Ovaj koncert i nije pitanje glazbe kao što nije ni izbor za mistera estetike. Nije pitanje ukusa. Ne. Radi se o testu demokratske hrabrosti

„When you wake up to the fact

that your paper is Tory

Just remember:

There are two sides to every story“

---

„Kad shvatiš da su

tvoje novine torijevske

Samo se sjeti:

Svaka priča ima dvije strane“

Stephen William Bragg

U demokraciji je dopušteno sve osim onoga što vodi kraju demokracije.“

Zagreb ovih dana ulazi u režim djelomičnog izvanrednog stanja. Ne radi se o velikoj nezgodi, ratu, pandemiji ili izrazitoj javnoj potrebi. Znate već, radi se o koncertu. Zatvaraju se mostovi i ulice, suspendiraju linije javnog prijevoza, zatvaraju kvartovi. Bolnice će otpuštati pacijente da bi se osigurali kapaciteti za povećane medicinske potrebe. Danas mi je tema koncert Marka Perkovića Thompsona 5. srpnja na Hipodromu. Zapravo ću, kako kaže i naslov, pokušati pojasniti zašto mislim da taj koncert nije trebalo dopustiti.

Prije svega, za ovaj se koncert veže sigurnosni i logistički rizik koji nadilazi standarde javnog interesa. U formatu kakav se planira – uz stotine tisuća posjetitelja, ekstremnu izloženost ljudi suncu, ograničen pristup hitnim službama, moguće ugroze reda i mira – ovaj koncert objektivno stvara prijetnju sigurnosti i javnom zdravlju. Ako se zbog održavanja koncerta pacijenti otpuštaju, ambulante zatvaraju, a javne službe preusmjeravaju, tada se privatni interes jasno stavlja ispred javnog, a to je neodrživo iz perspektive demokratske odgovornosti.

Potom, činjenica je da se život grada prekida na dan ili na nekoliko dana. Da se ljudima koji u gradu žive i rade onemogućuje život zbog kojeg su se odlučili u Zagrebu živjeti drugi je prigovor dopuštanju ovog koncerta. Zašto netko misli da Grad mora stati da bi se održao Koncert? Ili, zašto netko misli da društvo treba snositi „trošak“ ovakvog događanja na kojem će netko, organizator i izvođač, ubrati financijsko vrhnje? Mislim, naučio sam da je upravo to princip „državotvorne ekonomije“ i „domoljubnih financija“, ali se eto – nemušt i neiskusan u svojoj pedesetoj – svejedno pitam.

Hoćete dalje? Sam je Tomašević rekao da su organizatori prodali 280.000 karata kada je ugovor glasio na 100.000 posjetitelja. Što je to? Nije li to ponašanje u lošoj vjeri? Kršenje ugovora? Sada se, ovisno o izvorima, spominje i do pola milijuna posjetitelja. Stiže se svjetski rekord. Želja je nadmašiti Prijovićku. Od Thompsona napraviti gurua. „Kamaju hrvatstva.“

Koncert je organiziran bez ikakvih uvjeta – kao da je riječ o kulturnoj manifestaciji nacionalne važnosti, a ne o događaju koji može proizvesti fizički, politički i simbolički kaos. Ugovorom nije regulirano ništa što bi štitilo javni interes: nije zabranjeno izvođenje pjesama koje sadrže povijesni revizionizam, nije predviđena sankcija za pozivanje na ustaški pozdrav, nije propisan postupak u slučaju neprimjerenih transparenata, poziva na mržnju ili korištenja neustavne simbolike. Nema nadzora, nema odgovornosti, nema uvjeta. Država se povukla. Grad se povukao. Policija se povukla. Jer – sloboda, valjda govora i kulturno-umjetničkog izražavanja. Ali ne radi se ovdje o sadržajnoj cenzuri, nego o tome da javne institucije nisu dužne, niti smiju, pružati institucionalnu platformu govoru koji podriva temelje ustavnog poretka.

Međutim, u liberalnim demokracijama već dugo ne vrijedi aksiom da je pluralizam beskonačan. Sloboda mišljenja ne uključuje pravo na institucionalni megafon ni na bezuvjetnu logistiku koju će pružati država, Grad, društvo. Osobito ne kada je sadržaj poruke otvoreno netolerantan. Sloboda izražavanja prestaje kada se koristi za normalizaciju mržnje i povijesnog revizionizma. Stoga se, kada se propituju uvjeti ovog „događaja“, ne bavimo estetikom, nego demokratskom konzistencijom. Država i Grad, dopuštajući koncert bez uvjeta, bez nadzora i bez odgovornosti, pristaju biti institucionalni pojačivači sadržaja koji relativizira zločine, afirmira pozdrav koji je ustavnopravno osporen i simbolički potkopava temelje na kojima zajednica počiva. Kada se o ovom koncertu govori pitanje nije hoće li Thompson pjevati, nego treba li društvo, kroz javni sustav, dopustiti takvu platformu netolerancije!

