Korupcija, klijentelizam i drugi oblici bezakonja najčešće su povezani s političarima. Sasvim se rijetko kriminal razmahao na nekom OPG-u ili u privatnoj tvrtki, a u nezakonitostima prednjače velike državne tvrtke i njihovi ‘vezni‘ igrači u sprezi s politikom

Podijeljeni smo na dvije oprečne i stubokom različite Hrvatske. Na manjinsku koja – nezasitna u pohlepi i pokvarenosti – bezočno krade gdje stigne i na većinsku koja predano i časno radi svoj posao. Manjinska, ali moćna skupina određuje ritam te neravnopravne utakmice poražavajuće za zajednicu, a redovito je povezana s visokim položajima u državnoj vlasti i s lokalnim moćnicima. Manjinska skupina otima plodove poštenog rada većinske skupine, a oni koji su uhvaćeni u lopovluku godinama migolje kroz pravosudne labirinte u kojima pojedinci traljavo rade svoj posao ili su naklonjeni osumnjičenicima. Većinska, poštena Hrvatska utišana je do nepostojanja i osuđena na pasivno praćenje „jeftinih krimića“ u kojima su glavni protagonisti dojučerašnji uglednici iz redova vlasti.

Hrvatska je jedan od rekordera po broju tzv. obnašatelja vlasti na svim razinama. Tridesetak godina govori se o tome da inflacija županija i općina birokratizira državu do karikaturalnosti, ali ništa se ne poduzima da se ta nakaradnost obuzda. Jer i državne institucije i državne tvrtke, jednako kao i lokalne vlasti, uglavnom služe za uhljebljivanje stranačkih podupiratelja i navijača koji su stranci pomogli u osvajanju vlasti. Pa onda svi zajedno mogu nesmetano drpati lovu i dijeliti plijen. Za funkcioniranje države i lokalnog stanovništva doista je presudno imaju li i Donja Veprovina i Gornja Veprovina svaka svog načelnika, a lokalni dužnosnici ured, tajnicu, vozača i službeni automobil. A potom svi zajedno i župana s istom takvom infrastrukturom plaćenom iz državnog proračuna.

Počnemo li od vrhova vlasti, koja se po broju uhićenih i osumnjičenih svrstava u europsku ligu prvaka, čini se da je piramidalni ustroj nadahnut svojedobnom satiričkom emisijom legendarnog novinara Željka Malnara koji je osnovao Republiku Peščenicu. U kultnoj emisiji „Nightmare Stage“ (Noćna mora), prikazivanoj od 1992. do 2010., predstavio je cijelu plejadu čudesnih likova na visokim državnim položajima svoje „republike“, od nenadmašnog Ševe i Brace Ciganina do Anđe i Cezara. Neki likovi iz aktualne hrvatske vlasti doimaju se kao da su poispadali iz Malnarove emisije koja je emitirana u kasnim noćnim satima, ali je unatoč tome imala mnoštvo gledatelja i „gađala u sridu“.

Korupcija, klijentelizam i drugi oblici bezakonja najčešće su povezani s politikom i političarima. Sasvim rijetko čujemo da se kriminal razmahao na nekom OPG-u ili u privatnoj tvrtki. U različitim nezakonitostima prednjače velike državne tvrtke, odnosno njihovi „vezni“ igrači u sprezi s politikom. Malo je koja državna tvrtka u svom poslovanju zadržala neokrznuti poslovni dignitet, a znamo kako se i po kojem ključu na vodeća mjesta postavljaju ljudi upitne stručnosti i morala, ali s visoko uzdignutom stranačkom iskaznicom.

Ina, Janaf, Elektroprivreda, Hrvatske željeznice, Hrvatske šume, HAC, ACI… moglo bi ih se nabrajati unedogled, ali svima im je zajedničko da su uprave i nadzorni odbori duboko umočeni u politiku koja se svojski trudi da pokaže kako je njezina moć iznad volje i potreba građana. Dojučerašnji samoupravljači postali su prekonoćni tajkuni, magnati, korporacijski moćnici koji potkupljuju „stoku sitnog zuba“ i tako oblikuju „kružni tok“ korupcije kojim se, kao i u prometu, lakše prometuje. I svatko od njih želi postati hrvatski Elon Musk.

Kad govorimo o prevarantima, nesposobnjakovićima i muljatorima koji sramote i potkradaju pošteni i marljivi dio nacije, ne smijemo zaboraviti da smo ih sami odabrali na slobodnim i demokratskim izborima. Kao što odabrani ne bi smjeli smetnuti s uma da ni na jednim izborima svojim „likom i djelom“ nisu uspjeli motivirati ni 50 posto birača. Dakle, barem 50 posto građana ove zemlje ignorira glasačke kutije, smatrajući da nema za koga glasati. To je prava slika nacije. I snažna poruka.

Katastrofalno staje demografije ne ugrožava jedino golemo množenje političara na svim razinama vlasti. Zemlja je prepolitizirana i prebirokratizirana, a visoku cijenu za to plaćamo svi mi. Broj ljudi zaposlenih u ministarstvima bio bi dovoljan za zemlju s barem deset puta više stanovnika nego što je naša.

Mala smo država čija vanjska politika nema osobito važnu ulogu u Europskoj uniji, iako bi se po 800-tinjak zaposlenih u Ministarstvu vanjskih poslova, i još 500-tinjak u inozemstvu, moglo zaključiti da „drmamo“ europskim političkim procesima. A nemamo čak ni veleposlanike u Parizu, Londonu i Vatikanu, što se već svrstava u diplomatsku sramotu i nezrelost, a posljedica je idiličnih odnosa premijera i predsjednika. Ako se hrvatska vanjska politika, predvođena ministrom Goranom Grlić Radmanom, vrednuje redovitim izletima u Bruxelles, što potvrđuju protokolarna rukovanja i osmijesi za televizijske kamere, onda se lakovjernima doista može činiti da bi EU bez našeg udjela djelovao kao rukometna reprezentacija bez Duvnjaka ili Hajduk bez Livaje.

Možda bi nas primjer predsjednika Argentine Javiera Mileija ipak mogao nečem poučiti. U samo jednoj godini ukinuo je 36 000 radnih mjesta u vladi, javnim službama i državnim tvrtkama. Dokinuo je i 331 regulaciju u gospodarstvu, radnom zakonodavstvu, financijskom sektoru i tržištu nekretnina. Ukinuo je više od 200 državnih institucija, agencija i poduzeća, uključujući poreznu i carinsku upravu te državnu informativnu agenciju. Smanjio je državnu potrošnju za 25 %, prepolovio inflaciju, a stopu siromaštva s 56 % smanjio na 37 %. Prvi put od 2007. državni je proračun u suficitu.

Za ovu godinu Milei najavljuje najveće smanjenje poreza u povijesti. Planira privatizirati najveće državne tvrtke, uključujući državnu aviokompaniju i ukinuti narodnu banku. U predsjedničkoj kampanji jasno je poručio: „Nisam tu da predvodim ovce, nego da probudim lavove”. Osvojio je najviše predsjedničkih glasova u povijesti Argentine, a podržava ga natpolovična većina Argentinaca. Dosljedno provodi ono što je obećao u kampanji.

Javier Milei hrvatskog je podrijetla. Usporedimo li ga s bilo kojim političarem njegovih korijena u matičnoj domovini, to se ni po čemu ne bi moglo naslutiti. Možda bi nam, na račun svog podrijetla, mogao otkriti kako se pametno i kompetentno upravlja državom