Ignorancija se u nas smatra vrhuncem demokracije. Kažnjavanje verbalnog delikta pada u zaborav kao ostavština komunizma koje smo se demokracijom zauvijek odrekli, a javnost i mediji – u granicama pristojnosti i korektnosti – imaju pravo izreći svoje mišljenje, ma kakvo ono bilo. Ali što se događa kad iskoristimo svoje pravo na slobodno mišljenje i upremo prstom u ljude i pojave za koje mislimo da su se ogriješili o zakon, izigrali temeljna moralna načela, politički zastranili, naštetili zajednici, uvrijedili domovinu? Najčešće ništa. Ignorancija se smatra najboljim odgovorom na kritike i upozorenja, a demokratska prepotencija unutar struktura moći pokazateljem čvrstog stava i nepokolebljiva uvjerenja.

„Samo vi pišite, kritizirajte, zapomažite u Hrvatskom saboru ili na prosvjednom skupu, ali mi smo iskoristili svoje demokratsko pravo da vas stavimo na – IGNORE. Slijedimo staru kinesku uzrečicu ‘molim vas da nas ne primjećujete’. Ne obaziremo se na vaša brbljanja, negodovanja, podastiranje dokaza, prijedloge drukčijih rješenja, upozorenja na možebitno zlorabljenje položaja. Shvatite već jednom – vi ste na IGNORE“, poručuju nam prozvani.

Iskusili su to mnogi novinari kojima je zadaća otkrivati i istraživati društvene nepravilnosti ili pak predlagati rješenja za dobrobit zajednice.

To je najmanje što duguju javnosti, iako i dio novinarskog ceha smatra da je šutnja najisplativija, a „preskakanje igre“ – da se poslužim nogometnim rječnikom – siguran put do cilja svedenog na vlastiti komfor i oportunističke kupke samozadovoljstva.

Nakon mnogih kritika upućenih zagrebačkoj vlasti zbog kaotičnog stanja u gradu, devastiranom do neprepoznatljivosti, počelo je uklanjanje grafita iz povijesnog središta. Iz drugog pokušaja jer je prvi, na Zakmardijevim stubama, neslavno propao. Tihomir Milovac, predsjednik Povjerenstva Grada Zagreba za zaštitu objekata od grafita, nedavno je objavio da počinje uklanjanje grafita u Vodnikovoj ulica u kojoj se lani u proljeće isprobavao model pilot-projekta, nakon kojeg su u gradskoj upravi napokon shvatili što je potrebno da bi posao bio uspješno obavljen.

„Svi su svjesni da je grad, a osobito centar, devastiran grafitiranjem“, rekao je Milovac i ponovio ono o čemu pišemo već godinama. Nakon Vodnikove ulice grafiti bi se – temeljem Odluke o zaštiti objekata od grafita – trebali uklanjati i u ostalim ulicama povijesne jezgre Donjeg grada.

Grad Zagreb financirat će uklanjanja grafita na privatnim objektima nanošenjem antigrafitnog premaza, ali i rad povjerenstva koje bi trebalo izraditi popise prioriteta. Gornji i Donji grad na vrhu su tih prioriteta, a financirat će se i uklanjanje grafiterskog vandalizma u ostalim dijelovima grada. Zagreb će sufinancirati troškove nabave kamera za videonadzor pročelja zgrada okrenutih ulici. Grad se napokon uhvatio ukoštac s jednim od najgorih oblika urbanog barbarizma kojim je povijesnom dijelu grada nanesena neprocjenjiva šteta. Zbog čega se na početak te vapijuće akcije čekalo gotovo četiri godine od ustoličenja nove gradske vlasti? Jedan je od mogućih odgovora da bi joj za završetak tog opsežnog posla trebao najmanje još jedan mandat.

Nejasno je i nelogično zašto je izostala koordinirana akcija Grada sa zagrebačkom policijom, kojoj je u opisu radnih zadaća sprečavanje kaznenih djela, a svako je devastiranje zaštićenih spomeničkih zgrada kazneno djelo. Svima je poznato da se grafiterskim vandalizmom bave uglavnom maloljetnici, da su im glavni cilj tek obnovljena pročelja zgrada, a da njihov zahtjevan „posao“ s pripadajućim rekvizitima ne traje samo nekoliko minuta, nego dovoljno dugo da ih se uhvati na djelu. Ako se to doista želi i smatra li policija da bi joj to trebao biti posao. Teško je povjerovati da zagrebačka policija nema snage i mogućnosti da se obračuna s maloljetnim delinkventima.

Samo desetak uhićenih i procesuiranih prijestupnika, a njihovo grafiterstvo naplaćeno roditeljima, moglo je sačuvati Zagreb od urbanih diverzija nepoznatih u bilo kojem europskom gradu. I poslužiti kao opomena i upozorenje svima koji bi se usudili nastaviti njihovo štetočinstvo. Policijsko nepostupanje zapravo je ohrabrenje vandalima da se grad može uništavati unedogled. A uništavanje spomeničke jezgre grada veći je problem od nepropisnog parkiranja ili mokrenja uz drvored, što policija i komunalni redari uspješno kažnjavaju.

Tek kad shvatimo da su medijski kritičari štetnih pojava i postupaka odgovornih ljudi i institucija na zajedničkom zadatku, i da bi zajedničkim naporima trebali težiti istom cilju, možemo se nadati promjenama nabolje. Ali samo onda ako svatko svoj posao radi korektno, profesionalno i činjenično utemeljeno. U konkretnom slučaju usredotočeni na boljitak grada i njegovih stanovnika.

Bio bih mnogo zadovoljniji da mogu pisati o tome kako je gradska uprava, u čvrstoj suradnji s policijom, uspjela spriječiti maloljetne delinkvente da uništavaju spomeničku baštinu naslijeđenu od naših uglednih predaka. I ne zadovoljava me strategija „brigo moja prijeđi na kamere“. Nema te institucije i tog moćnika koji nas mogu spriječiti u nastojanju da svome gradu želimo boljitak, makar i tako da učestalo kritiziramo one koji su u tome zatajili.

Nakaradno shvaćanje grada najbolje se očituje u nazivu udruge „Pravo na grad“ koji podsjeća na Putinovo pravo na aneksiju dijelova Ukrajine. Doduše, udruga „Pravo na grad“ za mnoge se članove pokazala vrlo profitabilnom, što ne znači da ima ikakvu smislenu vezu sa Zagrebom. Jer Zagreb smo svi mi koji u njemu živimo, a ne samo oni koji ga – penjući se po stablima – promatraju iz ptičje perspektive. Perspektive ptica grabljivica koje misle da imaju „pravo na grad“.

Najgore je kad se opomene i upozorenja, iako je riječ o istim ciljevima i zadaćama, omalovažavanjem i bahatom prepotencijom potpuno ignoriraju. To sigurno ne pridonosi dobrobiti grada koji ionako – izuzmemo li ratno razdoblje – nakon potresa proživljava možda najteže trenutke u svojoj dugoj povijesti. I zato bismo mu svi mi koji u njemu živimo trebali posvetiti brigu kakvu zaslužuje glavni grad države.