Polazeći od fenomena tzv. hiperinflacije odlikaša kojem svjedočimo posljednjih desetak godina, predstava „Pet nula“, autorski projekt Dore Golub i Darija Harjačeka, u središte radnje postavlja grupu osmaša pred upisom u srednju školu. Ta skupina mladih individualaca različito se nosi s izazovima škole i odrastanja, a najteže s pritiscima okoline. Predstava „Pet nula“ preispitat će kroz njihove priče kako dolazi do psiholoških, pa i posljedica za mentalno zdravlje koje imperativ ‘izvrsnosti’ ostavlja na djeci. Stavljajući naglasak i na socijalnu pozadinu i obiteljske odnose likova, predstava se bavi i temom pobuđivanja natjecateljskog poriva, konstantnog doživljaja nepravde i nejednakosti koje učenici osjećaju u borbi za što bolje ocjene, ali i pretjeranim utjecajem roditelja na njihov uspjeh.

Predstava u kojoj igraju Bogdan Ilić, Dunja Fajdić, Laura Čerina, Matej Đurđević, Vini Jurčić, Petra Krolo i Andrija Nazlić, premijerno će u zagrebačkom kazalištu Žar ptica biti izvedena 7. ožujka, a Nacional je razgovarao s autorima teksta Dorom Golub i Darijem Harjačekom, koji je i redatelj predstave. Ovo je druga predstava u kojoj se Harjaček bavi školskim sustavom, nakon što je 2019. u Zagrebačkom kazalištu mladih postavio predstavu „Mi i Oni“. Kako kaže Harjaček, do ideje za ovaj tekst došao je potaknut vlastitim iskustvom:

„Moja kći jesenas je upisala prvi razred gimnazije, a cijeli period osnovne škole – koji se dijelom odvijao i u vrijeme pandemije – protekao je uz brojne stresne situacije. U jednom razdoblju škola je postala zaista opterećenje do razine da su se kod nje javili psihosomatski problemi: prije svakog testa dolazilo je do bolova u želucu, glavobolje, temperature, slabosti. Potaknut time poželio sam se baviti problemom superodlikaša. Znamo da u Hrvatskoj svake godine osmi razred završava oko 100.000 djece s prosjekom ocjena 5,0, što nije uopće realno. Naravno da postoje iznimna djeca koja su dobra u svim predmetima i područjima, ali teško da zaista čine polovinu prosječnog razreda: realna brojka vjerojatno bi se svela na njih nekoliko. Zato se postavlja pitanje kako toliko djece s prosječnim znanjem može dogurati do tako izvrsnog uspjeha. To znači da nešto u cijelom školskom sustavu ne funkcionira.“

Dario Harjaček i Dora Golub, autori predloška za predstavu ‘Pet nula’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Njegovo je iskustvo kao roditelja takvo da je, kaže, slijedom mnogih okolnosti zbog promjene generacije došlo i do otvaranja pitanja odgovornosti. Djeca su prije, po njegovu mišljenju, za svoje znanje i posljedično za svoje ocjene morala preuzeti puno veću odgovornost:

„Danas potpunu kontrolu preuzimaju roditelji i zbog toga se nameće pitanje kako djecu učimo odgovornosti ako radimo sve umjesto njih. Stoga je moja prva premisa za tekst bila ta da djeca u školu idu kao izaslanici svojih roditelja, odnosno, roditelji su posve preuzeli brigu o školi.“

Dramaturginja Dora Golub ističe da je ovaj tekst nastao u suradnji s glumcima. Harjaček i ona glumcima su prezentirali idejno polazište projekta, a tada su zajednički razvijali karaktere i situacije. Pritom je rad bez tekstualnog predloška na početku proba definitivno imao svoje izazove. Dora Golub kaže da je samim time neizvjesnost u procesu veća, ali je i rezultat puno zahvalniji:

