Irina Čaban Bilandžić, prvakinja Baleta splitskog HNK-a, u novoj produkciji, baletu ‘Class Concert / Šeherezada’, prvi put pleše glavnu ulogu Zobeidu. Ukrajinskoj balerini koja 20 godina živi u Splitu, u pripremi za tu ulogu puno pomažu kolege iz slavnog Marijinskog teatra

Balet „Class Concert / Šeherezada“ premijerno se 27. ožujka izvodi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Riječ je o projektu u sklopu K-HNK, koprodukciji splitske nacionalne kuće s HNK-om Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Baletni diptih na scenu će postaviti ravnatelj Baleta HNK-a u Splitu Denis Matvijenko, ukrajinska baletna zvijezda, baletni prvak vodećih svjetskih baletnih trupa poput Marijinski teatra i Boljšoj teatra, a Zobeidu, glavnu ulogu u baletu „Šeherezada“, pleše Irina Čaban Bilandžić.

Ova prvakinja Baleta splitskog HNK-a rođena je 1984. godine u Odesi u Ukrajini. Od svoje treće godine bavi se gimnastikom, a od pete baletom. Školovala se u Nacionalnoj baletnoj školi u rodnom gradu od 1991. do 1998., a od 1999. do 2003. na odeskom Učilištu za umjetnost i kulturu K. F. Danjkeviča, stekavši zvanje koreografa i predavača za klasičnu baletnu umjetnost. U Nacionalnom odeskom kazalištu Opere i Baleta pleše 2003. i 2004., a nakon toga prelazi u Kijevsko kazalište Opere i Baleta. Do 2006. s raznim ukrajinskim baletnim ansamblima gostovala je u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Tajlandu… U Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu zaposlila se 2006. godine.

NACIONAL: U novom baletu „Šeherezada“ plešete glavnu ulogu Zobeide, kakva su vam iskustva s tim djelom?

Nisam tu ulogu do sada plesala, to je jedan sasvim novi stil koji mi je nepoznat i zato mi je izazov. U fokusu pri pripremi uloge mi je njezin karakter. Tehnički, koreografija nije teška, ali poze su specifične, naročito ruke koje imaju neku sasvim svoju priču. Zadatak je bio spojiti karakter i tijelo.

NACIONAL: Koliko je za plesačicu važno proučiti autora, skladatelja, razdoblje u kojem je neko djelo nastalo? Radite li to, jeste li tako metodični ili drugačije pripremate ulogu?

Kako kad, ovisi o ulozi. Ovoga puta sa mnom radi Irina Prokofieva, asistentica Denisa Matvijenka. Ona je vrhunski pedagog, plesačica s izuzetnom karijerom u kazalištu Marijinski i jako dobro objašnjava što želi od mene. Jasno, znam priču, znam stil koji se traži. To je klasično djelo koje učimo u školi, ali druga stvar je raditi ga prvi put. Pripremam se za ulogu čitajući, gledajući dostupne snimke i na sve moguće načine. Ali ovoga puta Irina mi je dragocjeni pomagač.

Na ovoj predstavi radi čak pet velikih umjetnika koji su ostavili značajan trag u Marijinskom kazalištu: Denis Matvijenko, koreograf i novi ravnatelj Baleta HNK-a u Splitu, dirigent Mihail Sinkevič, Irina Prokofjeva te dvoje plesača koji će nastupiti u glavnim ulogama u alternaciji meni i mom partneru Danilu Podrušku, a to su Anastasia Matvijenko i Victor Caixeta. To je jako važno za cijeli naš ansambl. Denis jako puno radi s ansamblom, naročito s muškim plesačima kojih u ovoj predstavi ima puno. On jako precizno pokazuje poze i stil, a i sam je još uvijek u odličnoj plesačkoj formi pa može pokazati i zorno, ne samo objašnjavati.

NACIONAL: U Splitu i splitskom HNK-u već ste dugi niz godina, gotovo 20, zašto ste iz Ukrajine došli u Hrvatsku i zašto baš u Split?

