Po stopi inflacije, po broju oboljelih od karcinoma i po pretilosti djece prvi smo u Europi. Po cijeni prehrambenih proizvoda u europskom smo vrhu. Po katastrofičnoj demografskoj statistici malo nam tko u Europi može konkurirati. Jedino smo po rukometnom umijeću drugi u svijetu. Bilo bi pretjerano očekivati da smo baš u svemu prvi.

Naši nadareni rukometni reprezentativci većinom igraju u dobro organiziranim europskim klubovima, pod paskom vrhunskih trenera. Jednako kao i naši „vatreni“ nogometni reprezentativci – treći u svijetu – koji igraju u najboljim europskim nogometnim korporacijama.

Hrvatsku rukometnu reprezentaciju vodi šarmantni Islanđanin koji se snebiva koliko smo lud narod. Dva vodeća hrvatska nogometna kluba – Dinamo i Hajduk – vode talijanski treneri, a domaći se na tim položajima mijenjaju brzinom promjene igrača u hokeju na ledu. Upravama klubova najvažnije je da krivca za loš rezultat pronađu u treneru, a manje se brinu o tome mogu li igrači triput uzastopce pretrčati teren da ne ostanu bez daha. U HNL-u još ne razlikuju nogomet od loptanja.

Hrvatska je članica EU-a i važno je pitanje koliko u toj konfederalnoj zajednici vrijedimo barem u onim disciplinama koje se mogu uspoređivati.

Ugledni svjetski znanstvenik, molekularni biolog Ivan Đikić, gostujući u televizijskoj emisiji „Razgovor s razlogom“ voditeljice Morane Kasapović, posredno je odgovorio na pitanja na koja mi nemamo odgovor još od osnutka države. Na profinjenom hrvatskom jeziku – iako godinama živi u Frankfurtu – objasnio je znanstveno-istraživačke rezultate svog tima u liječenju malignih bolesti, a usputno se osvrnuo i na hrvatski zdravstveni sustav.

Objasnio je da Njemačka ulaže u znanost najviše u Europi, istaknuvši kako je u toj zemlji – na zadovoljstvo i liječnika i pacijenata – riješena za nas nepremostiva prepreka organiziranja javnog i privatnog zdravstva. U Njemačkoj se sve svodi na preciznu zakonsku regulativu i njezino strogo pridržavanje. Đikić bi, s njemačkim iskustvom, mogao na jedan list papira ispisati know how (ili zdravorazumski naputak) reforme hrvatskog zdravstva čijim bi se strogim pridržavanjem taj gorući problem mogao riješiti u kratkom razdoblju. Kad bi Vladi RH doista bilo stalo i do medicinske struke i do pacijenata.

Osobno mogu svjedočiti da je u najvećim bolnicama u Zagrebu situacija stresna i kaotična. Podjednako pate pacijenti koji u dugim redovima po pretrpanim bolničkim hodnicima čekaju na specijalističke preglede i preopterećeni liječnici na koje se prenose tegobe oboljelih. I jedni i drugi žrtve su nakaradnih zdravstvenih sustava kojima se desetljećima „reformira“ hrvatsko zdravstvo, a u koje se duboko uvukla opasna bakterija stranačke politike. Stranački papagaji razmeću se svojim viđenjima reforme zdravstva, svedene na uhljebljenje partijskih poslušnika na lukrativna mjesta, a stručnost, znanje i liječnička etika ostaju na marginama tobožnjih reforma. Ceh plaćaju i liječnici i pacijenti.

Svi znamo – a to potvrđuje i Đikić iz njemačke perspektive – da Hrvatska ima izvrsne liječnike i medicinsko osoblje koji se koprcaju u kaotičnom sustavu javnog zdravstva, a pacijenti su prepušteni posljedicama tih kroničnih društveno-političkih bolesti.

Ako se naši znanstvenici, liječnici, rukometaši, nogometaši, vaterpolisti, majstori zanata ili informatičari u uređenim europskim zemljama mogu ravnopravno nositi s najuspješnijim Europljanima, onda je apsurdno da u tome ne uspijevaju u sredini iz koje potječu. Umjesto sustava „vrijednost za novac“, „priznanje za stručnost“ ili „lansirna rampa za nadarene“, Hrvatska uvažava samo jedan kriterij: „položaj u zamjenu za stranačku privrženost ili poslušnost“. Zadovoljna ako se stranački uglednici ne prometnu u lopove, što je čest slučaj.

Bi li Luka Modrić ikad postao jedan od najboljih svjetskih nogometaša da je igrao u hrvatskoj ligi? Ili Joško Gvardiol i mnogi drugi vrhunski nogometaši? Bi li Ivan Đikić, Igor Štagljar, Nenad Ban, Igor Rudan, Marin Soljačić, Miroslav Radman i drugi hrvatski znanstvenici svjetskog glasa ostvarili vrhunske svjetske karijere da su djelovali u Hrvatskoj? Neki su od njih članovi svjetskih akademija znanosti, ali ne i HAZU koji ima svoje kriterije izopćavanja hrvatskih genijalaca priznatih u svijetu.

Poznat mi je samo jedan slučaj svjetski valorizirane znanstvenice koja se vratila u Hrvatsku, na Institut Ruđer Bošković u Zagrebu. Iva Tolić zaslužuje divljenje i zahvalu što svoju darovitost daruje rodnoj sredini.

U galopirajućoj kulturi zaborava rijetko se sjećamo sunarodnjaka koji su svoju genijalnost podarili svijetu i tako proslavili sredinu iz koje su potekli. Od znanstvenika Andrije Mohorovičića i Andrije Štampara do Marija Puratića, bračkog ribara koji je izumio vitlo za izvlačenje ribarskih mreža iz oceana, a u njegovu je čast taj izum otisnut na kanadskoj novčanici od pet dolara. Hrvatski velikani u nas se rijetko ističu kao primjer i nadahnuće mladim naraštajima.

Podsjećam na samo jedan, vezan uz novinarsku profesiju. Prije 40 godina, 20. veljače 1985., u 43. godini života umro je Veselko Tenžera, jedan od najvećih hrvatskih novinara (rođen u Prozoru, 10. veljače 1942.) i jedini pravi nasljednik A. G. Matoša i Josipa Horvata. Na rutinsku operaciju srca otišao je spokojno, kao da odlazi na kavu u jedan od svojih omiljenih kafića. Nije se vratio, a u redakciji Kulture tadašnjeg Vjesnika najprije smo svi zanijemili, a potom je zavladala tuga nalik na onu kad umre član najuže obitelji.

Bio je domoljub liberalnog svjetonazora i velik borac za demokraciju u teškim vremenima, a zbog slobodoumlja omražen u partijskim strukturama. Živio je skromno, pomalo boemski, a s čitateljima je nesebično dijelio bogatstvo duha.

Nakon Veselkove smrti u knjige je ukoričeno gotovo sve što je ikad napisao u Vjesniku, Startu i drugim novinskim izdanjima. Opsežan opus njegovih književnih minijatura ima posebno mjesto u novijoj hrvatskoj književnosti. Jedinstvenom spisateljskom stilistikom, metaforikom i akrobatikom riječi bio je uzor mnogim naraštajima, nadam se i današnjim.

Voljeli smo ga, poštovali i divili mu se. Dugujemo mu sjećanja koja ne blijede ni nakon 40 godina. Jednom od velikana iz male sredine.