Što znači ‘suza za Europu’ Christopha Heusgena na Minhenskoj konferenciji o sigurnosti? Zbog Trumpove nepredvidivosti Europi bi moglo biti teže nego ikad, a to već osjećaju vodeće europske sile Njemačka i Francuska. Što tek čeka Hrvatsku?

Pjesma „Suza za zagorske brege“, skladana na stihove Ane Bešenić i proglašena „zagorskom himnom“, koju je na Krapinskom festivalu 1969. izveo nezaboravni Vice Vukov, nakon 56 godina dobila je svoju europsku inačicu. I to na mjestu na kojem se to najmanje moglo očekivati: na nedavnoj Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji (Munich Security Conference). Predsjedavajući Christoph Heusgen, na kraju svog mandata započetog 2022., opraštajući se od sudionika skupa obilježenog šokantnim rječnikom američkog potpredsjednika J. D. Vancea, nije mogao svladati emocije i zaplakao je.

Tu gestu – u diplomaciji neuobičajenu – mogli bismo nazvati „Suze za Europu“, u širem smislu za transatlantsko jedinstvo, narušeno šerifovskim ponašanjem izaslanika Donalda Trumpa, koji se predstavio retorikom pomoćnika glavnog šerifa. Zgrožen i dirnut takvim ponašanjem, Christoph Heusgen nije mogao sakriti suze koje ne bismo smjeli olako shvatiti kao trenutak emocionalne slabosti odlazećeg predsjedavatelja.

Riječ je o nečem mnogo dubljem, sudbonosnijem, važnijem i potresnijem, što će snažno utjecati na međunarodni poredak i budućnost svijeta.

Sjedinjene Američke Države, prije nepuna tri stoljeća nastale od europskih kolonizatora, koji su gotovo istrijebili domicilno indijansko stanovništvo, danas okreću leđa svojim utemeljiteljima i njihovim precima, drsko preuzimajući ulogu dirigenta globalnog političkog orkestra.

„Stara dama“, kako si Europa voli tepati, zatečena novom američkom politikom koje se ne bi posramio ni redatelj John Ford u svojim najboljim vesternima, napokon otkriva SAD kao zemlju kojom vladaju financijski moćnici opsjednuti religijom dolara. Ništa na svijetu nije im važnije od zgrtanja novca: ni ljudskost, ni stradanje ljudi, ni klimatske promjene ni sudbine siromašnih i potlačenih naroda, ni rat i mir. Ajatolasi dolara kupovali bi tuđe teritorije, preseljavali ljude i trgovali svime što se novcem može platiti. I prijete svima koji im se suprotstave.

U našoj smo bližoj povijesti vidjeli kamo vodi pohlepa za preuzimanjem tuđih teritorija. I kako završavaju agresori. To nam iskustvo, u situaciji u kakvoj je danas svijet, pomaže da osvijestimo prilike u kojima živimo, od naše mikro sredine do političkih turbulencija globalnih razmjera.

Cijelo jedno stoljeće ljudi su na sve moguće načine pokušavali pobjeći s Istoka na Zapad, iz totalitarnih režima u demokratski svijet. Koliko je ljudi u tom razdoblju izgubilo živote pokušavajući preskočiti Berlinski zid, a koliko ih je pokušavalo krenuti obrnutim smjerom, od Zapada prema Istoku? Pita li se Aleksandar Vučić i njegova nomenklatura zašto oko 3 milijuna Srba danas živi u zemljama članicama NATO-a koji ih je bombardirao 1999. godine? I zašto bi danas, u globaliziranu svijetu, bilo važno da „srpski svet“ živi zajedno, u nekom plemenskom rezervatu, s poglavicom na čelu?

