija na Oluju ili prilika za demonstraciju vojne moći, kako to vlast ekonomski obogaljene Hrvatske prikazuje. Ne. Značajnija je simbolika političkih gubitaka Hrvatske u posljednjem desetljeću, stagnacije u demokratskom razvoju, slabljenja vladavine prava, ekonomske iscrpljenosti. Potiskivanja demokratskih vrijednosti u korist sigurnosne retorike.

Mimohod kojim će se demonstrirati vojna „moć” – iako je riječ o simboličnoj i iluzornoj predstavi – slika je zlatnog teleta europskog militarizma kojem se klanjamo. I pokazatelj stvarnih gubitaka u političkoj, gospodarskoj i demokratskoj sferi. Umjesto diskusija o gospodarskom napretku, socijalnoj pravdi, zaštiti ljudskih prava, identitetu za sljedeće desetljeće, Hrvatska i ostatak Europe postali su dio vojnih strategija u kojima se temeljne vrijednosti smanjuju, a pozornost skreće na „sigurnost” i „obranu”. To nameće ključno pitanje: tko je u Europi „siguran”? I od koga?

Jasno je da vojna moć postaje temelj političke vrijednosti Unije. Za elite to je „povratak Europe” u svjetsku politiku. Za realističnog promatrača, „zaborav lekcija 20. stoljeća”. Zašto? Populizam, nekoć prokazan i kažnjavan, smješten na marginu europske političke scene, postaje prihvatljiv. Ako služi kao instrument jačanja vojnih ambicija. Podupiranje vojnih agresija i autoritarnih režima tolerira se. Ako omogućuju jačanje sigurnosnih mjera. Nacionalizam i šovinizam nisu više političke devijacije ako služe za izgradnju unije ratobornih, one koja „objašnjava” vojnu moć kao nužnost. „Kurvini sinovi, ali naši…”

U novom se okruženju Hrvatska mora boriti da sačuva svoju demokratsku baštinu i izbjegne biti povučena u šuplju, vojnu političku dinamiku koja se hrani strahom i militarizmom. A upravo nam to nude premijer i ministar obrane kao novi „nacionalni identitet”. Mimohod, simbolički, kao dokaz da će Hrvatska, kao i ostatak Europe, radosno prihvatiti scenarij koji opravdava mobilizaciju u ime „sigurnosti”. I istovremeno tolerirati otklon od temelja na kojima je Europa izgrađena.

Europa, nekad simbol mirne tranzicije, kada je odustala biti gospodarica svijeta, živjela je najbolje doba svog postojanja. Danas, kada odlučuje biti „igrač” na globalnoj sceni, postaje sve manje slobodna, a sve više opasna. Po sebe. A i druge. Dok temelji na kojima je Unija izgrađena gube na značaju, cijenu će platiti slobode i prava građana. Mimohod u Zagrebu simbolički je putokaz u tom smjeru. Iako promjene možda neće biti globalne, odražavamo odanost svijetu u kojem se sigurnost ne temelji na demokratskim normama. Nego na militariziranim narativima koji preplavljuju politički prostor Europe.