Putopisac i fotograf Hrvoje Jurić otkriva što ga je potaknulo na avanturistički način života, uključujući nesvakidašnje putovanje svijetom 2019. Ove zime s prijateljem Josipom Augustinovićem, HGSS-ovcem, kreće u novu ekspediciju – fotografiranje mošusnih goveda na planini Dovre.

Neki od nas definitivno žive izvan konvencija, a takav je život izabrao i putopisac i fotograf Hrvoje Jurić, koji je više od deset godina živio na cesti, bez stalnog doma, na biciklu i u automobilu, većinski u kretanju, a na neka od putovanja vodio je i svoja dva psa. Njegov najveći pothvat je put oko svijeta na koji se uputio 2019., a trajao je 133 dana, šest sati i 10 minuta pri čemu je prešao 29.061 kilometar. Osim brojnih fotografija kojima je bilježio putovanja, napisao je i četiri knjige koje opisuju ljepotu, izazov i slobodu neprekidnog kretanja. Naslovi tih knjiga su “Marijanov put”, “Cestom leda do kraja svijeta“, “Na rubu“ i “Put sjevera“. Riječ je o putopisima iako “Marijanov put“ ima i elemente putopisnog romana, a knjiga “Na rubu“ mogla bi čitateljima biti najzanimljivija jer je u njoj opisao svoj impozantni put oko svijeta.

FOTO: Privatna arhiva

Hrvoje Jurić svjestan je da mu se bliže četrdesete i da mu tijelo nije više spremno za tako ekstremne izazove, pa je odlučio usporiti. Kupio je kuću u rodnoj Slavoniji, točnije, na Papuku, gdje živi sa svojim psima. Iako uživa u slavonskom krajoliku i trenucima provedenim u potrazi za prizorima poput “neuhvatljivog“ jelena, taj mir neće potrajati. Već ove zime s prijateljem Josipom Augustinovićem, HGSS-ovcem, kreće u vrlo zahtjevnu ekspediciju – fotografiranje mošusnih goveda na planini Dovre. Temperature koje ih mogu očekivati niže su od -40 Celzijevih stupnjeva, put nije pristupačan i potrebna je profesionalna oprema kako bi došli do lokacije gdje bi ih mogli vidjeti. To će zapravo biti igra skrivanja jer će im biti potrebno i nekoliko dana pješačenja po nekoliko metara snijega kako bi ih pronašli, a gore u planini vrijeme se mijenja iz minute u minutu. I dok smo telefonski razgovarali, bio je, tipično za njega, u kretanju. Stavio nas je na razglas dok je vozio u Gorski kotar. Taj dio Hrvatske jako voli, razmišljao je tamo kupiti kuću, ali se na kraju ipak zimus nastanio na Papuku. Sada je vrijeme posla pa su on i njegovi psi najviše na cesti. Doma dođe oprati odjeću, prespavati i već nakon dan ili dva, ide dalje. Kad osjeti da polako dolazi do zasićenja, balansira s drugim stvarima. Udružio se s troje prijatelja s kojima putuje obalom i otocima i radi promotivni materijal za turističke zajednice. Kako kaže, imaju jako dobru i vjernu publiku jer pružaju informacije iz prve ruke, pišu blogove i nude kvalitetne fotografije i videomaterijal te tako pružaju autentični doživljaj destinacije. Sada ih je put odveo u Gorski kotar gdje će snimati skijašicu Leonu Popović koja se priprema za Svjetski kup.

‘Želio bih se fokusirati na fotografiranje životinja, san mi je živjeti samo od toga. Strpljenje je bitno, mogu proći mjeseci dok ne uhvatite kadar vuka ili medvjeda’

A da njegova putovanja nisu samo puka avantura, nego imaju i širu vrijednost, pokazuje i projekt „Upoznajmo Hrvatsku“ na kojem trenutačno radi. Kako kaže, cilj mu je proći mikrolokacije u Hrvatskoj koje imaju dušu – primjerice, Vrlika, Baranja, otoci oko Lošinja, Susak, Unije ili pak Lonjsko polje – o čijim stanovnicima treba nešto reći i čije običaje treba sačuvati od zaborava. Htio bi i Hrvatima i svijetu pokazati što imamo, nakon godina putovanja po svijetu počeo je više cijeniti poznate i manje poznate ljepote svoje zemlje.

Svoj poznati put oko svijeta ostvario je 2019., a za taj izazov, koji je ipak svladavao bez pasa, pripremao se tri godine. „Morao sam na razne načine šokirati tijelo, pripremiti ga na svakodnevne šokove, na nešto nestandardno, na težak fizički napor. Vozio sam bicikl, trčao, planinario, radio crossfit treninge. Uspio sam doći do 97 kilograma, a kada sam se vratio s puta oko svijeta, bio sam 17 kilograma lakši. Fizički i psihički sve je sa mnom bilo u redu, nije bilo nepredviđenih situacija. Nakon smrti majke taj put mi je bio izlaz, vratio sam se na početne postavke. Od 2011. do puta oko svijeta i malo nakon njega imao sam težak financijski period, sva sam putovanja sam financirao i nisam ništa od toga zarađivao. Kada sam se vratio s puta oko svijeta, radio sam na baušteli da bih preživio. Kada je prošla korona, vidio sam u kojoj mi je mjeri taj put oko svijeta otvorio vrata jer objavljivali su se prilozi o meni u medijima i na društvenim mrežama, davao sam intervjue kako bih stvorio pozitivan hype, sve mi je to i te kako stvorilo temelje za dalje“, rekao je Hrvoje Jurić.