Tzv. srpsko pitanje u Hrvatskoj, većim dijelom izmišljeno radi političkih manipulacija, svodi se na jednostavnu istinu: Srbi, državljani Hrvatske, neovisno o svojoj vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, u Hrvatskoj žive bolje nego što bi živjeli u Srbiji. Jer Hrvatska, iako nedovoljno uređena zemlja, članica je EU-a, NATO-a i dio schengenskog prostora. U njoj se živi bolje nego u Srbiji. Pojmovi kao što su „srpska zajednica“ u Hrvatskoj posve su deplasirani i za Srbe donekle uvredljivi jer ih se takvim etiketiranjem svrstava u nekakve „plemenske rezervate“, a oni su, jednostavno, građani Hrvatske. Jednako kao i Hrvati, Mađari, Slovenci, Talijani, Česi, Makedonci, Slovaci, Bošnjaci i drugi manjinski narodi.

Socijalno i politički osviješteni Srbi u Hrvatskoj, koji ne potpadaju pod utjecaj raspirivača nacionalne netrpeljivosti i neomiloševićizma, žive jednako dobro ili jednako loše kao i većina Hrvata. Uostalom, mnogo je mješovitih brakova i bilo bi doista apsurdno da takva partnerstva ovise o huškačima iz Beograda ili Banje Luke. Hrvatska ima jednu veliku prednost: iz nje se uvijek može slobodno otići u zamišljenu bolju sredinu, bila to Irska, Njemačka ili Srbija. Sve ovisi o tome voli li netko više Europu ili matičnu zemlju.

Europa je danas pred neslućenim izazovima, što svaku njezinu članicu obvezuje da svoju zemlju uredi prema najvišim europskim standardima. Pred Hrvatskom su velike zadaće. Mislimo li da je vrhunac građanskog otpora bojkot trgovačkih lanaca, što se svodi na to da u petak ne kupimo jogurt, a u subotu kupimo dva, dok pohlepne pekare osujetimo u gramzljivosti tako da sami pečemo kiflice, onda bolujemo od političkog sljepila.

Trgovci su samo iskoristili prostor koji im je omogućila inflacija, a inflaciju ne raspiruju proizvođači pašteta i gaziranih napitaka, nego Vlada sa svojim enormnim PDV-om, tiskanjem novca, traljavom gospodarskom politikom i hvalisanjem nepostojećim uspjesima, svedenim na statističko uprosječivanje kojim se zamagljuju goleme socijalne razlike između malobrojnih bogataša i većinske sirotinje.

Vlada živi u nekom svom svemiru, nekoliko svjetlosnih godina udaljenom od stvarnosti i potreba običnih ljudi. Šakom i kapom dijeli novac onima obješenima o njezine skute. U Hrvatskom saboru vrhunskim se plaćama nagrađuju agresivni primitivci i prostaci, a u Hrvatskoj narodnoj banci – od koje hrvatski građani imaju koristi kao i od američke Chase Bank – vrhuška prima plaće od kojih se prosječnom čovjeku vrti u glavi. U preplaćenosti ne zaostaju ni čelnici državnih poduzeća, legla stranačkih uhljeba. A potrošači se pitaju zašto je preskup maslac, pileći filet i sapun (?!).

Svaka bi europska zemlja trebala razmisliti što znači „suza za Europu“ Christopha Heusgena na Minhenskoj konferenciji o sigurnosti. Zbog Trumpove nepredvidivosti Europi bi moglo biti teže nego ikad, što već osjećaju vodeće europske sile Njemačka i Francuska. Mala Hrvatska, jedva zamjetna na Google Mapu, sa susjedstvom koje se ne odriče povijesne mitomanije i megalomanije, morala bi ujediniti sve svoje snage kako bi se lakše oduprla globalnim prijetnjama. Jer dok svijetom vladaju šerifi, malima jedino preostaje homogenizirati sve svoje ljudske i materijalne resurse i čuvati se zalutalih metaka. Onako kako smo u tome već jednom uspjeli u procesu stvaranja države i u Domovinskom ratu kojim smo je obranili i očuvali.