„U slučaju rada na autorskom projektu, obično kažem da takav pristup daje dodatnu vrijednost tekstu. Da smo Dario i ja na prvu probu došli s gotovim dramskim tekstom, to bi bila samo naša perspektiva i naše iskustvo. Kad su mladi u pitanju, potrebno je sveobuhvatno pristupiti materijalu, zbog njihova specifičnog jezika, načina govora, ponašanja, interesa, svega. Stoga smo s glumcima ušli u jedan osmi razred i, u suradnji sa školskom psihologinjom, porazgovarali s njima o temi naše buduće predstave. Prilikom tog susreta možda smo i najviše naučili iz onoga što nam nisu rekli. Kad pitanje postaviš izravno, možda nećeš dobiti odgovor koji će ti se činiti korisnim. Više smo saznali iz sitnica koje su učenici rekli „poskrivećki“ ili u manjim grupama pojedinom glumcu, ali i iz onoga što su nam, pretpostavljeno iz nelagode, srama ili nepovjerenja, prešutjeli.“

Dario Harjaček opisao je kako predstava prati nekoliko likova od kojih svaki predstavlja neki problem, njih se vodi kroz situacije, dolazi do konfrontacije i, kasnije, do rješenja. Najveća je vrijednost, smatra, autentičnost jezika. Jako je bitno, smatra Harjaček, da svaki glumac preuzme odgovornost za svoj lik, naravno, uz njihovo vodstvo. Ta odgovornost je fokus unutar kojeg se dobiva dobar materijal:

„U školi, u razredu, uvijek imaš očekivanja u smislu kako će se odvijati taj razgovor. Mi smo se, prepušteni sami sebi i 30 djece, susreli s pravom istinom. Nismo dobili gotovo nijedan odgovor koji smo tražili, ali dobili smo neke druge iz kojih smo kasnije počeli istraživati za tekst.

Kad govorimo o odgovornosti, ona je uvijek vezana uz autoritet i shvatite da su danas nastavnici samo javni službenici koji su u velikoj mjeri izgubili nekadašnji autoritet. To se jako osjeća kod djece. Kad smo ušli u razred, shvatili smo da je teško prodrijeti do njih kao grupe: bilo kakva ideja zajedništva u njihovim je glavama izbrisana. Mislim da se to dogodilo kao posljedica dugog procesa koji nitko nije na vrijeme spriječio, a teško ga je i spriječiti jer taj proces reflektira društvo. Dobili smo dojam da su djeca prepuštena sama sebi, nemaju osjećaj poštovanja autoriteta i u tom smislu svatko je sam za sebe, oni funkcioniraju u vrlo malim grupicama, nemaju osjećaj da je zajedništvo neka vrijednost. Prava je istina da su nastavnici izgubili bitku. Djeci je škola dosadna, ne bih rekao da im je teško već je jako neprivlačno. Sadržaj koji se predaje nije se mijenjao, nastava izgleda kao u moje vrijeme prije 20, 30 godina, a djeca su potpuno drugačija.“

Dora Golub kaže da je njoj u radu s tim osmašima najviše u oči upala njihova raspršenost pažnje. Proces individualizacije, pri kojem je kompeticija važnija od osjećaja kolektiva, odvijao se i u vrijeme njezina školovanja 2000-tih te se u međuvremenu intenzivirao. Ono što se promijenilo jest dodatno raspršivanje fokusa učenika s obzirom na društvene mreže i naviku na sadržaje koji imaju „TikTok dramaturgiju“.

Dario Harjaček smatra da je iz vremena njegova školovanja preostao oportunizam. Ono čemu nas škola uči jest, nažalost, kako s najmanje napora i uloženog truda doći do najboljih rezultata, nastavlja Harjaček. Na kraju je najvažnije 5,0: nije bitan sadržaj nastave, nije bitno zajedništvo, nije bitno razviti sposobnosti danas potrebne. Samo je bitno izboriti se za sebe, uglavnom uz čvrstu roditeljsku ruku.

„Iz tog razgovora s djecom postalo nam je jasno još nešto, a to je da ta djeca međusobno ne komuniciraju ni o svojim emocijama niti stvaraju realne situacije, stoga bilo kakva shema prema kojoj bismo u predstavi imali dramske situacije, u kojima bi likovi gledali jedan drugoga u oči i govorili iskrene stvari, ne bi funkcionirala, odnosno, bila bi lažna. Shvatili smo da su to posve različiti koncepti komunikacije. Stoga dobar dio predstave teče kroz dopisivanje na WhatsAppu jer jedino u virtualnom svijetu ta djeca stvaraju ikakvu komunikaciju, barem neke odnose. Kad se susretnu oči u oči, izostane bilo kakva ozbiljna komunikacija ili reakcija. Time smo se bavili u predstavi“.

