Oleksandar Irvanec, ukrajinski književnik i prevoditelj, nedavno je na poziv Hrvatskog P.E.N Centra boravio u Zagrebu. Tom je prilikom o ukrajinskoj književnosti u Hrvatskoj i prijevodu njegovih djela govorio i urednik Josip Ivanović, direktor izdavačke kuće Edicije Božičević

Dok je Jurij Lisenko, ukrajinski pisac, prevoditelj i diplomat koji je radio i u Veleposlanstvu Ukrajine u Zagrebu, prestao pisati pjesme kada je počela ruska invazija na Ukrajinu jer je smatrao da nije na njemu da piše iz inozemstva dok ljudi ginu u Ukrajini, za mnoge je ukrajinske pisce rat postao nezaobilazna književna tema. Jedan od njih je i Oleksandar Irvanec, književnik i prevoditelj koji je u prvim danima rata napisao nekoliko bolnih pjesama, od kojih je jednu citirao i The New York Times. Trenutno piše fantastičnu prozu o ukrajinskoj vještici koja spašava ukrajinsku djecu. On je nedavno boravio u Zagrebu na poziv Hrvatskog P.E.N Centra, a prisustvovali smo susretu s njim koji je održan u prostorijama Ukrajinskog doma u Zagrebu. Tom su prilikom osim njega o ukrajinskoj književnosti u Hrvatskoj i prijevodu njegovih djela govorili i prevoditeljica Dariya Pavlešin i urednik Josip Ivanović, direktor izdavačke kuće Edicije Božičević.

Oleksandar Irvanec rođen je u Lavovu 1964., a u Moskvi je završio Dubensko pedagoško učilište i Institut za književnost „Maksim Gorki“. Radio je kao učitelj i novinar i predavao na Nacionalnom sveučilištu Ostroška akademija. Prevodi na ukrajinski s poljskog, ruskog i bjeloruskog, a piše poeziju, prozu i dramu. S Jurijem Andruhovičem i Viktorom Neborakom 1985. osnovao je grupu Bu-Ba-Bu koja je humorističnim književnim performansima progovarala o ukrajinskoj stvarnosti.

Kako nam je ispričao, za vrijeme boravka u Zagrebu prošlog mjeseca napisao je ciklus pjesama o Zagrebu „Grad plavih tramvaja“. Hrvatski još nije naučio aktivno govoriti, ali radi na tome i dobro razumije pisani tekst. Knjige su mu objavljene u Poljskoj, Bjelorusiji, Austriji, Sloveniji, Italiji i Srbiji, ali istaknuo je da osobito cijeni hrvatske prijevode svojih djela.

Kaže da ukrajinska književnost upravo sada cvjeta, to se uglavnom odnosi na poeziju, ali i na prozu. Živio je u Njemačkoj skoro dvije ratne godine i primijetio je da se prije rata godišnje u njemačkim knjižarama pojavljivalo 10-12 knjiga ukrajinskih autora prevedenih na njemački, a od 2022. taj broj povećao se 5-6 puta. „Ali vjerujem da se prava proza koja će duboko promišljati rat neće pojaviti danas, nego 10 godina nakon završetka borbi. Takve događaje pisci moraju duboko razumjeti, a za to je potrebno vrijeme.“

Ovako se za Nacional prisjetio početka rata i govorio o uvjetima u kojima danas živi:

“Početak invazije punog opsega dočekao sam u gradu Irpinu, 20 kilometara sjeverno od Kijeva. Aerodrom Gostomel, na koji su se ruski padobranci pokušali iskrcati, bio je udaljen samo četiri kilometra, a sa svog prozora na 6. katu mogao sam vidjeti sjaj nad aerodromom dok su se tamo vodile borbe. Tada sam sa suprugom i njezinom majkom, starom 92 godine, proveo dva tjedna u okupiranom Irpenu, nakon čega smo mogli otići u Kijev. Ali i Kijev je bio napadnut. Kasnije smo se preselili u moj rodni grad Rivne, a u svibnju 2022. otišli smo u Njemačku. Do ožujka prošle godine bio sam u Berlinu i Bambergu u Bavarskoj. Potom sam se vratio u Rivne i tamo živim i danas. Za nekoliko dana letim u Varšavu, a odande se vraćam u Rivne. Rat u mojoj zemlji se nastavlja, a čak i u Rivneu ponekad lete ruski projektili. Stoga je ovaj mjesec u Zagrebu za mene bio i mjesec u kojem nisam čuo sirene za zračnu uzbunu.“

‘Rat u mojoj zemlji nastavlja se, a u mom Rivneu ponekad lete ruski projektili. Stoga je ovaj mjesec u Zagrebu za mene bio i mjesec u kojem nisam čuo sirene za zračnu uzbunu’, kaže Irvanec

A „Rivne/Rovno“ je i naziv romana koji je objavio prije 23 godine i u kojem je predvidio identitetski rascjep Ukrajine na Istok i Zapad. Odgovorio je na pitanje u kojoj je mjeri Ukrajina nakon raspada SSSR-a imala neostvareni identitet, odnosno da se nije mogla do kraja identitetski okrenuti prema Zapadu zbog snažnog utjecaja Rusije.

