U Lijepoj našoj, zemlji u kojoj zakon služi kao ukras ili vanjsko obilježje državnosti, dok provođenje istih tih zakona pripada u rubriku ‘Jeste li čuli da?’ ili ‘Vjerovali ili ne’, politička mudrost našla je jednostavno rješenje za narodno veselje. Suvremena verzija panem et circences. Kad se zakon iz nekog razloga ne može provesti ili nije po volji naroda – odustani od zakona. Ili, još bolje, reinterpretiraj ga, retroaktivno, selektivno, uz osmijeh i tiskovnu konferenciju. PR dekoracija najbolja je demokracija!

U gornjem leži suština nove inicijative legalizacije Branka Bačića, ministra Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine. Ako postoji administrativni perpetuum mobile, onda je to upravo ovo ministarstvo – institucija koja ne zna tko gradi, gdje gradi, što je legalno, a što ne, tko bi to trebao nadzirati, a tko rušiti. Ali zna jedno: sve se to može, pa i mora – ozakoniti. Retrospektivno, pro futuro, i po mogućnosti bez rušenja rejtinga. U takvom sustavu, rekao bi Drucker, vlada savršena učinkovitost u besmislu. „Ništa nije toliko beskorisno kao efikasno obavljanje posla koji uopće nije trebao biti obavljen.“ Radimo što ne treba, trošimo što nemamo, gradimo što se ne smije. Sve po proceduri.

Dakle, kaže uvaženi ministar Bačić: „Nema nove legalizacije“, već samo, „omogućavanje onima koji su gradili prije 21. lipnja 2011., a nisu još zatražili legalizaciju, da to sada učine“. Eto, narode, druga prilika za istu stvar, pod istim uvjetima. Ali nije nova. To je – kako bi rekli pravni modernisti – kontekstualizacija. Na hrvatski način. Zapamtite to jer, vidjet ćete, Hrvatska sve više postaje država bezakonja. Kontekstualiziranog!

U istoj izjavi, ministar s ponosom dodaje kako ni jedan objekt koji je nakon toga datuma sagrađen neće biti legaliziran! Neće biti legaliziran? Naravno da neće. Ili, da se vratimo u surovu realnost naše selektivne zakonitosti, neće sigurno – osim ako se to za koju godinu ne promijeni. Konačno, jednom kad legalizacija betona postane kriterij pravde i zakonitosti – sve drugo je stvar trenutne političke potrebe, zar ne?

O čemu se, zapravo, radi. Nije bit ni u zgradama, betonu, cigli, armaturi već u nečem mnogo važnijem. Bit je u tome kako je naša pravna država stvar „okolnosti“. Vladavina prava živi pod „horoskopom“ sretnih zvijezda. Pa, ako Saturn bude u prvoj kući, a Venera u trećoj, i sve se to dogodi u prvom tjednu Strijelca – zakon možda i bude proveden. U zdravim pravnim sustavima zakon proizvodi učinke. Naglašavam, u „zdravim“ sustavima. U Hrvatskoj zakon dolazi naknadno, kao potvrda stvarnosti koja je već nastala, mimo njega. Ne funkcionira preventivno, nego reaktivno. Nema sankcije, nego oprost. Nema kazne, nego razumijevanje. Zakoni se pišu da ugode prekršiteljima!

O tome je riječ. Tko je bespravno gradio prije 2011., ali nije stigao zatražiti legalizaciju, ili mu se nije dalo, možda mu se fućkalo za sve, napose za državu, sada dobiva novu priliku. I, nije važno što je ignorirao zakon. Važno je da mu sad izlazimo u susret. Humanizam kakvog se ni Erazmo Rotterdamski ne bi postidio. Štoviše, možda bi ga čak i opisao u svom djelu „Pohvala ludosti 2. dio – O Hrvatskoj“.

U pravnoj državi rehabilitacija dolazi nakon kazne. U Hrvatskoj, rehabilitacija dolazi poštom. Bez suđenja, bez priznanja, bez odgovornosti. I ne samo to – rehabilitacija nije samo tolerancija već i institucionalna nagrada za upornost.

Vratimo se na početak. „Kontekstualizacija“ – ključna riječ. I više od toga. Doktrina kontekstualizacije. U nas se ništa ne prosuđuje prema propisima, već prema okolnostima. Masovnost, protek vremena, politička korist – to je relevantno, ratio decidendi, pravno obvezujuć temelj odluke. Zakon, konačno i Ustav, samo su neobvezujući krajputaš, marginalija. Društvena didaskalija „morločke“ pravde.

Zvuči poznato? Podsjeća na nešto? Jer, da, ista se logika već primjenjuje na „Za dom spremni“. Poklič koji je protuustavan. Osim kad nije. Jer pjesma. Jer emocije. Jer čestitka za obljetnicu. Jer sudionici nisu imali namjeru. Jer, pogađate: KONTEKST! Schrödingerova zakonitost: istovremeno i zabranjeno i dopušteno, ovisno o kutu gledanja i političkom ukusu promatrača. Sve može biti i kažnjivo, ali i domoljubno. Zakonito u nesvijesti, protuustavno u punoj svijesti. Pravo u službi selektivne države!

I tako stigosmo do novoproglašene ustavne doktrine. Najvažnije u AP-Hrvatskoj: što više ljudi krši zakon, to je zakon fleksibilniji. Kvantiteta bezakonja stvara kritičnu masu za legalizaciju. Umjesto da zakon oblikuje ponašanje građana, građani „pišu“ zakon.