Unatoč nazivu predstave, fokus nije na prosjeku ocjena koji hrvatski osnovnoškolci manijakalno „ganjaju“. Ta sintagma „pet nula“, pojašnjava Harjaček, više je simbol cijelog našeg školskog sustava:

„Ne bavimo se nužno samo superodlikašima, već pritiskom izazvanim napuhanim balonom u kojem su se kriteriji i standardi toliko snizili, a zapravo se teži tome da se povećaju i da svi imaju sve petice. Potreba za ‘brojkom’ postala je toliko bitna da to kod neke djece izaziva niz mentalnih smetnji i to je nešto čime smo se bavili. Naš je fokus vezan i uz osobnu priču, o djetetu koje u jednom trenutku kad pritisak škole toliko naraste, jednostavno ne može ići u školu, razboli se. Dijete ima ‘bolest škole’.“

Dora Golub smatra da je čitav proces itekako povezan s ostvarivanjem društvenog statusa kao imperativa koji se najčešće postavlja u obitelji. Osim toga, odrastajući pod svjetlima reflektora društvenih mreža, djeca su izložena posebnom pritisku. Svi ti faktori dovode do razvoja perfekcionizma i izrazite kompetitivnosti među djecom:

„Dramaturški gledano, krenuli smo od lika djevojčice koja zbog pritiska u školi počinje osjećati smetnje u mentalnom zdravlju te zbog toga izostaje sa školskih testova. Kad posljedično dođe do incidenta – koji možemo okarakterizirati kao bullying – uslijede različite reakcije njezinih vršnjaka na taj događaj. Jako smo držali do toga da pokažemo dječju perspektivu, kao i obiteljsku pozadinu svakog od likova te njihovu klasnu pripadnost. Upravo se klasni sukob među djecom kroz proces rada iskristalizirao kao ključan katalizator u priči, i to puno više nego što smo u početku slutili. Naime, djeca imaju različite mogućnosti: s nekima roditelji mogu raditi kod kuće, s nekima ne, neki si mogu priuštiti instrukcije, drugima to nije ostvarivo, a i sama očekivanja roditelja se razlikuju. Kod djece koja su u socijalno ugroženijoj situaciji ponekad su očitiji ekstremi u reakciji na takvo stanje: ili će se potruditi puno više od ostalih i sami doći do dobrih rezultata kako bi si povećali šanse na društvenoj ljestvici ili će, s druge strane, odustati u startu jer nemaju pomoć koju neki njihovi vršnjaci imaju. U našoj priči među djecom postoji tzv. klasni gnjev koji pokreće niz turbulentnih događaja.“

Dario Harjaček nadovezao se primjedbom da se kod takve djece javlja revolt, bijes, da je tu možda korijen nasilja koje će se kasnije ispoljiti. Istaknuo je kako ne samo da su nastavnici izgubili svaki autoritet, već je roditeljski autoritet nad nastavnicima strašno porastao i nastavnici su zbog svega toga u strahu.

„Druga stvar koja je problematična jest to što sve do tri dana izostanka s nastave roditelj može opravdati gotovo bez obrazloženja. To je dovelo do toga da danas kad je test, u razredu nemate 25 djece već njih 14 ili 15. To razvija oportunizam jer ‘uhvatit ću priliku’, a isto tako pojačava sindrom prokrastinacije, odgađanja obaveza, jer djeca prema obavezama nemaju odgovornost. To ima i drugu stranu medalje – kad se uđe u začarani krug u kojem se toliko gomilaju obaveze da djeca to više ne mogu sama kontrolirati što često kod njih izaziva različite vrste psihičkih smetnji. To je središnja priča naše predstave – djevojčica koja je ušla u začarani krug prokrastinacije i kroz to se jednostavno više nije mogla probijati, a istovremeno je na sebe navukla bijes ostatka razreda“, otkrio je Harjaček.