“Ukrajinski nacionalni identitet bio je potlačen i deformiran nakon više od tri stoljeća ruske vladavine. Ukrajinci i Bjelorusi proglašeni su ‘Rusima’ još u doba Ruskog Carstva. Postojao je koncept ‘trojednog naroda’ i on je nametnut društvu silom, počevši od nastave u osnovnoj školi. Oni koji nisu pristali biti dio ruskog naroda bili su potisnuti – protjerani u Sibir ili uništeni, 1920-ih masovnim pogubljenjima, a 1930-ih masovnim izgladnjivanjem. Nakon raspada SSSR-a utjecaj Rusije na Ukrajinu se smanjio, ali ne mnogo. Ovog kolovoza navršit će se 34 godine od osamostaljenja Ukrajine, ali nositelji ‘sovjetskog’ identiteta nažalost su i dalje prisutni u ukrajinskom društvu, iako su njihove pozicije prilično slabe. Kada je 24. veljače 2022. započela ruska invazija na Ukrajinu, više nije bilo puno pristaša prijateljstva s Moskvom, odnosno čak su se i ruski simpatizeri sakrili jer je posvuda prevladavala želja za otporom – i u Kijevu i u drugim gradovima. S jedne strane, Ukrajinci su spremni boriti se do kraja, s druge strane, postoje problemi s mobilizacijom, ali općenito govoreći ukrajinski identitet ojačao je od veljače 2022.“, rekao je naš sugovornik.

Na pitanje je li Ukrajina dovoljno ozbiljno shvatila opasnost od Rusije ili je previše naginjala Zapadu pa je to što je željela ući u NATO dalo Vladimiru Putinu, koji je jedva čekao da ostvari velikoruske ideje, dobrodošao izgovor da napadne, rekao je da je prije ruske invazije na Ukrajinu nada u pomoć Zapada bila jaka, čak i pretjerano jaka.

‘Mnogi su ukrajinski autori napravili radikalan rez i ako su prije pisali nešto drugo, sada su im djela posvećena Ukrajini i borbi protiv ruske invazije’, kaže Ivanović

“Naravno, Zapad je do posljednjeg trenutka pokušavao ignorirati rat u Ukrajini. Uostalom, ruska invazija nije započela 2024., nego 2014. zauzimanjem Krima i napadom na istočne regije Ukrajine. Pomoć koju su pružali SAD i EU stalno je bila nedovoljna i stoga u našim gubicima i neuspjesima vidim određenu krivnju Zapada. Smatram da bi Putin, i da Ukrajina nije željela u NATO, napao Ukrajinu jer mu treba više od svega. Ukrajina je za Rusiju vrata u Europu. Ukrajina je također jaka u industriji, a bez nje Rusija se osjeća odsječenom i odvojenom od europskog kontinenta. Ni Kalinjingradska oblast ni Bjelorusija, koje je Moskva već osvojila, ne daju učinak pune prisutnosti Moskve na kontinentu. Osvajanjem Ukrajine Rusija će dobiti izravan prekogranični pristup Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj. Mislim da će se ove godine borbe smiriti, ali neće potpuno prestati osim ako se Rusija ekonomski i vojno ne iscrpi. Volio bih se tome nadati, ali vjerojatnost takvog razvoja događaja ne prelazi 50 posto. Ukrajina bi trebala iskoristiti pauzu u ratu, ako do nje dođe, da ojača svoju vojsku, jer prijetnja iz Moskve neće potpuno nestati ni u skorije vrijeme ni u budućnosti. Podsjećam na to da je Rusija nuklearna sila i taj čimbenik igra veliku ulogu u razvoju događaja na fronti, u pozadini, pa čak i izvan granica Ukrajine“, odgovorio je ovaj istaknuti ukrajinski književnik.

Josip Ivanović, direktor izdavačke kuće Edicije Božičević koja objavljuje ukrajinske književnike | Foto: Saša Zinaja/NFOTO

Josip Ivanović, urednik i prevoditelj, direktor izdavačke kuće Edicije Božičević, rekao je da, kada je riječ o prijevodima ukrajinskih književnika u Hrvatskoj, trenutno stojimo bolje nego ranije zbog niza potpora koje su trenutno dostupne, uključujući potpore Europske komisije s programom Kreativna Europa i programima Kuće Europe i Ukrajinskog instituta za knjigu. Tako se danas više izdavača ”zakači” na Ukrajince jer mogu dobiti solidne potpore, a prije tih potpora i rata interes izdavača bio je slab. Osim Edicija Božičević, prije rata samo je jedna izdavačka kuća u Hrvatskoj objavila knjigu ukrajinskog pisca, to je Fraktura i autor je Jurij Andruhovič. Kako je istaknuo Ivanović, interes publike je i dalje mali unatoč intervjuima, većoj medijskoj vidljivosti i raznim projektima preko kojih se posljednjih nekoliko godina konstantno dovodi ukrajinske autorice i autore u Hrvatsku.

