Možemo li resetirati Hrvatsku i zagađeni politički prostor očistiti od korupcije, nestručnosti, pohlepe i parlamentarnog blebetanja? Treba nam Treća Hrvatska o kakvoj su sanjali oni koji su je stvarali i za nju ginuli

Čini se da nam je bilo lakše stvoriti državu nego propisno zbrinuti smeće koje proizvodimo i ne znamo ni kamo ni kako bismo ga odložili. Zagreb, Split i Rijeka guše se u smeću koje prijeti ekološkom katastrofom, nešto je bolja situacija u Osijeku, Međimurju i na Krku, ali i dalje znatno ispod europskih standarda. Propisno odlaganje otpada podrazumijeva komunalnu organiziranost, civilizirani način življenja i minimum opće kulture. Većina europskih gradova – počevši od Slovenije – uspješno je riješila problem odlaganja otpada. U najvećim hrvatskim gradovima nema ni odgovarajuće strategije ni organiziranih komunalnih službi, a ponašanje dijela građana na civilizacijskoj je razini plemena u prašumama Amazone.

Naoko jednostavan problem u nas se pretvorio u prvorazredno političko, ekološko i kulturološko pitanje. Nedavna afera s odlaganjem toksičnog otpada – uvezenog iz Italije i Slovenije – u netaknuti krajolik Like i Gorskog kotara, temelji se na uvjerenju da je naša zemlja najpogodnija za uvoz tuđeg smeća.

Nedopušteni biznis bračnog para Šincek i još osmero okrivljenika osujetilo je Europsko javno tužiteljstvo (EPPO), u suradnji s USKOK-om, a pravo je pitanje kako taj opsežan posao, za koji je potrebna mehanizacija i mnogo ljudi, nitko nije otkrio prije upozorenja EPPO-a. Istraga će pokazati kakve su dozvole imali okrivljenici i kako su pronašli mogućnost za uvoz toksičnog otpada iz susjednih zemalja. Što su za to vrijeme radile naše sigurnosne službe? Čekale da smeće bude istovareno ispred njihovih vrata pa da im to postane sumnjivo?

Način na koji zbrinjavamo smeće u Jakuševcu, Karepovcu i na Marišćini ne samo što je protivan europskim ekološkim propisima, nego potiče na razmišljanje kako je uopće moguće da se naša zemlja pretvara u smetlište. Ne znamo kakav će biti rasplet afere s ilegalnim odlaganjem smeća, ali već sama spoznaja da ne samo što ne znamo što bismo s vlastitim smećem, nego prihvaćamo i tuđe, duboko je ponižavajuća.

To je u nedavnom obraćanju istaknuo i saborski zastupnik Mosta Zvonimir Troskot. Nitko od odgovornih na području ekocida nije zapazio ništa sumnjivo, a velike količine smeća (35.000 tona) sigurno nisu dopremljene tako da su se neki čudni ljudi s plastičnim vrećicama noću šuljali uokolo i ukapali otpad. Čudno je i ponašanje sigurnosnih služba koje po ne znam koji put nisu ništa ni vidjele ni znale.

Hrvatska je prepuna ilegalnih odlagališta komunalnog otpada koje fotografski dokumentira entuzijast i ljubitelj prirode Romeo Ibrišević, a hvalevrijedne su i akcije volontera koji povremeno organiziraju čišćenja u prirodi ili podmorju. Ipak, proizvođači i raspačavatelji otpada moćniji su od svih volontera, ekoloških udruga i uljuđenih građana koji razvrstavaju i propisno odlažu smeće.

Zagađivanje je postalo modus vivendi u Hrvatskoj. Sve što ti smeta ili što je dotrajalo, baci što dalje od sebe, od pražnjenja pepeljare pune opušaka kroz prozor automobila do bacanja vrećica s pojedenom hranom na ulicu ili na zelenu površinu. Najtragičnije je da u razbacivanju smeća prednjače djeca, od zgrada u kojima stanuju i ulice do školskih dvorišta. Po uzoru na roditelje, dakako.

Možda će gradske vlasti u Zagrebu, Splitu, Rijeci i ostalim gradovima, izglasamo li im još jedan mandat za kojim toliko žude, napokon ostvariti obećanja i riješiti problem odlaganja, odvoza i recikliranja smeća, ali što ćemo s mnogo opasnijim zagađenjem koje ima katastrofalne posljedice za društvo?

Znatan dio posebne sekte hrvatskog društva, koji sebe nazivaju političarima, toliko su zagadili politički prostor da se više malo tko normalan, pametan, sposoban i moralan želi baviti poslom koji poprima obilježja Jakuševca, Karepovca ili Marišćine. Uoči lokalnih izbora proveo sam anketu među ovećom skupinom ljudi koje cijenim zbog stručnosti, moralnosti i domoljublja. I koji teže boljitku zajednice, a ne samo vlastitom probitku. Pitao sam ih zašto se ne bi bavili politikom i svojim sposobnostima pridonijeli razvoju društva. Iako uzorak nije bio prevelik, postotak pogreške sveden je na minimum jer su svi odreda iskazali gađenje prema politici i bleferima koji već desetljećima love u mutnom.

Zemlji u kojoj stručni, sposobni i moralni ljudi bježe od politike kao vrag od tamjana, ne piše se dobro. U taj prostor uskaču mediokriteti, lopine, lažljivci i karijeristi bez pokrića koji u izbornim kampanjama obećavaju „brda i doline“, a kad se dočepaju vlasti – okupiravši institucije lopovlukom i nesposobnošću – potkopavaju temelje društva. „Moral i politika ne idu zajedno“, kaže moj prijatelj koji bi po svojim kvalitetama mogao obnašati najviše državničke dužnosti, ali se odlučio za privatno poduzetništvo i uspješno jedri po olujama kojima je izloženo jer je već iskusio što znači ploviti političkim vodama.

Na svim razinama državne i lokalnih vlasti Hrvatska kronično oskudijeva kvalitetnim kadrovima. Pogledamo li samo Zagreb, vidimo kako se pod krinkom dobrohotne politike interesno udružuju stranačka trgovačka društva Možemo! i SDP, koja će uoči skorih lokalnih izbora obećavati prosperitet kakvog se ne bi postidio ni Donald Trump. Uspiju li pobijediti, počet će trgovina lukrativnim radnim mjestima, u kojoj će sposobnost i moral pojedinaca – kao i dosad – biti sporedna kategorija. U Vladi RH, čiji se znatan dio tereti za kaznena djela koja se procesuiraju puževom brzinom, imaju nedostižan uzor. Veći hrvatski gradovi nemaju gradonačelnika s osobnošću i razvojnom vizijom. Osijek je možda jedina iznimka jer se Ivan Radić nametnuo kao lider opravdano ponosan na rezultate svog rada i svog grada. I zato je Osijek najperspektivnija urbana sredina u Hrvatskoj. U Zagrebu se za nesposobnu gradsku vlast utješno kaže: „Nisu bog zna kaj, ali barem ne kradu…“ Našoj sreći nema kraja.

Na svim razinama političke vlasti trebaju nam novi, moralni i stručni ljudi. Treba nam „treći put“ kojim ćemo se izvući iz ovog bipolarnog gliba kvazipozicije i kvaziopozicije. Možemo li resetirati Hrvatsku i zagađeni politički prostor očistiti od korupcije, nestručnosti, pohlepe i parlamentarnog blebetanja? Treba nam Treća Hrvatska, onakva o kakvoj su sanjali oni koji su je stvarali i za nju ginuli. Hrvatska u kojoj se politički otpad pravilno odlaže u – ropotarnicu prošlosti.