Mentalno zdravlje, o kojem se u posljednje vrijeme u hrvatskoj javnosti sve više govori, bilo je osnovni razlog zbog kojeg su Harjaček i Dora Golub odlučili raditi predstavu u Žar ptici. Djeci je potrebno predstavljati teme koje ih se tiču, važno je o tome raditi predstave i razgovarati. Harjaček kaže:

„Na prvoj probi sam rekao da ovo treba biti predstava za djecu iako je, naravno, namijenjena i odraslima. Naša su ciljana publika djeca od petog do osmog razreda i jako je bitno ući u njihovu perspektivu, govoriti o njihovim problemima. Nikako nismo htjeli raditi kritiku sustava, sustav je takav kakav jest, imamo parametre ispred sebe i od toga ne možemo pobjeći. Nikakva reforma neće to promijeniti. Ali je pitanje kako takav sustav djeluje na djecu. Tijekom rada na predstavi jako mi se razvila svijest o drugačijem načinu komunikacije mladih danas od nekih prijašnjih generacija i koliko smo došli do trenutka kad je djeci jako teško uspostaviti prisan izravan odnos s drugim ljudima.“

Za potrebe predstave glumci su razgovarali s osmašima, u suradnji sa školskom psihologinjom. FOTO: Privatna arhiva

Dora Golub, kako je rekla, od početka procesa razmišlja o tome kako pomiriti taj individualizam s duhom zajedništva. Paradoksalno je, smatra, što unatoč inzistiranju na individui, školski sustav istovremeno uniformira djecu, svodi ih na takozvani prosjek:

„Prosjek bi mogao biti i alternativni naslov naše predstave, ne samo zbog neprestanog ‘lova’ na zadovoljavajući prosjek ocjena na završetku školske godine, nego i uniformiranosti sustava koja zapravo guši kreativni potencijal ili ‘drugačijost’ pojedinca. Premda bi prosjek 5,0 u nekom drugom kontekstu mogao predstavljati iznimno postignuće, on je u hrvatskom školskom sustavu postao gotovo pa imperativ, nužnost, a samim time i svojevrstan simbol uklapanja u matricu, što je zastrašujuće.“

Dario Harjaček pojasnio je zašto je toliko važno razgovarati o odgovornosti. Što to znači? Prema njegovu mišljenju, to znači da moramo postati jako svjesni činjenice da je svaka akcija ujedno i uzrok koji ima svoju posljedicu. Takvo je i njegovo roditeljsko iskustvo. Ne isključuje se iz toga, ali vrlo često roditelji „pokrivaju“ posljedice, odnosno, sprječavaju da djeca dobiju uvid u to što su napravila, uče iz vlastitih pogrešaka i, prije toga, preuzmu za njih odgovornost.

Dora Golub o tome kaže:

„Odgovornost se ne mora nužno graditi u odnosu prema autoritetu, već prije svega prema sebi samome, a onda i prema kolegi iz razreda – posebno s obzirom na izostanak zajedništva koji spominjemo. Sve je manje solidarnosti. Djeca skupljaju bodove u svrhu ostvarenja statusa, imaginarnog uspjeha i privida poslušnosti, pri čemu izgradnja odgovornosti prema sebi i drugome postaje sekundarna. Stoga ćemo predstavu završiti pomirenjem likova nakon svih sukoba: ako mi možemo ponuditi ikakav ideal mladim, ali i starijim gledateljima, bit će to ideal prijateljstva i solidarnosti, unatoč ili baš u inat kompetitivnim društvenim zahtjevima.“

Harjaček se slaže da kazalište to svakako može ponuditi. Koliko god to može zvučati banalno, smatra da razrješenje često počinje, primjerice, riječju „oprosti“:

„Kazalište može ponuditi takvu vrstu rješenja, da se kriza koja akumulira probleme i uzrokuje mentalnu nestabilnost, može prekinuti jednim jednostavnim ‘oprosti’, odnosno, preuzimanjem odgovornosti za svoje pogreške. Jer inače se konflikti gomilaju i spajaju s generalnim osjećajem nepravde kojem svjedočimo u hrvatskom društvu. Ne radimo ništa drugo nego upiremo prstom, društvo nam je jako podijeljeno, u startu polarizirano tako da mi s jednog pola upiremo prstom u ove na drugom polu i to se nastavlja u beskraj. Djeca to osjećaju.“