“Mi smo dosad preveli neke od najvećih suvremenih ukrajinskih autora, između ostalih Jurija Viničuka, Oleksandra Irvaneca, Oksanu Zabužko, Hasku Ši-jan, Sofiju Andruhovič i Andreja Kurkova. Ove godine svom katalogu dodajemo i Serhija Žadana, vjerojatno najvažnijeg ukrajinskog autora u posljednjih petnaestak godina: on je u svojoj generaciji ono što su generaciji prije njega bili Jurko Pozajak, odnosno Jurij Lisenko, Jurij Andruhovič, Andrej Kurkov i drugi. Važna osoba za promociju ukrajinske kulture i književnosti u inozemstvu, a posebice u Hrvatskoj je Jurij Lisenko, književnik, prevoditelj i diplomat koji trenutno živi u Nizozemskoj. Radio je u dva navrata u Veleposlanstvu Republike Ukrajine u Republici Hrvatskoj kao otpravnik poslova, ali je djelovao kao kulturni mag, prevodio je, dolazio na pjesničke tribine, pratio hrvatsku i ukrajinsku književnu scenu, stalno preporučivao ukrajinske autore hrvatskim izdavačima i obrnuto. Osim što je zaslužan za to da su spomenuti Ukrajinci objavljeni u Hrvatskoj, zaslužan je i za to što je u Ukrajini objavljeno dosta suvremenog hrvatskog pjesništva, a sudjeluje i kao suurednik časopisa Alternator koji u dvojezičnom izdanju donosi suvremenu ukrajinsku i hrvatsku poeziju i prozu“, rekao je Ivanović.

‘Ukrajinski je oduvijek bio emancipiran jezik, a sad ga se s razlogom preferira pa izvorni govornici ruskog prelaze na ukrajinski kao čin protesta’, kaže Josip Ivanović

Odgovarajući na pitanje o tome je li se ukrajinski jezik kao sredstvo književnog izražavanja dodatno emancipirao nakon rata, rekao je da je ruski bio poprilično govoren jezik u Ukrajini, ali da je velika većina ukrajinskih pisaca, osobito najvećih, pisala i piše na ukrajinskom.

“Ukrajinski je oduvijek i bio emancipiran jezik, situacijama i povijesnim teškoćama unatoč, a sada je situacija takva da ga se s razlogom preferira na što više mjesta pa se događa i da izvorni govornici ruskog prelaze na ukrajinski kao čin protesta. I Andrej Kurkov, najveći ukrajinski pisac ruskog jezičnog izraza kojem je ruski materinji jezik, prešao je na ukrajinski u znak potpore Ukrajini.“

Ivanović je objasnio da je prethodna generacija ukrajinskih književnika, primjerice Kurkov i Andruhovič, pisala uglavnom o tranziciji i njezinim problemima, dok je ova generacija obilježena ratom koji u Ukrajini traje od nelegalne ruske okupacije Krima 2014. Tu je istaknuo po njemu sjajan roman Haske Šijan „Iza leđa“ koji govori o odnosu mladih prema ratu i otvara pitanje kako je moguće da se, u današnjem vremenu, kad nitko na Zapadu nije ni pomišljao da bi se opet u Europi mogao dogoditi rat i svi uživaju u smartfonima i kraft pivima, odjednom desi takva katastrofa i mladići se pozivaju u rat. S druge strane, dodao je, mnogi pisci su svoje urede i laptope zamijenili bojišnicom pa je tako Serhij Žadan otišao na bojište, a nemale napore u pomaganju ukrajinskim obrambenim snagama uložili su i mnogi njegovi kolege poput Andrija Ljubke, čiji je roman ”Karbid” nedavno objavila Fraktura.

“Svi ukrajinski autori koje poznajem i za koje znam izuzetno su se angažirali oko toga da pripomognu Ukrajini kako god mogu. Mnogi su napravili radikalan rez što se tiče pisanja i ako su prije pisali nešto drugo, sada su njihova djela posvećena Ukrajini i borbi protiv ruske invazije. Svi su sada aktivisti, svatko na svoj način. Sigurno je da će se o mnogočemu suditi s velikim vremenskim odmakom i da je uvijek teško, ali i potrebno pisati o tome što se upravo događa oko tebe. No u Ukrajini su upravo nastala neupitna remek-djela, primjerice ‘Amadoca’ Sofije Andruhovič epohalan je roman od gotovo tisuću stranica koji nevjerojatno sažima gotovo cjelokupnu ukrajinsku povijest 20. stoljeća koja kulminira ovim suludim ratom. Tako da neki, u situaciji koja ih okružuje, očito nalaze sjajnu inspiraciju za izvanredna književna djela. Također, djela Serhija Žadana o okupiranim dijelovima Ukrajine koji su prikazani kao izvanvremenski i neodređen distopijski prostor, svjedoče da se itekako može sjajno pisati bez velikog odmaka. Tu valja spomenuti i sjajan roman Andreja Kurkova ‘Sive pčele’ koji je osvojio niz nagrada i prestižnih nominacija u Europi, prije svega Prix Médicis za najbolji strani roman u Francuskoj 2022.“, zaključio je Ivanović.