Ovaj koncert i nije pitanje glazbe, kao što nije ni izbor za mistera estetike. Nije pitanje ukusa. Ne. Radi se o testu demokratske hrabrosti. U tom testu Thompson ne nastupa kao glazbenik, nego kao glas jedine „prave“ Hrvatske. On je glasnogovornik militarizacije identiteta, sakralizacije Domovinskog rata kao dogme bez konteksta, demonizacije protivnika, mitologizacije žrtve. I sve to u svrhu monopolizacije. On je sljedbi prorok i pastir. A država i Grad su, dopuštajući koncert u ovom obliku i na ovaj način, potvrdili izvođačevu poziciju neupitnog gurua „nacionalnog“. Grad i država legitimizirali su ideološki monopol nad nacijom! Zbog toga su Plenković i Tomašević pali na „stres-testu“ demokracije i vladavine prava. Pali su jer su izdali pluralizam, relativizirali povijesnu odgovornost, demokraciju pristali pretvoriti u folklorni dekor autoritarnog sjećanja. Na jednu subotnju večer. No možda i s dalekosežnijim posljedicama.

Nametnut je stav da svima treba dopustiti sve. Ne valja propitivati estetiku ni etiku, logističke ni organizacijske elemente. Budimo liberalni. Thompson je popularan. Samo, radi li se uopće o tome? Ne, ne radi se. Jer, biste li na isti način postupili da netko poželi organizirati koncert izvođača koji bi pjevao o „lošoj 1995.“? Umjesto Jasenovca i Gradiške Stare spomenuo Goli otok? Pjesmu započeo sa „Za kralja i otadžbinu!“ Ili da se prijavio koncert izvođača koji bi tematizirao klasnu borbu, parole protiv kapitalizma, EU i NATO? Referirao se na naslijeđe partizanskog otpora, uz vizualni ambijent jugoslavenskih i partijskih zastava te Titovih govora? Bi li Grad Zagreb i tad pristao biti domaćin, država jamac sigurnosti, MUP suzdržan i tih? Bi li Plenković organizirao koordinacije? Što mislite? Zato predstojeći koncert nije izraz slobode, demokratičnosti, tolerancije, liberalizma, nego ogledalo dvostrukih standarda. U toj asimetriji pluralizam umire, a populizam trijumfira. Tu Plenković i Tomašević ne bi bili dosljedni. Još manje bi liberalni i tolerantni bili oni koji će Thompsonov koncert pohoditi.

Koncerti, javni prostor, demokracija, slobode, tolerancija ne smiju služiti normalizaciji nenormalnog, toleranciji netolerantnog. Država, Grad, društvo još manje smiju dozvoliti konstitucionalizaciju nekonstitucionalnog. Demokraciju i vladavinu prava podržava se i gradi ako se ONEMOGUĆI (a ne omogući – dva slova razlike) ono što ih podriva, ruši vrijednosne temelje. Dva naša ključna aktera to nisu učinili. Zato što im zabrana ne konvenira. Politički. PR-ovski. Zbog toga što imaju političke ambicije, što su populisti i demagozi koji žele uzjahati koncertni val, dopustili su logističku noćnu moru za građane Grada Zagreba, omogućili su ugrozu sigurnosti, života i zdravlja onih koji će na koncertu biti. A pristali su dovesti u pitanje i demokratske i ustavne vrijednosti Republike Hrvatske. I to zato što je i Plenkoviću i Tomaševiću demokracija sredstvo. Ne cilj. Vladavina prava im je PR-narativ, ne stvarna vrijednost. Oni će ih zagovarati samo koliko im koriste, služe njihovu bivanju na vlasti. Ne i ako im ne odgovaraju!

Prelako smo došli do ovog. Sjetite se da nitko nije propitivao zabranu emitiranja Thompsona na HRT-u tijekom pristupanja EU. Današnji istarski župan Miletić kao gradonačelnik Pule nije dopustio nastup Thompsona u Areni. Jasno je izrazio da je to zbog onoga što taj nastup simbolizira. Nekada politički oportunizam, društvena neodgovornost i šutnja nisu dominirali. Danas – da.

Zamislite da se nađete pred pitanjem treba li dopustiti sastanak u pivnici. A znate da bi moglo doći do problema. Za Boga miloga, nećete to učiniti 8. studenog 1923. ako ste vlast u Münchenu. Zabrane, ponekad, štite od zabrana. I štete. Kontradiktorno – možda. No demokraciju treba štititi upravo da bismo spriječili da jednog dana zabrane postanu pravilo, a sloboda iznimka.

Demokraciju i vladavinu prava treba graditi. To nije nešto što se naprosto ostvari. Još manje dogodi. One su vrijednosti koje se štite, svakodnevno, u institucijama i na ulicama. To je ono za što se valja boriti. Svaki dan. Cijelo društvo. I oni koji ga vode. Jer postoji virus „nedemokratičnosti“, kao u Camusovoj „Kugi“, koji samo čeka da izađe van. Da osvoji državu i društvo. Zbog toga smatram da nedopuštanje koncerta ne bi bilo izraz ideološkog revanšizma, nego legitimna obrambena gesta demokratskog poretka prema akterima koji taj poredak preziru, ali ga koriste.

Tolerancija prema netoleranciji nije demokracija – to je njezin kraj. Ili, kako je upozorio Karl Popper: „U ime tolerancije moramo zadržati pravo da ne toleriramo netolerantne.“