U konkretnom slučaju legalizacije radi se o pseudourbanizmu kao vodilji. U državi u kojoj nema ozbiljne stambene politike, samo puko-pustih političkih želja i PRovskih predizbornih balona, u kojoj nema planiranja, sustavnog promišljanja, javne stanogradnje – umjesto svega toga imamo: legalizaciju. Za prekršitelje. Opet. Po tko zna koji put. Kao što imamo i državne subvencije koje podižu cijene, a ne rješavaju probleme stambeno nezbrinutih. Kao što imamo porez na nekretnine koji će biti razrezan tek nakon objave legalizacijske čestitke. Kao što imamo gradove koje preuzimaju apartmani, a napuštaju stanari.

Živimo u državi koja ne pomaže zbrinuti one koji iz ovog ili onog razloga nemaju stan. Ali, eichmannovski revnosno pomaže onima koji zakone – krše. U ovom slučaju one koji su gradili bez dozvole. A čak nisu ni legalizirali kada su mogli. Država je to koja ne kažnjava devijaciju, već ju nagrađuje. Društvo kao rezultat upornosti u bezakonju.

Samo, što s onima koji su gradili zakonito, platili dozvole, projekte, poreze? Ispadoše budale. Njima nitko ne šalje poštom legalizacijsko oproštenje. Nema za njih „građevinske simonije“, oprosta koji se prodaje u uredu za prostorno uređenje. Jer, nisu dovoljno glasni. Pa nisu politički zanimljivi. U tom pogledu legalizacija nije ni bila tehnički, već politički proces. To nije planiranje, to je izborni program. I to onaj urbanog nasilja. Tu beton ima glasačko pravo, kvadrat stranačku boju. Ako ih ima dovoljno, sve se legalizira. A zakon? On se prilagođava.

Nakon legalizacije 2011., prema dostupnim podacima, podneseno je preko 800.000 zahtjeva. Umjesto da se stane na kraj bespravnoj gradnji, stvorena je praksa: čekaj novu legalizaciju. Građani su shvatili da je najracionalnije kršiti zakon. Inspekcije su odustale. Zašto bi kažnjavale one koji će država „pomilovati“? Pa je i država prihvatila da inspekcije ne rade svoj posao. Priznanje potpunog odustanka od učinkovitosti. I nadležnosti. Lokalni čelnici su zaštitili „svoje“. Cijeli priobalni pojas postao je poligon za apartmanizaciju, devastaciju i urbani cinizam. Sve pod zaštitom zakona.

Zakon je, navodno, važio. Rušenja su se planirala. No u praksi? Rušilo se simbolično, reda radi. Sve drugo je ostalo. Pa ako je već ostalo – neka postane i zakonito. Na koncu, ako je prošla jedna legalizacija, tko bi bio toliko glup da ne očekuje drugu? Eventualno se pred kakve izbore, prigodno, izvuče nelegalni bazen, kat, ograda… Pa se, tu i tamo, nekome stane na kraj. Nezakonitost tad posluži izborima!

Dakle, da pojasnim, zakon se kod nas ne donosi da bi se provodio, već da se ima što kršiti! Tako to ide: građanin ziđe, država se pravi da ne vidi, onda se građanin pravi da će podnijeti zahtjev, a država se pravi da će ga riješiti. Na kraju svi dobiju papir, a odgovornost – nitko. Zamislimo zakon koji bi propisao: „Ako država ne zna što s bespravnim objektom, smatra se zakonitim.“ Zvuči kao vic? Ali, nije. To je suština ove farse. Pardon, reforme. Legalizacija bez sankcije, bez pokajanja, bez kriterija. Pravo bez vladavine prava.

Samo kad smo već na području „pravne alkemije i političke alibije“ moramo sagledati i druge posljedice. Jer, ako već možemo „kontekstualizirati“ beton, možemo li „kontekstualizirati“ i krađu? Ili, ako možeš urlati „Za Dom – Spremni!“ jer ti je pjesma draga, možeš li i voziti pijan jer voliš slobodu? Ili, što-ja-znam, možda onaj koji je sodomizirao ovcu, kobilu i mrtvu kokoš kaže da samo voli životinje. Na svoj način. Ako je 300.000 ljudi tražilo legalizaciju, zašto ne bi 300.000 ljudi tražilo amnestiju za porez? Možda još praktičnije, napišimo zakon koji kaže: ako više od 10.000 ljudi prekrši zakon, zakon prestaje vrijediti. To bi bar bilo iskreno.

No, da upozorim. To će onda biti država u kojoj žena dobije otkaz ako uzme fetu pršuta, baka bude kažnjena kad prodaje jaja na placu, u trenu izbace obitelj na cestu ako je netko „bacio oko“ na nekretninu. A političari i uvaženi građani („kontroverzni“ poduzetnici, na primjer) će biti godinama suđeni i nikad presuđeni. Ili, ako se i nagode, uplate neku siću u Proračun, odgule krumpir ili popodne, pored Kaznionice u Valturi, igraju golf. Nije žvaka za seljaka!

Epilog? To što se u ovoj našoj zemlji više isplati biti prekršitelj nego poštovatelj. Jer, kako sam rekao na početku, u Lijepoj našoj, zemlji u kojoj zakon služi kao ukras ili vanjsko obilježje državnosti, dok provođenje istih tih zakona pripada u rubriku „Jeste li čuli da?“ ili „Vjerovali ili ne“, zakon gubi smisao. Posebno za moćne. I važne. U društvu u kojem se ilegalna gradnja opravdava masovnošću, a poklič fašističke države opravdava kontekstom, prestaje vrijediti sve osim zavjeta šutnje. A to je pravilo jedne, ipak, efikasnije organizacije.

Ostaje samo jedan precizno isklesan slogan, primjeren i vremenu i mjestu: ZA BESPRAVNI, PA OZAKONJENI DOM – SPREMNI!

I neka netko kaže da Hrvatska nema viziju.