Nakon što sam završila svoje baletno obrazovanje, godinu dana plesala sam u kazalištu u rodnoj Odesi, gdje sam i tijekom studija već dosta nastupala. Onda su kazalište zatvorili, da se to nije dogodilo, možda nikad iz Odese ne bih otišla. Nakon toga sam primljena u kazalište u Kijevu i tamo radila godinu dana. Bilo mi je odlično, puno uloga sam tamo odigrala, no nisam bila u svom gradu i razmišljala sam kamo otići. Sasvim slučajno sam susrela Volodimira Šuvalova, baletnog majstora u splitskom Baletu, koji i danas tu radi, a sam je iz Kijeva i predložio mi je da dođem u Hrvatsku, u Split. Ukazala se ta mogućnost, trebala sam brzo odgovoriti i poslušala sam svoju intuiciju. Prva uloga bila mi je Odette/Odilia u „Labuđem jezeru“.  Kad sam došla, mislila sam da ću tu biti najviše godinu dana pa onda vidjeti hoću li se vratiti kući ili ići nekamo dalje. I tako, godina po godina, pet godina, deset… I evo, ostala sam tu. Ovdje je bio odličan repertoar i to mi je bilo jako bitno. Bilo je to vrijeme kad je Balet HNK-a u Splitu vodila Almira Osmanović. Ta uloga u „Labuđem jezeru“ bila mi je jedan od najbitnijih motiva zbog kojih sam došla.

NACIONAL: Kako je izgledalo vaše djetinjstvo, odrastanje? Čega se najradije sjetite iz tog vremena?

Baletne dvorane se najviše sjećam. Bilo je to jedno obično postsovjetsko djetinjstvo, ništa posebno loše ni posebno dobro. Obitelj srednje klase, mama, tata, sestra, baletna škola, prijatelji, društvo… Jako volim svoj grad, nisam mislila da ću iz njega otići i strašno mi fali i danas. Najljepše uspomene su ipak iz kazališta, kad smo počeli sudjelovati u predstavama. Ta čarolija kazališta dogodila mi se tad, na nastupima u pravim predstavama. Kazalište u Odesi je jako lijepo, veliko, ima posebnu atmosferu i te su mi uspomene posebne.

‘Navikla sam se biti fokusirana pa pokušavam ne razmišljati puno o tome da je moj suprug Vicko Bilandžić sad intendant kako to ne bi smetalo mojoj usmjerenosti na rad’

NACIONAL: Kako se rodila vaša ljubav prema baletu? Još kao petogodišnja djevojčica počeli ste trenirati balet, zašto ga toliko volite?

S deset godina počeli smo nastupati u predstavama i tad se rodila prava ljubav prema kazalištu. Prije toga izvodili smo svoje, dječje predstave nedjeljom u podne. Prije toga ples je bio samo još jedna aktivnost, hajdemo se nečim baviti. Trenutak kad sam osjetila scenu i tu neku odgovornost ozbiljnog, profesionalnog rada. Tad sam shvatila da je to nešto što ću zavoljeti i što je moj poziv.

NACIONAL: U istočnoj Europi baletna umjetnost i ples ipak su nešto drugačiji od ostatka svijeta, rekla bih, možda malo stroži, tvrđi, tradicionalniji, i to ne mislim u negativnom smislu. Koliko se to održalo do danas i koliko su važne ta strogoća i disciplina u baletu?

Disciplina je važna, to nije upitno, a strogoća je, po današnjim kriterijima, možda bila pretjerana, ali možda i nije. Vremena se mijenjaju, ta strogoća i u bivšim sovjetskim državama popušta, imam osjećaj da djeca to više ne shvaćaju toliko ozbiljno kao mi. Možda je baš zbog te strogoće prije bila bolja kvaliteta. Imam dojam da više nema tako velikih plesača kao nekada. Puno je dobrih i kvalitetnih plesačica i plesača, ali kao da nema više tih posebnih koje pamtiš, kao što je, primjerice, bio Barišnjikov. Svi su nekako jednako dobri. Ne znam je li to zbog discipline, ali ona je, u svakom slučaju, jako važna u baletu. Djeca trebaju ozbiljno shvatiti zbog čega je disciplina potrebna i onda im više ne pada tako teško. Shvatiš da se samo tako može raditi.

