Domoljublje je pokazatelj stručnosti, marljivosti, moralnosti i osjećaja za zajednicu. Ono što nam se pod tim pojmom pokušava podvaliti većinom je puko samoljublje, a politika je u tome najglasnija

Kad smo davnih godina kolega Ivan Posavec i ja putovali Sjedinjenim Američkim Državama, u različitim smo gradovima zapazili da je većina mladih odjevena u T-shirt, majice s natpisom „I’m proud to be American“, sloganom nadahnutim istoimenim hitom Pata Boonea iz 1963. godine. Isprva smo pomislili da je riječ o modnom trendu, ali kako je od objavljivanja pjesme prošlo puno vremena, a majica s tim sloganom bila je raširena pojava, shvatili smo da nije riječ samo o modnom trendu, nego i o sociološkom fenomenu, što su nam potvrdili i neki dobro upućeni Amerikanci. Majice su većinom nosili mladi ljudi kako bi ponosno izrazili pripadnost multinacionalnoj državi slobode, demokracije i prosperiteta. Američki predsjednik bio je u to doba Bill Clinton, a Amerika je bila zemlja širokih mogućnosti i vrhunskih ostvarenja na mnogim područjima života.

Za sljedećeg posjeta SAD-u boravili smo u New Yorku i zapazili da mnogo mladih, ali i poslovnih ljudi ispod odijela umjesto košulje nosi majicu s natpisom „I love NY“, s tim da je riječ „love“ bila zamijenjena crvenim srcem. Remek-djelo slavnog američkog grafičkog dizajnera Miltona Glasera (1929. – 2020.), kreirano kao turistički logo, ne samo što je veličalo jedinstvenost New Yorka, nego se kao univerzalni slogan proširilo i na ostale gradove u Americi, a potom i po cijelom svijetu. O planetarnim razmjerima tog genijalnog dizajnerskog ostvarenja pričao mi je Mirko Ilić, naš najpoznatiji dizajner u svijetu, koji je stanovao u kući u kojoj je Milton Glaser imao studio. Dobro ga je poznavao, a povremeno su i surađivali jer je Glaser prepoznao Mirkovu iznimnu grafičku nadarenost.

Mnoge su filmske i glazbene zvijezde u SAD-u veličale i opjevavale svoju zemlju, primjerice, Bruce Springsteen u hitu „Born in the USA“, ali majice s natpisom „Ponosan što sam Amerikanac“ postale su svevremenski simbol američkog domoljublja, neusporedivog s domoljubljem ostalih zemalja u svijetu. Ne znam kako je danas, otkako je u Bijelu kuću zasjeo Donald Trump, i kako njegov mandat utječe na prodaju T-shirta s natpisom „I’m proud to be American“, ali se nadam da Amerika neće ostati samo na šiltericama s Trumpovim sloganom.

U nas je pojam domoljublja osnažen u Domovinskom ratu i nakon osnutka hrvatske države. Zamijenio je lažnu frazu bivše države o „bratstvu i jedinstvu“, u kojoj nije bilo ni bratstva ni jedinstva, a to potvrđuje i brutalna srpska agresija na susjedne države što je izazvalo najveći pokolj u Europi nakon Drugoga svjetskog rata.

Domoljublje ili rodoljublje temelj je osnutka hrvatske države. Najbolji od nas krenuli su u obranu svog doma i domovine i suprotstavili se agresiji. Obranili su domovinu golemom žrtvom, mnogi od njih nikad ne dočekavši samostalnost i slobodu za koje su položili život. I onda se dogodilo ono što nismo očekivali ni u najcrnjem scenariju.

Pojam domoljublja profaniran je i devalviran. Uslijedilo je razdoblje vladavine karnevalskih domoljuba. Pretvorba društvenog u svoje vlasništvo. Množenje domoljuba u politici geometrijskom progresijom. Kriminal i korupcija pod krinkom domoljublja. Pohlepa i krađa u domoljubnom zanosu. Domoljubna procjena da mozak vrijedi dvije njemačke marke. Domoljubno useljavanje u tuđe kuće. Višestranačje kao višestruka mogućnost uhljebljivanja, dok normalnim, sposobnim i poštenim ljudima preostaju krušne mrvice. Devastirano pravosuđe, zdravstvo, prosvjeta, znanost. Javna poduzeća kao legla nestručnosti, nerada i mahanja zastavom u obvezatnom kockastom dresu. Ako je T-shirt s natpisom „I’m proud to be American“ podsjećao na nacionalni sportski dres, „kockasta“ Hrvatska pretvorila je taj dres u profitabilnu kategoriju za odabrane.

Domoljublje je jedan od najplemenitijih osjećaja usredotočen na zemlju u kojoj živiš, na ljude s kojima dijeliš sudbinu, na tradiciju i povijest, jezik i kulturu, umjetnost i znanost kojima se zemlja ponosi, na sadašnjost i budućnost. Domoljublje je pokazatelj stručnosti, marljivosti, inventivnosti, moralnosti i osjećaja za zajednicu. Ono što nam se pod tim pojmom pokušava podvaliti većinom je puko samoljublje. Politika je u tome najglasnija. I najomraženija, ali najmoćnija. Tlači vlastiti narod diljem planeta, od Sjeverne Koreje do zločinačkih afričkih diktatura, ali nije mimoišla ni malu Hrvatsku.

Za iskreno domoljublje u nas je dovoljno pogledati prostor na kojem živimo, jedan od najljepših u Europi, možda i svijetu. Čudesne prirodne ljepote zgusnute na maloj površini. Nacionalni parkovi, parkovi prirode, tisućljetni gradovi pod zaštitom UNESCO-a, nematerijalna baština, vode i šume, termalni izvori i još neistraženi energetski potencijali, plodne ravnice i stotine otoka u najljepšem zaljevu Sredozemlja. Svega imamo u izobilju, ali previše je onih koji bi sve to što pripada zajednici htjeli pokrasti i prodati, a utržak strpati u vlastiti džep.

Od ministara do blagajnice (koja nikad neće ići na more), od trećerazrednog nogometaša do nekvalificiranog „majstora“ – svi bi nešto jamili. A izreka „našeg čovika“ upozorava: „Tko je jamio – jamio je“. Malo je toga preostalo što nismo sami pokrali ili prodali strancima. Čak i ono najvrjednije što imamo – prostor. I to onaj najatraktivniji: uz naše jedinstveno more i na našim čudesnim otocima.

Tonemo u demografsku katastrofu. Iseljavamo se kao što smo se iseljavali u doba peronospore. Nismo adekvatno zbrinuli djecu u vrtićima niti izgradili domove za starije i nemoćne. Umirovljenicima smo narušili dostojanstvo stečeno teškim radom, ali smo korupcijom i pogodovanjem stvorili privilegiranu kastu i društvo raslojili na jako bogate i jako siromašne.

Zatvori su nam pretrpani lopovima, a sudski procesi osumnjičenicima razvlače se unedogled. Zdravstvene usluge mnogima su nedostupne. Narod je frustriran, ali vapaji ne dopiru do onih koji bi ih trebali čuti.

Čini se da smo još vrlo daleko od toga da kupujemo i s ponosom nosimo majice s natpisom „Ponosan što sam hrvatski građanin“.

Domoljublje je plemenit osjećaj, ali ga treba svakodnevno dokazivati. Titula domoljuba ne stječe se lažnim paradiranjem, nego predanim i poštenim radom. Da parafraziramo Kennedyja: „Nemoj se pitati što svojoj državi možeš ukrasti, nego se pitaj koliko joj možeš pružiti.“ Jer domoljublje nije isto što i samoljublje.