Nije mi cilj reproducirati Hasanbegovićevu politiku, širiti njegovu blagovijest koja ne rezonira mom političkom opredjeljenju. Stvar je u ‘slučaju Hasanbegović’

„Što vrijedi dozivati bogove

Što vrijedi htjeti bjelinu u noći

Kad su mi ruke u najvećoj moći

Tim istim bogovima pružale rogove“

Tomislav Toma Bebić

Zašto nisam desničar? A nisam. Naravno. Započet ću ovaj tekst pravdanjem. Dakle, nisam desničar. Ne onaj iz „domaće“ produkcije. Hrvat-katolik-desničar. Ne vjerujem u nacionalni kič. Ne pali me mitologiziranje povijesti, barem ne one „hrabre“ ZDS-ušato-U povijesti. Društvena isključivost nije moj kredo. Ne smetaju mi ljudi koji misle drugačije. Nemam problema s onima koji svijet ljubavi i seksa drugačije doživljavaju. Ne vjerujem u priče o dubokoj državi. Ni u matematiku krvnih zrnaca. Moj omiljeni TV show nije „Tvoje ime zvuči srpski“. Ne mislim da je ključni problem današnje Hrvatske tamna put radnika iz Nepala. Ili da se Hrvatice trebaju bojati Filipinaca. One s kojima se ne slažem ne optužujem za suradnju s UDB-om. Ili da su im djedovi odgovorni za Bleiburg ili Goli otok. Povijest sam učio iz udžbenika. Ne iz Thompsonovih pjesama.

Omiljeni sport nije mi stvaranje neprijatelja. Ne diskvalificiram neistomišljenike stigmatizacijom njihovih stavova. Iz izmišljenih strahova ne konstruiram alternativnu stvarnost. Ne bojim se drugog i drugačijeg svjetonazora. Niti ih otklanjam odbacujući razgovor o njima, čekajući u niskom startu tren u kojem će meni odgovarati da svjetonazorski diskurs pokrenem. Nisam, dakle, desničar. No uvjeren sam da je Zlatku Hasanbegoviću mjesto u Saboru! Nisam glasao za njega, ne vjerujem u izglednost mogućnosti da i bih. A uvjeren sam da bi danas, ovoga utorka pri kraju ožujka, on trebao biti saborski zastupnik.

Svoju argumentaciju ne crpim iz toga što Zlatka smatram najperspektivnijim akterom desne scene u nas, što on nesporno jest. Razlog za to i nije on sam, već konfuzno-kverulantska scena dompokovskih revolveraša i Domino-osvetnika. Akteri te scene nesposobni su artikulirati ikakvu ideološku liniju osim pozivanja na legendu o vukovarskoj Hrvatskoj i fantazam ustaške žrtve za „hrvatsku stvar“. Njihove su mentalne konstrukcije birtijaško-prigodničarske, činjenično osporene razumom nacionalnog prosjeka, upakirane u papazjaniju predrasuda internetskih teoretičara zavjere i vulgarnosti prema arhetipskom neprijatelju. Srbima, naravno. Žive na pobuni protiv loše vlasti, pokvarene politike i korupcijskih skandala. No spremni su na sve to zažmiriti. Ne na jedno već na oba oka. I topalovićevski zatražiti svoj dio. Nema potrebe pojašnjavati koliko je moj česti sugovornik uz kavu u B041 drugačiji od toga. Konačno, zato se i nije upustio u samoubilačke obračune koji su njima toliko dragi. Ipak, nije mi cilj reproducirati Hasanbegovićevu politiku, širiti njegovu blagovijest koja ne rezonira mom političkom opredjeljenju. Stvar je u „slučaju Hasanbegović“.

Kada kažem „slučaj Hasanbegović“, vjerojatno će u ušima desničara zazvučati kao da sam pripremio debeli fascikl s razlozima za Hasanbegovićevo privođenje, hapšenje i suđenje. Po kratkom postupku. Bez prava na žalbu. Nisam. Nisam organ gonjenja. Ni „zabrinuta“ javnost. Ne. Hasanbegovićev slučaj je drugi. Onaj na Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Zlatko Hasanbegović bio je drugi na koalicijskoj izbornoj listi Domovinskog pokreta, Prava i pravde, Bloka za Hrvatsku i Agramera u 1. izbornoj jedinici na izborima 2024. godine. Ta je lista osvojila 21.439 glasova, 9,29 posto glasova u toj izbornoj jedinici, i ostvarila pravo na jedan zastupnički mandat. Od 14 koliko ih se u svakoj izbornoj jedinici bira. Prvi na listi, Mislav Kolakušić, dao je ostavku na mjesto zastupnika u Hrvatskom saboru te je zastupnikom postao njegov zamjenik Dražen Dizdar. On je, sredinom prošle godine, u mirovanje stavio svoj mandat. I tu kreće zaplet. Značajniji za hrvatski demokratski predstavnički sustav no samo za političku sudbinu Zlatka Hasanbegovića.

