Tri godine prije nego što je zauvijek otišao, u intervjuu španjolskom dnevniku La Vanguardia, u povodu izlaska španjolskoga prijevoda njegove nagrađivane knjige ‘1941. – Godina koja se vraća’, Slavko Goldstein, tada u devedesetoj godini, kazao je rečenicu dostojnu da se njome završi ovaj prikaz građe mudroga europskog intelektualca 20. stoljeća: ‘Danas mi je draže da umru ideali nego da umru ljudi. Veliki ideali uglavnom završavaju kao velika ljudska groblja.’“

Tako je Boris Pavelić, novinar Nacionala, završio svoju knjigu „Homo Liber“ (Čovjek Knjiga) o ostavštini i bogatoj arhivskoj građi Slavka Goldsteina, nedavno objavljenu u zajedničkom izdanju Srpskog narodnog vijeća i poznatog izdavača Jesenski i Turk. Slavko Goldstein je 2016. godine ostavio svoju bogatu arhivsku građu Srpskom arhivu u Hrvatskoj. Urednik Pavelićeve knjige Nikola Bajto podsjeća da je Slavko Goldstein, taj „mudri intelektualac 20. stoljeća“, bio „partizanski borac, novinar i urednik, filmski režiser i scenarist, ekonomist i privrednik, glavni urednik i direktor uglednih izdavačkih kuća, prvi čovjek židovske zajednice“, ali bio je i „osnivač prve hrvatske postsocijalističke stranke“.

Knjiga je objavljena u zajedničkom izdanju Srpskog narodnog vijeća i izdavača Jesenski i Turk

Ta „prva hrvatska postsocijalistička stranka“, kojoj u knjizi nije bila posvećena veća pozornost, bio je HSLS, osnovan u svibnju 1989. godine. Bio je utemeljen kao Hrvatski socijalno liberalni savez da bi tek kasnije bio preimenovan u stranku. Prvi predsjednik HSLS-a bio je upravo Slavko Goldstein, a stranku je osnovao s Vladom Gotovcem i Draženom Budišom te uz snažnu potporu Mike Tripala i Savke Dabčević, da bi Budiši kasnije prepustio predsjedničku dužnost.

To privremeno predsjedanje Goldsteina HSLS-om bilo je svojevrsni ustupak budućoj demokraciji i višestranačju u Hrvatskoj. U to vrijeme i Dražen Budiša i Vlado Gotovac još su bili proskribirani kao sudionici hrvatskog proljeća 1971. godine te su u bivšoj državi zbog toga bili politički nepodobni.

Slavko Goldstein s drugaricama i drugovima iz partizanskih dana (lijevo). Potvrda vlade Palestine iz 1928. godine da Ivo Goldstein sa suprugom Lotte može otputovati u Europu (desno). FOTO: Privatna arhiva

U ostavštini Slavka Goldsteina bilo je raznovrsnog materijala koji su Igor Drvendžija i Jana Jurčević, tadašnja suradnica Arhiva Srba u Hrvatskoj, razvrstali u 38 arhivskih kutija. U njima su bili objavljeni i neobjavljeni spisi, dokumenti različitih vrsta kao i mnogi novinski izresci iz kojih se mogu pratiti neke specifične teme. Bile su tu i rukom pisane Goldsteinove bilješke, neobjavljeni rukopisi u začetku, zatim rukopisi koje su mu slali drugi autori u nadi da će ih on objaviti te njegova osobna i poslovna korespondencija, u kojoj se ističu pisma Josipa Vanište i Stanka Lasića.

Ta je građa, uz objavljene faksimile i fotografije, nezaobilazna za istraživače života i rada Slavka Goldsteina, ali i povjesničare koji istražuju hrvatsku, jugoslavensku ili regionalnu filmografiju, književnost, novinarstvo, izdavaštvo, Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje. Materijali obuhvaćaju najplodonosnije godine Slavka Goldsteina – osamdesete, devedesete i dvijetisućite – koje su zanimljive istraživačima.

U Pavelićevoj knjizi o Slavku Goldsteinu zabilježeno je i sljedeće: „Od sigurne smrti pod ustašama Lea Goldstein (Slavkova majka) spasila je sebe i svoja dva sina, trinaestogodišnjega Slavka i devetogodišnjega Daniela, jer se u smrtonosnim okolnostima koje bi u ovom tekstu bilo predugo opisivati, uspjela dokopati Kraljevice koja je bila pod vlašću talijanskih fašista, a koji su prema Židovima bili manje okrutni od ustaša.“

U 34. kutiji Fonda Goldstein, pak, pohranjen je original važne obavijesti iz Jad Vašema od 26. lipnja 2000. godine: da je Agata Đerek Jaga, dugogodišnja kućna pomoćnica obitelji Goldstein, proglašena Pravednicom među narodima. Ovako je, podsjetimo, u knjizi „1941. – godina koja se vraća“ Slavko pisao o Agati Đerek: “Otkad je 1932. došla u našu kuću, Jaga je bila naš ideal najbolje kuharice, sobarice, njegovateljice, odgojiteljice, povjerljive savjetnice, miriteljice, najpouzdanije prijateljice, punopravni član obitelji sve do kraja kad smo je brat i ja 1990. godine pokopali na Mirogoju, u obiteljskoj grobnici.” Još je dodao: “Do danas ne mogu dokučiti odakle toj – tada mladoj i neiskusnoj polupismenoj seljanki iz sirotinjskog Banskog Kovačevca – toliko samopouzdane životne mudrosti, odakle joj nepogrešivi instinkt za razlučivanje dobra od zla s kakvim sam se jedva ikad i kasnije susreo.”

