Igor Drvenkar, pjevač Parnog valjka, o turneji zagrebačkog benda koji slavi 50 godina. Sljedeći koncert je u pulskoj Areni 15. kolovoza, a sve završava velikim koncertom u Areni Zagreb 29. studenoga.

Velikom turnejom Parni valjak obilježava pola stoljeća rada grupe. Sljedeći koncert je u pulskoj Areni 15. kolovoza, a sve završava velikim koncertom u Areni Zagreb 29. studenoga. Frontmen grupe je Igor Drvenkar koji je – zbog smrti Akija Rahimovskog u siječnju 2022. – s grupom snimio i prvi album, a ovo mu je i prva turneja. Osim u Parnom valjku, Drvenkar pjeva i u Komedijinim mjuziklima, pa uspijeva pomiriti te naoko sasvim drugačije vrste pjevačkog angažmana.

NACIONAL: Parni valjak trenutačno je na turneji u povodu pola stoljeća rada grupe, turneja traje cijelu godinu, sljedeći koncert je u pulskoj Areni, a završava koncertom u zagrebačkoj Areni. Kakav je osjećaj raditi prvu turneju?

Osjećaj je nevjerojatan. S jedne strane je to ogromna čast, ipak je to pedeset godina legendarne glazbe. S druge strane osjećam i odgovornost jer to nije samo moja prva turneja s Valjkom nego i nastavak jedne velike priče koja je duboko ukorijenjena u srcima ljudi. Publika je topla, podrška je ogromna, a svaki koncert je kao zajednički puls – nas na pozornici i ljudi ispred nje.

NACIONAL: Ljeti nastupate na otvorenom, koliko se takav nastup razlikuje od dvoranskog? Što to zahtijeva od vas kao pjevača?

Otvoreni prostori imaju svoju čaroliju – kad krene pjesma i pogledaš u nebo, vidiš zvijezde, a ne reflektore. Energija se širi slobodnije nego u dvorani, ali i zvuk se ponaša drugačije, nema zidova koji ga vraćaju, pa se moraš više osloniti na tehniku. Vani si izložen svemu: vjetru, temperaturi, čak i kukcima koji odluče da su i oni dio showa. U dvorani je sve zatvoreno, intimnije i kontroliranije, što mi isto odgovara jer publiku možeš uhvatiti u svakom kutku. I jedno i drugo volim, sve ima svoj ritam i svoju čar.

NACIONAL: Iza vas je i prvi album, kako ste zadovoljni dosadašnjim radom u Parnom valjku? Je li to ono što ste očekivali ili je bilo iznenađenja?

Prvi album s Valjkom bio mi je jedno od onih iskustava koja te bacaju u vatru, ali na najbolji mogući način, kao i sami nastupi. Znaš da ulaziš u bend koji ima svoju povijest, zvuk i publiku koja zna svaku notu napamet, pa je tu i doza treme. Bend i ja nismo htjeli da to zvuči kao kopija, ali ni da odemo od onoga što Valjak jest – cilj je bio pronaći tu zajedničku vibru. U procesu su bila i iznenađenja, ponekad ti pjesma ode u smjeru koji nisi planirao, pa shvatiš da je to baš ono što joj je trebalo. Zadovoljan sam jer smo uspjeli – album ima dušu benda i svježinu nekog novog početka. Jedva čekamo reakcije publike i pretočiti neke od pjesama s albuma u žive izvedbe. Svakim novim putovanjem, probom, koncertom, sve smo bliži kao prijatelji i to mi je najbitnije, uživamo svirajući i ne mogu biti sretniji što sam okružen ljudima kao što su oni.

NACIONAL: Pedeset godina rada grupe zvuči nevjerojatno. Otkad vama sežu sjećanja na Parni valjak, kojemu ste se pridružili kao pjevač?

Parni valjak mi je ušao u uho još kao klincu, putem roditelja i radija, učenjem pjesama na gitari, te je prvi koncert na kojem sam bio 2010. u Bjelovaru. Nikad nisam mislio da ću jednog dana stajati na pozornici s takvim legendama. Kad sam dobio poziv, znao sam da ne ulazim samo u bend – ulazim u dio povijesti. A sjećanja na Akija, njegovu karizmu i sve što je ostavio iza sebe stalno su s nama. To ne zaboravljaš, to nosiš.

NACIONAL: Osim što pjevate u Parnom valjku, vi pjevate i jednu od glavnih uloga u mjuziklu ‘Jadnici’. Iza vas je već nekoliko uloga u Komedijinim mjuziklima, a ‘Jadnici’ su dobili sjajne kritike i s njima isto tako imate nekoliko nastupa van Komedije. Bili ste u Brnu, a slijedi nekoliko izvedbi na otvorenom u Ljubljani. Koliko mjuzikl uzima od vas, kakva je to energija, za razliku od one u Valjku? Kako to dvoje kombinirate, je li to jako različito ili uspijevate pronaći zajedničku crtu?

Mjuzikl je totalno nešto drugačije. Sve je definirano – moraš biti glumac, pjevač i pripovjedač istovremeno, i to po notama, tempu i dramaturgiji. U Valjku imaš nešto više slobode, svaka večer je drugačija, emocije možeš graditi po svom osjećaju. Ali oba svijeta imaju jednu zajedničku crtu – iskrenost. Ako ne daš sve od sebe, publika to osjeti. Kombinirati to nije lako, ali kad voliš oboje, onda se sve posloži. Jedno me drži prizemljenim, drugo me nosi.

NACIONAL: Kakva je vaša priprema za ulogu u mjuziklu, koja ima zadani predložak koji morate slijediti, a kakva je za Parni valjak u kojem ipak – barem mi se tako čini – imate veću slobodu izričaja i svaki koncert je posve drugačiji?

Za mjuzikl se pripremaš kao za operaciju – sve mora biti na milimetar. Rad na vokalu, scenskom pokretu, glumačkom izrazu, i sve to u kombinaciji s ansamblom. Nije ni u bendu nešto puno drugačije, no u posljednjoj fazi pred koncert sve dođe više kao spiritualna priprema – povezuješ se s publikom, s bendom, s energijom te večeri. Naravno, vokalno se i tu moraš ozbiljno spremiti, ali koncerti dopuštaju više osobne interpretacije. I jedno i drugo traži disciplinu – i tijela i glasa.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi, nastaviti istim tempom?

Trenutačno – da. Tempo je jak, ali i ispunjava. Dok god tijelo i glas to mogu pratiti, idem punom parom. Bit će tu još koncerata, još mjuzikla, možda i nekih novih projekata, tko zna. Ali najvažnije mi je ostati vjeran sebi i stvarima koje me pokreću. I, naravno, nikad ne pjevati napola.