Francuski film „Mala sestra“ redateljice Hafsije Herzi bio je jedan od iznenađenja ovogodišnjeg filmskog festivala u Cannesu. Priča je to o Fatimi, mladoj djevojci čiji su roditelji alžirski imigranti, koja na prijelazu iz srednje škole na fakultet shvaća da je homoseksualka. Nađe se u procijepu, s jedne strane živi u tradicionalnoj obitelji kojoj ne može reći što osjeća, a s druge strane provodi noći s članovima LGBT zajednice. Nadia Melliti, glumačka debitantica, za ulogu Fatime proglašena je najboljom glumicom na festivalu u Cannesu.

Film „Mala sestra“ hrvatsku će premijeru imati na Festivalu tolerancije koji će se od 22. do 25. listopada održati u Zadru. Tim povodom, ekskluzivno za Nacional, razgovarali smo s Hafsiom Herzi, kojoj je ovo treći igrani film. Ona je u Francuskoj poznatija kao glumica koja je ove godine, za ulogu u filmu „Borgo“, osvojila nagradu Cesar, najvišu francusku filmsku nagradu, u kategoriji najbolje glumice.

NACIONAL: Film je temeljen na istoimenoj knjizi Fatime Bass koja je rekla da je tražila politički temelj kako bi ispričala priču o alžirskoj imigrantskoj obitelji u Francuskoj. Je li to i vas motiviralo kada ste odlučili režirati film temeljen na njenoj knjizi?

Kad su mi ponudili adaptaciju knjige i kada sam je prihvatila, naravno da sam znala da ću se baviti temom koja je politička i koja je tabu. I baš zato sam je poželjela filmski obraditi. Važno je, barem meni kao redateljici, govoriti o temama koje me inspiriraju i zapitati se može li to pomoći u tome da se promijene neka razmišljanja ili omogući nekim ljudima da se identificiraju s temom filma. I uz pomoć filma pokušati riješiti tu vrstu zabrinutosti. Pomislila sam da takav lik kao što je Fatima nikada nisam vidjela na filmu. Poželjela sam Fatimu prenijeti na filmsko platno, snimiti je u njenoj svakodnevici, sve što proživljava. Nadam se da će to poboljšati raspravu na temu o kojoj govorimo i promijeniti mentalitet ljudi.

NACIONAL: Može li film nešto promijeniti ili pokrenuti raspravu o nekoj temi? Je li film dovoljno snažan da to učini?

Ne znam, pokušavam i nadam se da jest. Mislim da film može promijeniti stvari koje su komplicirane još od pamtivijeka. Ako može pomoći nekome da se osjeća manje usamljeno, da se poistovjeti s glavnim likom filma, onda je to sjajno. Sjajno je jer je važno. Trebamo umjetnost da bismo se mogli poistovjetiti. Bilo je nužno baciti svjetlo na takvu osobu kao što je Fatima. Takve osobe postoje, i muškarci i žene poput nje. Ona je muslimanskog podrijetla jer to tako nalaže priča. Mogla bi biti bilo koje vjeroispovijesti, nije ni važno. Prije svega, ona je ljudsko biće, sa svojim ranama, kontradikcijama, unutarnjim nemirom i patnjama. Ona pati zbog privlačnosti koju osjeća, ali u isto vrijeme to je njezina priroda. Ne može o tome govoriti. Osjeća krivnju zbog svoje vjere. Boji se da će razočarati svoje bližnje. Nije to lako. Dakle, nadam se da film može nešto promijeniti. U toj nadi i radimo filmove. Mislim da živimo u vrlo kompleksnom vremenu u kojem je određenim ljudima, poput Fatime, jako teško. Odlučila sam da će biti muslimanka, ali koga briga? Mogla je biti pripadnica bilo koje druge religije. Ona je samo ljudsko biće koje pati. Privlače je osobe istog spola. Pati zbog vlastite prirode. Ne može o tome govoriti, ne može izraziti vlastite emocije. To je ono što me najviše brinulo.

Nadia Melliti, glavna glumica filma “Mala sestra”, proglašena je najboljom glumicom na filmskoom festivalu u Cannesu 2025. godine Foto: Gao Jing/XINHUA

NACIONAL: Fatima Bass, autorica knjige, dolazi iz pariškog predgrađa, gdje se dobar dio priče i odvija. S druge strane, vi dolazite iz Marseillea. S obzirom na to da je Pariz oduvijek bio metafora emancipacije, kako ste vi na to gledali?

Da, Pariz i njegova predgrađa su mjesto gdje se sve to događa. Za mene je Marseille nešto drugo. Tamo postoje sjeverne četvrti, a onda i centar grada. U tim četvrtima ne možeš raditi sve što možeš u centru. Ljudi koji žive u četvrtima i oni koji žive u centru nisu isti. U Parizu je to drugačije, taj odnos između centra i predgrađa. Pariz je metafora za emancipaciju imigranata i, općenito, sve ljude koji žive izvan njegova središta. Istina je da Fatima putuje iz svog predgrađa u Pariz kako bi studirala i kako bi navečer izlazila u klubove sa svojim prijateljima. Snimila sam puno scena njenih putovanja koja sam, nažalost, morala izrezati jer bi film bio predug, ali ta su putovanja zanimljiva jer izražavaju samoću koju likovi proživljavaju. Bilo mi je dirljivo snimati ta putovanja, snimati ženu koja mora prijeći dug put da bi mogla studirati ili se zabavljati s prijateljima. U to sam inkorporirala mnogo elemenata koji ukazuju na različite društvene slojeve iz kojih dolaze likovi iz filma, pa tako primjećujete šampanjac ili velike umjetničke slike.

