Hoće li birači na lokalnim izborima – za manje sredine važnijim od parlamentarnih – pri izboru ljudi koji znatno utječu na njihov život biti mudriji nego dosad? Jesmo li dosegnuli političku razinu potrebnu za ispravnu procjenu kakva je osobnost potrebna za gradonačelničku ili načelničku funkciju?

Takva su pitanja i mogući odgovori ključni za procjenu dosegnutih demokratskih standarda. U medijskim, uličnim ili obiteljskim raspravama često se o stanju u državi govori o preskupoj hrani, cijenama u kafićima ili o neprestanim prepucavanjima kvazi-političara koji su okupirali političku scenu. Mnogo se rjeđe pokušava procijeniti kakav bi profil ljudi mogao osiguravati prosperitet lokalne sredine, ali i općedruštveni boljitak te tko od kandidata zaslužuje zaokruživanje na glasačkom listiću.

Manje sredine, u kojima se ljudi međusobno dobro poznaju, u prednosti su pred biračima u većim gradovima koji zaokružuju kandidata na temelju njegove uspješne ili neuspješne kampanje, marketinških trikova, stranačke pripadnosti ili osobnih glasačkih simpatija. Nedavno Nacionalovo istraživanje pokazalo je da se čak 16 gradonačelnika kandidira za peti mandat, a šampion je Darijo Vasilić iz Krka koji lovi deveti mandat, što je ravno nedavnom rekordnom ulovu tune od 317 kilograma vodičkih ribara.

Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, koji se bori za drugi mandat, smatra da bi ga trebalo ograničiti na dva mandata. Političke rotacije donose svježinu i nove ideje, dok politička gerijatrija pogoduje učmalosti i neprovjetravanju potrošenih ideja i ustaljenih obrazaca ponašanja. Gradonačelnička dugovječnost nedvojbeno govori i o kvaliteti osobe na čelu grada, ali jednako tako može pobuditi sumnju u pretjeranu umreženost unutar koje ima puno mjesta za pogodovanje.

Veći gradovi u Hrvatskoj, uključujući glavni grad države, upozoravaju nas na kadrovsko siromaštvo kad su posrijedi kandidati za gradonačelnika. Iznimka je Osijek koji – po mom sudu – ima najboljeg gradonačelnika u državi i ogledni je primjer dobrog funkcioniranja lidera i njegova tima. Jedina prava svježina na zagrebačkoj političkoj sceni kandidatura je nezavisne Marije Selak Raspudić.

Stranačka pripadnost jedna je od najvećih prepreka u nastojanju izabranog gradonačelnika da prema vlastitoj savjesti počisti nagomilani nered i nametne svoje ideje. Bez stranke i njezine potpore teško je osvojiti položaj, a kad si naposljetku ustoličen, uvijek nekome u stranci nešto duguješ i onda se okružiš stranačkim prirepcima nesposobnim da upravljaju i mjesnom zajednicom. Za dobro funkcioniranje grada nije najvažnije tko je gradonačelnik, nego okružuje li se stranačkim karijeristima bez pokrića ili kompetentnim stručnjacima za pojedina područja. Osnuje li jaku ekipu stručnjaka, može se posvetiti presijecanju vrpca i drugim protokolarnim zadaćama. Gradske uprave Zagreba, Splita i Rijeke kompromitirane su neizvršavanjem mnogih predizbornih obećanja, ali nemojte se brinuti: sve će to oni srediti u drugom mandatu, samo da im naivni glasači još jedanput ukažu povjerenje.

Luka Korlaet, desna ruka zagrebačkog gradonačelnika, zaslužan je za krajnje improvizirano iscrtavanje biciklističkih staza, nefunkcionalno dizajniranje pješačkih zona, a nesankcionirano grafiterstvo kojim je uništena povijesna jezgra preselilo se na šaranje po kolnicima. Korlaet tolerira neučinkovitu i birokratiziranu gradsku administraciju zaduženu za razne dozvole, a ne nudi ni rješenja za kaotičan promet.

U stranci Možemo! važnu ulogu ima Tomaševićev prijatelj Teodor Celakoski, poznat po penjanju po stablima u Varšavskoj ulici kojim se Tarzanovim metodama pokušala osujetiti izgradnja kompleksa Cvjetni koji je preobrazio Preradovićev trg i pretvorio ga u omiljeno središte gradskog okupljanja.

Splitski gradonačelnik Ivica Puljak čeka da se derutni stadion Poljud pretvori u novosadsku nadstrešnicu jer stadionske vibracije derutnog remek-djela Borisa Magaša – ili neki lakši potres – mogu izazvati neslućenu tragediju. Stručni kapaciteti Puljkove uprave ne korespondiranju s potrebama i ugledom grada i njegovom 1700-godišnjom tradicijom. Nije riješen ni jedan od vitalnih urbanih problema, od trajektne luke do željezničkog i autobusnog kolodvora kakvih bi se posramili i u Bangladešu. Nezadovoljstvo u gradu raste do te mjere da oni koji ništa ne razumiju već zazivaju Željka Keruma. Svi koji vole Split, a jedan sam od njih, mogu sjesti na Rivu i plakati.

U Rijeci je na snazi nova upravljačka strategija: gradonačelnik Marko Filipović – odnedavno nezavisan kandidat – uglavnom je nevidljiv pa mnogi Riječani sumnjaju postoji li uopće ili je maskiran u zvončara pa se šulja daleko od očiju javnosti. Ili se skriva od predatorice koja mu radi o glavi. Ipak, u gradu se obavljaju opsežni infrastrukturni radovi, od kojih građani Rijeke očekuju znatno poboljšanje kvalitete života.

Na gradonačelničkoj ili načelničkoj poziciji potreban je čovjek s liderskim sposobnostima. Jednako kao u privatnom biznisu ili sportu. Svaki vlasnik privatne tvrtke zna kakav tim mora okupiti da bi biznis bio uspješan. Uloga Luke Modrića u nogometnoj reprezentaciji ili donedavno Domagoja Duvnjaka u rukometnoj nije samo u igračkom doprinosu, nego u liderskim sposobnostima stvaranja dobrog ozračja i motiviranja suigrača na maksimalan učinak.

Velikim hrvatskim gradovima nedostaju lideri koji znaju izabrati pravu ekipu s kojom će pokrenuti razvoj grada. Koji će odbaciti otrcanu shemu vraćanja dugova stranačkim ulizicama i zapošljavati mediokritete kojima će, među ostalim, moći neometano manipulirati. Isto vrijedi i za načelničke pozicije u manjim sredinama.

Lokalni izbori, važniji i od parlamentarnih na kojima biramo najbolje plaćene zgubidane u državi, prizemljuju politiku na prostoru njezina neposrednog djelovanja. U gradovima živi većina stanovništva Hrvatske pa o budućim gradonačelnicima ovisi i kakva će nam biti država u sljedeće četiri godine. U manjim sredinama lakše je prepoznati krojače vlastite sudbine. Podsjećamo: danas u glasačkoj kutiji, sutra u vašem domu.