Hrvoje Jurić posebno voli Gorski kotar i tamo je razmišljao kupiti kuću, no naposljetku se zimus ipak nastanio na Papuku. FOTO: Privatna arhiva

Nakon toga počeo je lako dolaziti do sponzora i partnera, a birao je proizvode koje i sam koristi i podržava. „Primjerice, kao ćelava osoba ne mogu reklamirati šampon. Fokusirao sam se na fotografije i video, kupio sam dobar fotoaparat, ulagao godinama u sebe i sada živim od putovanja i reportaža. Radim svoje fotografije, to mi je glavni izvor prihoda. Objavljujem to za razne partnere, društvene mreže, televiziju, novine… Najviše sam orijentiran na outdoor aktivnosti, fotografije vezane uz planinarenje, biciklizam i prirodu. Česti klijenti su mi turističke zajednice. Želio bih se fokusirati primarno na fotografiranje životinja, san mi je živjeti samo od toga. Tu je strpljenje ključna stavka, mogu proći mjeseci dok ne uhvatite dobar kvalitetan kadar vuka ili medvjeda, uvijek idem za time da to bude što prirodnije, u prirodnom okruženju životinje, da joj nisam blizu, da je ne ometam, a to nije lako ni brzo postići“, rekao je Hrvoje Jurić.

‘U Rusiji nitko nije znao gdje je Hrvatska, ali kad bih rekao Jugoslavija, odmah bi me grlili i htjeli se slikati. Čak su mi preko mobitela pustili Hej, Slaveni’, prisjeća se Jurić

Na putu oko svijeta našao se, naravno, u nepredvidivim situacijama.

“Jedno je teorija, kad pišete projekt za putovanje unaprijed, a drugo praksa. Samo u Rusiji prošao sam osam vremenskih zona, triput sam umalo završio pod kotačima kamiona, prošao sam oko 10.000 kilometara Rusije, prva dionica putovanja bila je Zagreb-Vladivostok. Ljudi su me se jako dojmili. Rusi su vrlo gostoljubiv narod, vrlo pričljivi, iako je malo tko zapravo govorio engleski. Nitko nije znao gdje je Hrvatska, ali kad bih rekao Jugoslavija, odmah bi me grlili i htjeli se slikati. Čak su mi preko mobitela pustili ‘Hej, Slaveni’. U Sjevernoj Americi imao sam jedan dan osam medvjeda uz cestu, vidio sam tri vuka, losove i sobove i vozio uz krdo bizona. Bilo je to 600 kilometara nevjerojatno lijepe ‘praznine’.“

Nakon puta oko svijeta prvo putovanje bilo je “Via Adriatica Bike”, gdje su se njegov pas Ena i on na biciklu, ona je bila u prikolici, vozili od Prevlake do rta Kamenjak u Istri. Tu su ucrtavali biciklističku verziju “Via Adriatica Traila”, planinarske rute koja je duga 1100 km dok je biciklistička duga oko 1200 kilometara. Predzadnji dan tog putovanja upoznao je Maxa, koji je uskoro postao dio njegove obitelji.

‘Sretan sam što sam, nakon puno muke, došao do toga da mogu živjeti od onog što volim, a to su putovanja, putopisi, fotografija’, rekao je Jurić. FOTO: Privatna arhiva

“Kada je Max došao, uglavnom smo putovali u autu – gore na krovu imam krovni šator, solarni tuš u autu, kao i kuhalo i svu opremu. Praktički sam od auta napravio kamper. Tako smo oko dvije godine živjeli u autu dok nisam kupio kuću na Papuku. Putovati sa psima ima prednosti, ali i nedostataka. Na nekim lokacijama je teško naći smještaj ako nemamo šator sa sobom, kao i doslovno sjesti na kavu. Sjever Europe nije toliko otvoren prema kućnim ljubimcima iako bi svatko pomislio upravo drugačije. Prvi projekt sa psima bio je Slavonski planinarski put, prva planinarska obilaznica u Hrvatskoj koja je duga 320 kilometara i ima 35 kontrolnih točaka. Nakon toga kamperom smo putovali po cijelom Balkanu oko četiri mjeseca, bili u Rumunjskoj fotografirati medvjede, biciklom do Nordkappa po zimi. Skupilo se solidno kilometara. Kad smo na putu, otprilike imam opreme kao da sam doma. Šator, solarni tuš, kuhalo, odjeća za više godišnjih doba, oprema i hrana za Enu i Maxa. Ima tu podosta toga, ali sad kako imamo auto, nije problem. Malo je bilo nezgodno kad smo 2023. putovali na Nordkapp po zimi, tu sam imao 113 kilograma opreme i ujedno i Enu i Maxa u prikolici“, rekao je naš sugovornik.