NACIONAL: Pročitao sam da ste, pripremajući se za ovaj film, odlazili na LGBT zabave. Što ste naučili na tim zabavama?

Zaista sam htjela vlastitim očima vidjeti kako to izgleda. Nisam se mogla zamisliti kako režiram takvu scenu ako je prethodno nisam vidjela, pogotovo kad sam imala priliku to učiniti. Bila sam na nekoliko takvih događaja i najviše me impresionirala njihova sloboda. Stvarno sam osjetila da se ljudi tamo osjećaju sigurno. To me duboko dirnulo. Svi su se prepuštali trenutku, postojala je snažna energija, snažna želja za životom, za slavljenjem. Išla sam na zabave s osobom zaduženom za odabir glumaca. Iskoristili smo te večeri za odabir glumaca za scenu zabave, htjela sam rekonstruirati stvarnu zabavu, da se zaista zabavljamo, da se ljudi opuste, zaborave na kamere i jednostavno uživaju. Ali najviše su me dirnuli solidarnost, sloboda i mir koji je iz toga zračio, a ponajviše to zajedništvo. To je bilo jako dirljivo. Osoba zadužena za odabir glumaca govorila je: “Evo, taj i ta će dobiti uloge u filmu.” I sve to bez straha od napada ili neugodnosti. To me duboko dirnulo.

‘Svaka djevojka i svaki dječak koji prolaze kroz ono što prolazi Fatima moći će se poistovjetiti s njom. Tijekom audicija upoznala sam ljude koji su imali užasna iskustva’

NACIONAL: Fatima, glavni lik, seksualno istražuje samu sebe. Te napetosti, želja za oslobađanjem, za uspostavljanjem kontakta s drugima, za pronalaskom vlastitog mjesta – je li to nešto što nadilazi seksualnost, nešto što se tiče svih nas?

Da, to je univerzalno, i zato čak i ako kažemo: “Nemam ništa zajedničkog s tim likom”, mislim da smo svi osjetili unutarnju nelagodu, ta pitanja, te kontradikcije – to je univerzalno. To su osjećaji koje svi poznajemo iako su nam možda strani, ipak se možemo poistovjetiti s onim što lik osjeća.

Fatima je počela studirati, upoznaje LGBT zajednicu i noćni život Pariza Foto: June films Katuh studio Arte France mk2films

NACIONAL: Fatima u obitelji održava odnose sa svojim sestrama, dok svoje prijatelje iz LGBT zajednice naziva „braćom“. Kako ste konstruirali te različite odnose koje Fatima održava?

Zaista sam si uzela vremena za odabir glumaca, posebno članova obitelj, jer nije bilo jednostavno stvoriti uvjerljivu obitelj. Nakon odabira glumaca, puno smo radili na scenama, puno ponavljali. Tako sam ih vodila, ponavljali smo scene, razgovarali, svatko je pokušavao upoznati onog drugog kako ne bismo došli na snimanje i osjećali se nelagodno. Stvarno sam odvojila vrijeme za probe i rad s njima pojedinačno. Sve je bilo dobro postavljeno, svi su znali što im je činiti. A i u stvarnom životu su se svi više-manje dobro slagali, bilo je lako, svi su bili sretni što sudjeluju u filmu. Brzo su se razvili bliskosti i afiniteti. Htjela sam što više zrcaliti stvarnost i prikazati kako se lako povezuju, koliko su zapravo sretni, unatoč složenosti i nijansama u tim odnosima.

NACIONAL: Čini se da se u francuskoj kinematografiji vrlo rijetko snimaju filmovi koji prikazuju Arapkinje ili Muslimanke kao lezbijke.

Apsolutno. Svaka djevojka i svaki dječak koji prolaze kroz ono što prolazi Fatima moći će se poistovjetiti s njom. Tijekom audicija upoznala sam ljude koji su prolazili kroz doista užasna iskustva. Neke su roditelji izbacili iz kuće, odrekli ih se, odbacili… Bilo je strašno. Kad bismo na audiciji objasnili o čemu se radi u filmu, ljudi bi se ukočili već na sam spomen homoseksualnosti. Čuli bismo: „Ne mogu glumiti u tom filmu” „Ne podržavam homoseksualnost” „Kad bi moje dijete bilo gej, izbrisao bih ga iz obiteljskog registra…” Grozne stvari. Sjećam se jednog taksista koji me prepoznao i rekao da je oduvijek sanjao glumiti u filmu. Ponudila sam mu priliku da dođe na audiciju za ulogu oca. Pojavio se, djelovao je otvoreno, bio je glazbenik u svojoj zemlji. Ali i on se odmah povukao: „Ne mogu… Što će reći moji prijatelji i obitelj?”. Te priče o odbacivanju i boli i otvorena homofobija kojoj sam svjedočila samo su učvrstili moju odlučnost koja je već bila prilično jaka, da ovaj projekt dovedem do kraja. Nije bilo lako pronaći sredstva za film zbog teme, ali suočena s takvom nepravdom, jednostavno sam to morala učiniti. Znala sam da homofobija postoji, ali ne u toj mjeri. Proces odabira glumaca bio je dug jer se ovaj film mogao snimiti samo s ljudima koji dijele njegovu poruku uključivosti i tolerancije.