U Hrvatskoj je važnije pitanje „Što je muškarac bez brkova?“ nego „Što je zemlja bez umjetnika?“. Odgovor na to pitanje vrlo je jednostavan: pusta zemlja premrežena političkim manipulatorima penetriranim u sva područja života pa tako i u kulturu. Kulturu koja se doima kao vileda-spužvica aktualne politike ili lokalnih političkih utvrda. Ministarstvo kulture i medija funkcionira po uzoru na političke strukture – razvoj kulture i umjetnosti potiče u skladu sa stranačkim i klijentelističkim kriterijima. Tako se ugrožavaju izvori umjetničkog stvaralaštva, temeljenog na autorskoj slobodi i kreativnosti nadarenih pojedinaca.

Samostalni umjetnici najveće su žrtve pojedinih odjela Ministarstva kulture i medija. Umjetničke projekte valoriziraju ljudi skloni „pogurancu“ svojih favorita, bez obzira na to je li riječ o nakladništvu, likovnom ili glazbenom stvaralaštvu. Umjetnici preziru te institucionalne igre bez granica, iako o njima ovise i bez njihove potpore svoja postignuća ne mogu predstaviti publici koja bi trebala biti vrhovni procjenitelj vrijednosti njihova stvaralaštva. Mnogi odjeli Ministarstva kulture i medija, ali i zagrebačkog Ureda za kulturu i civilno društvo, radije prihvaćaju i financiraju programe strukovnih udruženja i raznih udruga nego samostalnih umjetnika. Pokazuju izrazitu nesklonost – možda i odbojnost – prema „slobodnim strijelcima“ i njihovu stvaralaštvu, čak i onda kad su svojim projektima potpuno usklađeni s natječajnim propisima i zahtjevima.

Uvidom u financiranje Programa vizualnih umjetnosti u 2025. nije teško zaključiti kako djeluje Kulturno vijeće koje na tom području „vedri i oblači“. Ističe kako posebno podržava programe koji pokazuju kontinuitet umjetničkog djelovanja i pridonose kulturnom razvitku u cjelini. Pruža potporu programima decentralizacije vizualne kulture i umjetnosti i njezino jačanje u manjim sredinama. Primarni je kriterij vrednovanja, a time i financijske potpore, kvaliteta programa koji pridonose razvoju hrvatske vizualne scene i omogućuje njezinu vidljivost i dostupnost široj zajednici. Sve su to naoko nesporni kriteriji i jasni programski ciljevi. Ipak, mnogo je važnije pitanje poštuju li se u praksi, pri valorizaciji programa i dodjeli financijske potpore?

Četiri projekta, kojima je odobrena financijska potpora od nekoliko tisuća eura za 2025. godinu, pobuđuju otvorenu sumnju da Vijeće vizualnih umjetnost ne poštuje vlastite kriterije, a projekte vrednuje protivno odrednicama natječaja, osobito kad su posrijedi fotografska ostvarenja. Potpora za 2025. nije dodijeljena ni jednom samostalnom fotografskom umjetniku, ali su je dobili Ured za fotografiju s fotografskom izložbom u Galeriji Spot, Fotografska udruga Organ Vida i projekti amaterske fotografije foto-klubova iz Rijeke, Splita i Zagreba… Nije li možda riječ o privilegiranju udruga (i pojedinaca u njima) i brutalnom zakidanju „neumreženih“ umjetnika?

Ministarstvo kulture i medija dodjeljuje proračunski novac projektima u desetak kategorija, a prema priloženoj dokumentaciji teško je otkriti o kakvim je projektima riječ, a još manje ih je moguće usporediti kako bi se proniknulo u kriterije njihova vrednovanja.

Sve je to plodno tlo za klijentelizam, prijateljske poveznice i manipulacije tipa „ja tebi, ti meni“. To traje desetljećima i svi to u Ministarstvu kulture i medija dobro znaju. Ali koga briga za proračunski novac, a još manje za vjerodostojno umjetničko vrednovanje prispjelih projekta ili pak kulturu općenito? Novac se – prema nejasnim i vrlo dvojbenim kriterijima – dodjeljuje i amaterskim i profesionalnim projektima.

Damir Fabijanić, doajen hrvatske umjetničke fotografije, s golemim opusom valoriziranim na međunarodnoj razini, jedan je od slobodnih umjetnika koji je Kulturnom vijeću za financiranje Programa vizualnih umjetnosti u 2025. godini lani prijavio projekte dviju izložaba (‘’Dubrovački ljetnikovac – Ston, Zagreb’’ i ‘’Gaia… i Zagreb’’). Obje su odbijene. Prva je izložba bila zamišljena u magazinu Solane u Stonu u ljetu 2025., a potom u Tunelu Grič u Zagrebu u jesen 2025. Sinergijski povezane dvije jedinstvene izložbene lokacije, u Stonu i Zagrebu, s temom dubrovačkih ljetnikovaca kojom se Fabijanić bavi više od dva desetljeća, podržao je dubrovački gradonačelnik Mato Franković, ali ne i Kulturno vijeće koje ima svoje favorite.

Druga izložba trebala je biti postavljena na zaštitnim platnima koja prekrivaju skele zgrada koje se u Zagrebu obnavljaju nakon potresa. Kulturno vijeće smatra da i taj projekt ne zaslužuje financijsku potporu jer prednost imaju strukovne udruge. Obje izložbe zadovoljavaju sve kriterije i zahtjeve Vijeća vizualnih umjetnosti istaknute u uvodu. I obje su odbijene. Način vrednovanja vizualnih projekata model je prema kojem rade i ostala vijeća Ministarstva kulture i medija. Damir Fabijanić objavio je 2022., nakon 45 godina snimanja otoka Paga, monografiju „Pagradotok“ (Naklada Fab d.o.o). Riječ je o remek-djelu na 328 stranica s 370 fotografija. Vijeće za financiranje umjetničkih monografija tom megaprojektu nije odobrilo nikakvu financijsku potporu. Ima li itko u tom Vijeću obraza usporediti Fabijanićevu monografiju s ostvarenjima kojima je odobreno financiranje?

Nismo imali priliku vidjeti rezultate praćenja projekata za koje je izdvojen proračunski novac. Čini se da hrvatska kultura ovisi o naklonosti institucije pojedinim projektima, bez ikakve prosudbe javnosti, uskraćene za mogućnost provjere u što se troši proračunski novac. Slobodni umjetnici – u pravilu slobodni strijelci – nezaštićena su vrsta, barem u usporedbi s onima koji su se „sljubili“ s institucijama i njihovim kolovođama. Stvaralački dometi sporedna su kategorija, a slobodni umjetnici na brisanom su prostoru, prepušteni institucionalnim manipulacijama. Može li itko objasniti po čemu su strukovna udruženja bolja od nadarenih i priznatih pojedinaca i važnija za razvoj hrvatske kulture?

Možda je sada lakše odgovoriti na pitanje „Što je država bez umjetnika?“

Pustinja kojom caruju Ministarstvo kulture i medija i gradski uredi za kulturu.