Kod njega je atipično to što nije oduvijek volio putovanja i u to je krenuo spontano, više kao metodom pokušaja i pogrešaka, nije još znao što želi, ali je znao da se želi maknuti od sredine u kojoj je bio i nekih teškoća u koje je bio zapao. Otišao je biciklom do Pule i već tamo počeo planirati drugo putovanje, a zatim i put oko svijeta, koji je realizirao kasnije nego što je inicijalno planirao jer mu je 2018. preminula majka, a pet godina prije toga otac. Kako otac nije bio sretan kada je Hrvoje Jurić prekinuo studij ekonomije, pitali smo ga kako misli da bi roditelji gledali na to što je postigao.

“Moj je otac htio da imam lakši život nego on, što je na neki način cilj svakog normalnog roditelja. Nije mu moj izbor nikako sjeo i s jedne strane je bio tužan, ali s druge je bio ponosan jer je znao da sam u ranoj dobio odlučio uzeti život u svoje ruke iako je znao da me čeka jako težak put. Često se pitam kako bi majka i on reagirali na sve ovo što se meni događa, kroz što sam sve prošao. Vjerujem da bi bili ponosni, jer iako nisam išao putem kojim su oni htjeli, zahvaljujući njima i njihovu odgoju i dalje sam čvrsto na nogama. U međuvremenu, kroz sva ta putovanja otkrio sam sebe, svoje prednosti i još više mane i polako se krenuo s njima obračunavati. Sad me pogone istraživanje, fotografiranje i pokušaj da ostatak života provedem u miru. Sretan sam što sam, nakon puno muke, došao do toga da mogu živjeti od onog što volim, a to su putovanja, putopisi, fotografija. Tijekom života sam radio svakakve poslove da bih preživio, od najmanje plaćenih do poprilično plaćenih, nije mi ništa bilo problem, ali htio sam se posvetiti nečemu u čemu uživam jer na posao otpada veliki dio životnog vijeka“, ističe Hrvoje Jurić.

‘Uvijek idem za time da to bude što prirodnije, u prirodnom okruženju životinje, da joj nisam blizu, da je ne ometam, a to nije lako ni brzo postići’. FOTO: Privatna arhiva

Iako je, kaže, imao prekrasne roditelje i oca koji nije nikada povisio ton na majku, nije ga nikada zanimao obiteljski život: „Nisam dosad imao očinske porive, no nikad ne reci nikad. Ali lijepo mi je vidjeti kada netko dobro odgaja djecu, ne daje im mobitele, čita im, uči ih da planinare i slično. To me baš razdraga. I Stanković me je pitao u ‘Nedjeljom u 2’ o imanju ili nemanju poriva za djecom i ne iznenađuje me što je baš taj isječak iz emisije kolao društvenim mrežama i što su me neki ‘razapeli’. Paradoks je u tome da što sam stariji, iako ne želim biti puno s ljudima, imam potrebu imati neku osobu uz sebe, partnericu. No s godinama mi se sve teže ‘poklopiti’ s nekim, a sam sam, naravno, ‘krivac’ jer sam takav kakav jesam i vodim takav život. Možda polako postajem i namćor. Kada upoznam nekoga tko mi se svidi i tko mi je sličan, ipak se pitam koliko bih sebe i svoje slobode izgubio u dugotrajnom ozbiljnom odnosu. Inače, kuća na Papuku u kojoj živim je na brdu, do nje vodi makadam, a 200 metara oko mene nema ničeg. U šali mogu reći da tko hoće doći do mene, mora me stvarno voljeti.“

Nikako ne voli da ga smatraju ‘life coacherom’ ili nečim sličnim, kako kaže, živi svoj život, a ako netko može iz toga na neki način izvući nešto za sebe, to mu je drago.

“Ipak, skoro svakog dana javljaju mi se ljudi da im pomognem jer idu na neko putovanje, često sam radio projekte putovanja za druge, ali sam imao uvjet da ne smiju reći da sam to radio jer bi mi se previše ljudi javljalo, a ne stignem se time baviti. Tijekom ovih 15 godina imao sam tek par negativnih komentara, kad sam testirao Greyp, bicikl Mate Rimca, ali brzo sam shvatio da se nema smisla time zamarati. Ne očekujem da me svi slave i slažu se sa mnom i uvijek sam za konstruktivnu kritiku. Na svim ovim putovanjima od ljudi sam naučio kako prihvatiti sebe. Kako biti bolja osoba. Nisam najpametniji i najiskusniji na svijetu, to je sigurno. Upoznavajući druge i drugačije od sebe, polako sam se rješavao niza predrasuda. Nekad doslovno osjetite kako ‘rastete’ u razgovoru ili slučajnom susretu s drugima“, zaključio je naš inspirativni sugovornik.

‘Na svim ovim putovanjima od ljudi sam naučio kako prihvatiti sebe. Kako biti bolja osoba’. FOTO: Privatna arhiva