NACIONAL: Kad smo kod tradicije, hrvatska kazališta sve više su se posljednjih 10-ak godina počela otvarati drugačijim naslovima, koreografijama, suvremenijem postavljanju baletnih predstava, neobičnim naslovima. Prije je to bilo u velikoj mjeri oslonjeno na klasične bijele balete, ali sad je očito da kod hrvatske publike sjajno prolaze i „Gospoda Glembajevi“, „Ana Karenjina“, „Veliki Gatsby“, „Opasne veze“, mnogo mnogo zanimljivih naslova koji se izvode kao baletna predstava. Koje je vaše mišljenje o tome kao plesačice? Mislite li da se balet kao umjetnost mora otvarati i ulaziti u takve sfere ili se treba držati tradicije?

Igrali smo i mi takve predstave, naprimjer, „Gospođu Bovary“, „Velikog Gatsbyja“, ranije i „Derviš i smrt“. Nemam ništa protiv toga. Ne radi se u baletu toliko o djelu, važna je koreografija koja je u svim navedenim djelima neoklasična tako da tu i dalje ima tradicije. Nije to zbog teme u baletnom smislu nešto sasvim novo i moderno.

NACIONAL: Pričali ste o rodnoj Odesi. Pretpostavljam da joj je, barem donekle, Split sličan, u smislu života uz obalu. Je li vam to važno, živjeti u takvom gradu, takvom okruženju, gdje su ljudi možda ipak malo opušteniji? Što najviše volite u Splitu?

Odesa i Split nisu jako slični iako su bratimljeni gradovi. More mi jako puno znači, i to ne samo zbog opuštenijeg mentaliteta. Ne mogu zamisliti da živim u gradu bez mora. More me odmara. Mentalitet nije isti, možda je donekle sličan. Mentalitet u Splitu mi odgovara, donosi jednu dodatnu kvalitetu životu.

NACIONAL: Udani ste za glumca Vicka Bilandžića, koji je trenutačni intendant splitskog HNK-a, je li vam to i na koji način poremetilo rad ili napredak? Osjećate li zbog toga pritisak, kako se s time nosite?

Pokušavam ne obraćati pažnju i, kad ne moram, ne misliti na to da je Vicko intendant. Tu sam, evo, već skoro 20 sezona i navikla sam se na rad na koji ne utječu obiteljske obaveze. Navikla sam se biti fokusirana i ne razmišljam puno o tome da je on sad intendant kako mi ne bi smetalo u toj usmjerenosti na rad.

NACIONAL: Pratite li što se događa u vašoj rodnoj Ukrajini? Koliko to utječe na vaš život, rad, umjetnost koju stvarate? Mnogi umjetnici iz Ukrajine govore mi da je njihova zadaća stvarati, govoriti o Ukrajini, širiti pozitivne priče i atmosferu, ali i upozoravati da je rat stvaran, da se događa i da ga se ne može ignorirati. Kako se osjećate zbog svega što se događa u Ukrajini? Jeste li se u Splitu, u Hrvatskoj, organizirali da pomognete? Kako izgleda vaš život?

Naravno da se osjećam loše zbog svega što se događa, da mislim na svoj grad, obitelj, prijatelje koji su tamo. Svakoga dana komuniciramo, znam što se događa. Jučer je bio jako težak dan baš za Odesu. Nije mi svejedno kad čujem takve vijesti, to jako utječe na mene. No ne želim ljudima oko sebe nametati takve vijesti. Naš je posao fizički zahtjevan i težak i glava mora biti mirna. Jako je teško ponekad. Mnogo je Ukrajinaca došlo u splitski Balet za vrijeme rata i koliko god mogu pomažem im pojedinačno u svakodnevnim problemima koje imaju u novoj sredini. U zadnjem razdoblju došlo nam je osam novih plesačica i plesača iz Ukrajine. Denis ih je doveo, to su odreda sjajne balerine i baletani.  Ukrajinac je i moj partner, tumači ulogu Zlatnog roba u „Šeherezadi“. To je Danil Podruško, koji je došao nešto ranije.

Ne znam za neke daljnje planove, na redu su gostovanja s našim novim baletom „Snježna kraljica“. S Denisom Matvijenkom pripremamo jedan gala-koncert.