Slavko Goldstein (sasvim desno) s nadbiskupom Franjom Kuharićem i akademikom Ivom Frangešom na audijenciji kod pape Pavla VI.. FOTO: Privatna arhiva

Jaga Đerek proglašena je Pravednicom među narodima jer je spasila život Slavku Goldsteinu odvevši ga 1941. iz Karlovca, gdje je ostao sam i gdje su mu prijetile internacija i likvidacija, u Banski Kovačevac, dok se s majkom nije uspio probiti u talijansku zonu, u Kraljevicu.

„Fascikl pod inventarnim brojem 1391 u 35. kutiji čuva, pak, pismo koje je mnogo godina nakon rata Slavku poslao Mladen Plovanić iz Kraljevice. Plovanić izvješćuje Slavka o pismu Okružnog sekretara Komunističke partije Hrvatske Josipa Đerđe o tome kako se početkom 1942. u Kraljevici ‘javio drugarici V. Šarić i jednoj udovici ubijenog knjižara iz Karlovca (Goldman ili slično)’. To je snažan dokument prisjećanja na strašno vrijeme 1941. i 1942. godine, kada je Lea Goldstein svoja dva sina, nakon terora i gubitka supruga u Karlovcu, nekako uspjela prebaciti u nešto malo sigurniju talijansku zonu, u Kraljevicu, a otud, koji mjesec poslije, uz Đerđinu pomoć, otići u partizane“, bilježi u knjizi Pavelić.

Veliki prijatelji Slavko Goldstein i Stanko Lasić fotografirani 1974. godine ispred Rektorata. FOTO: Privatna arhiva

Među dokumentima je i navodno improvizirano pismo Ive Goldsteina svome sinu Slavku, koje Boris Pavelić citira u knjizi.

“Dragi Slavko! Čuo sam da Te je pronašlo moje pismo od 2. svibnja 1941. i to me je potaklo da Ti nakon mnogo vremena opet pišem. Žao mi je što u najtežim danima, poslije travnja 1941, nisam mogao biti s vama. Mislim da je Muti dobro učinila kad vas je u proljeće 1942. povela u partizane. U velikom ratu bili ste na pravednoj strani, djelić pobjede nad općim Zlom, a sreća je što ste sve troje preživjeli rat. Ipak, ne čudim se, Slavko, što su Te već za vrijeme rata obuzele neke male dvojbe, a poslije rata sumnje i razočaranja. Mene bi, vjerojatno, dvojbe prožimale već od samoga početka.” Bile su to dvojbe vezane uz novi sustav socijalizma, koji se uspostavljao.

‘Draže mi je da umru ideali nego da umru ljudi. Veliki ideali uglavnom završavaju kao velika ljudska groblja’, citirao je Pavelić Goldsteina. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Pavelić je u knjizi objasnio smisao i pozadinu tog pisma Ive Goldsteina: „Prve su to rečenice pisma koje nikad nije dovršeno. Riječ je o literarnoj skici koju je Slavko Goldstein želio pripisati svojemu pokojnome ocu Ivi, karlovačkom knjižaru i intelektualcu, 65 godina nakon što su ustaše Ivu Goldsteina, nekad u ljeto 1941. – točan datum nikad nije utvrđen – likvidirali na Jadovnu. Sedam stranica skice tog apokrifnog pisma ispisano je na pisaćem stroju i datirano 16. listopada 2006., u vrijeme kada je Slavko Goldstein još radio na svojoj knjizi ‘1941. – Godina koja se vraća’ (Novi Liber, Zagreb 2007. godine). Iz nekog razloga u nju nije uvrstio zamišljeno očevo pismo. Ono je bilo inspirirano stvarnim pismom što ga je Ivo Goldstein 1941. napisao trinaestogodišnjem Slavku iz ustaškog zatvora u Zagrebu, prije nego što će biti odveden u smrt na Jadovno.“

Boris Pavelić u knjizi navodi i riječi arhivistice Nine Čolović, koja je pomagala Slavku Goldsteinu u prikupljanju nekih dokumenata te je pokušala objasniti i njegove motive da tu građu povjeri Srpskom arhivu u Hrvatskoj: „Mislim da je Slavko znao da će svi ti materijali u ASH-u biti na sigurnom, dostupni javnosti.

Arhiv Srba u Hrvatskoj želi biti što otvoreniji. Građu čuvamo vrlo pažljivo, vodeći računa o arhivskim standardima, ali cilj nam je da bude dostupna zainteresiranima. Mislim kako je Slavko primijetio da imamo zajedničke vrijednosti i da je zapazio kako je i nama, kao i njemu, važno da se arhivsko znanje dijeli, a ne da ga se krije.“

No zajednički interes bio je i širi. „Također, mislim kako je osjetio da se želimo suprotstaviti istim pojavama u društvu kao i on te da ne želimo samo skupljati dokumentaciju, nego da dijelimo interes za istraživački rad i pružamo podršku drugima koji žele učiti iz našeg materijala kako bismo se argumentirano suprotstavili revizionizmu.“

Slavko Goldstein (u sredini) s veselom družinom iz Jugoslavije u kibucu Sha’ar HaAmakim 1949. godine. FOTO: Privatna arhiva