Dakle, na zahtjev Zlatka Hasanbegovića da mu se omogući početak obavljanja zastupničke dužnosti, u zamjenu za Dražena Dizdara, Mandatno-imunitetno povjerenstvo Hrvatskog sabora očitovalo se tako što je ocijenilo da nisu ostvareni uvjeti za primjenu instituta zamjenjivanja i početak obnašanja zastupničke dužnosti. Jer da zahtjev nije usklađen s odredbom članka 42. stavak 3. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor. Dakle, nikom ništa što su građani u 1. izbornoj jedinici birali 14 zastupnika, a dobili 13. Što je 21.439 glasača koji su dali glas za koalicijsku listu na kojoj je bio Zlatko Hasanbegović, ostalo bez zastupnika. Gotovo deset posto glasova ne zaslužuje biti predstavljeno! Koga briga što je povrijeđeno biračko pravo gotovo deset posto palih glasova iz 1. izborne jedinice, što se negira pasivno biračko pravo – biti izabran glasovima tih gotovo deset posto glasova – zajamčeno člankom 45. u vezi s člankom 72. Ustava Republike Hrvatske. Ustav i demokracija ne vrijede kada se ne tumače „u skladu“ sa zakonom. Sjajno zvuči. Praktično, štoviše. Osim što je Ustav superioran i najvažniji pravni akt u Republici Hrvatskoj. Osim što je demokratski višestranački sustav najviša ustavna vrednota. I osim što u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Koji to nisu – nisu ravnopravni – jer nekih deset posto palih glasova glasača 1. izborne jedinice nakon ostavke Mislava Kolakušića i mirovanja zastupničkog mandata Dražena Dizdara ne može dobiti svog saborskog zastupnika! Izabranog. Zlatka Hasanbegovića. Ukratko, u Republici Hrvatskoj postoji Mandatno-imunitetno povjerenstvo koje može odlučiti da imamo 150 umjesto izabranog 151 zastupnika. U 1. izbornoj jedinici 13 umjesto 14. Koje je jače od izbora. Ustava. Demokracije.

Nije to prvi put. Već smo jednom ograničili ustavnu ovlast Predsjednika Republike da predlaže Saboru predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pretpostavivši eksplicitnoj ustavnoj odredbi ograničenje zakonom. Zakonom! Zakonom o sudovima koji je, valjda, ponad Ustava. Pa može detaljizirati ono što u Ustavu ne piše – da Državno sudbeno vijeće objavljuje javni poziv kandidatima za mjesto predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske i da Predsjednik Republike može samo između tih birati. Sapienti sat. Dosta i za budalu. Jer i loš pravnik zna da je Ustav Republike Hrvatske temeljni pravni akt hrvatske države i konstitucionalni kamen temeljac vladavine prava. Svi znaju osim Ustavnog suda.

Pa kad zazivam svog sugovornika s kave, zagovaram ga iz istog razloga. Jer Ustavni sud Republike Hrvatske, konačni interpret ustavnosti, šuti. Gospoda ustavni suci mjesecima slovkaju, čitaju s razumijevanjem pa kada im misao pobjegne, vraćaju se na početak, ustavnu tužbu koju im je uputio Zlatko Hasanbegović. Šute. Mjeseci im trebaju da pročitaju par stranica teksta koji je samorazumljiv. I jasan: deset posto palih glasova 1. izborne jedinice „traži“ svoga saborskog zastupnika. Onog koji slijedi na listi za koju su glasali.

Ustavni sud šuti. Šute ustavni suci. Ni bu ni ba. Ni da ni ne. Niti da kažu da podnositelj tužbe nema pravo. Čekaju, valjda, da se Dražen Dizdar vrati. A ako se ne vrati, čekat će da na vrbi zasvrbi. Ad Calendas Graecas. Šesti ponedjeljak u mjesecu. Odluka će tada biti donesena između podneva i 12.00.

Nije, možda, problem što Ustavni sud šuti. Što suci – o kojima su pozicija i opozicija, HDZ i SDP, mjesecima vijećali, dogovarali se, strančarili, politički tezgarili, gurali provjerene i „ovjerene“ – nemaju što reći. Problem je što ne vide koliko je to pitanje ključno za ono što najviša vrednota hrvatskog ustavnog poretka jest: demokratski višestranački politički sustav! Koji je suspendiran. Jer deset posto glasova svoj saborski glas nema!

Nije bitan za ovaj tekst moj partner s kave. Nije bitno ni što je nekome, pa i meni, njegov politički diskurs ponekad neprobavljivo maligan. Nebitno je kako se češlja, kakve cipele nosi, što priča u Bleiburgu. Ili na kavi u B041. Bitno je to što je pluralistički ovjeren demokratskim glasom gotovo deset posto glasača 1. izborne jedinice. Bitno je ono što ustavni suci, cijeli Ustavni sud ne vidi. Da je stvar u demokraciji. Ne dekoraciji. Demokraciji! Ponavljam: država se zove Republika Hrvatske, demokratska je i ima Ustav. I ustavne suce da o tome odlučuju. A ne odlučuju. Ne o Zlatku. A ni o mnogima koji od njih zaštitu svojih prava očekuju!