Janica Kostelić, jedna od najboljih skijašica u povijesti, karijeru je prekinula sa samo 25 godina. Osvojila je sve, od olimpijskih medalja, svjetskih prvenstava, Malih i Velikih globusa… Janica je gostovala u emisiji  ‘(Ne)uspjeh prvaka sa Slavenom Bilićem’ u kojoj je otvorila dušu i otkrila pozadinu odluke o prestanku karijere. Kao i o mnogim stvarima. 

– Nikad nisam razmišljala. Ta odluka svima je došla tako. Meni nije. Ja sam na početku moje zadnje sezone znala da je zadnja, da na kraju te sezone neću skijati, ali smatrala sam da je to moja stvar. Ja sam, ovako, osoba koja previše ne voli ni pričati, pogotovo o svojim ciljevima jer smatram da ljudi tu puno energije uzimaju – rekla je, pa otkrila zašto je odluku zadržala za sebe.

– Željela sam to napraviti na svoj način jer kad netko zna da ćeš na kraju sezone otići, onda doslovno na svakom intervjuu pitaju: ‘Pa znate, ovo ti je jedna od zadnjih utrka, pa kako ćete se s tim nositi?’ To je nepotrebno. Ja sam jednostavno željela uživati u toj cijeloj skijaškoj sezoni kao što sam uživala u svima do sada. Vama je bilo naglo, a ja sam znala. Doslovno nitko osim mene nije znao, ni brat, ni mama, ni tata, ni trener – rekla je.

Pričala je i o djetinjstvu.

– Bila sam obično dijete, s tri godine sam naučila skijati, ali nikad nisam voljela skijati jer mi je uvijek bilo hladno. I uvijek je bilo silno puno opreme… To me pratilo i kasnije u karijeri. U početku nisam voljela skijanje, uvijek bih tražila razloge da ne skijam kada bi otišli na rukometno skijanje. A Ivica je bio u Skijaškom klubu Celje. U trećem razredu osnovne škole počela sam trenirati rukomet, roditelji su mi bili u tome…

Rekli su mi da sam se dobro snalazila u tom sportu. Ali, smetale su mi neke stvari o timskom sportu. Nisu mi bile logične. Recimo, izvodimo neku akciju, a u jednom trenutku primijetim da mi se otvorio gol i prekidam akciju. Zabila sam gol, a trener se dere na mene jer nisam dovršila akciju. Ili bi golmanica rekla da ne pucam tako snažno… A tu su i suci. Jednostavno mi sve to nije pošteno. Počela sam skijati s deset godina, Ivica je bio na Bjelolasici sa skijaškim klubom. Bili su ljetni praznici i otišla sam s njime. Bilo je super, zezali smo se i čak sam razbila bradu. Ivica je ubrzo otišao u kamp, a svi su ga pitali “Gdje ti je pjegica?“. Tako su me zvali. I onda sam otišla s njime, trenirala sam, iako sam stalno padala. Imala sam deset godina.

U početku je sport u kojem je stekla status legende doživljavala kao igru.

– Ovo će zvučati glupo, ali sport nikad nisam ozbiljno shvaćala. Sve je to meni bila igra, zabava i pustolovina. Pitali su me kada sam znala da želim skijati. O tome nikad nisam razmišljala… Samo se sve razvijalo svojim tokom. Meni je bilo zabavno provoditi vrijeme s drugom djecom u klubu. Sve je bilo zbog društva. Gledam si sina, bitnije mu je društvo nego da je dobar u nečemu. U redu, imala sam sreće jer sam bila dobra u skijanju. Imala sam 12 godina i išla po Italiji, Francuskoj, upoznavala djecu iz cijelog svijeta, SAD-a., meni je sve to bilo nevjerojatno. I onda je to odjednom postalo ozbiljno… Pitala sam se zašto bih i ja bila ozbiljna? Meni je to bila igra, zabavljala sam se, htjela sam se pobjeđivati na treninzima.

Put do vrha bio je težak.

– Kao dijete, nemate perspektivu o svijetu i kako on funkcionira. Primjerice, došli bi u Austriju, imali bi novce za žičaru, ali ne i za hotel. Onda bih ja spavala u automobilu, a Ivica i tata bi se nekako snašli. Meni je sve to bilo zanimljivo i lijepo…

Bilića je zanimalo koja je bila uloga majke Marije u svemu tome.

– Ona je radila sve što radi majka! Ona nam je pomagala sa školom, tada nije sve bilo dostupno na internetu. Kada smo bili malo veći, ona je putovala s nama i kuhala. Brinula se o svemu. Bavila se povremeno i logistikom. Bez nje stvari ne bi funkcionirale. Redovito sam odlazila u školu do srednje škole, a onda sam išla u dopisnu. To je bilo malo zeznuto. Krivo mi je što ovdje ne postoji sistem u kojem možete gurati i sport i školu.

Treninzi Ante Kostelića sretna su joj uspomena.

– Sve je stvar perspektive. Ja bih odustala od skijanja da sam trenirala kao drugi. Meni je to izgledalo monotono i dosadno. Meni su tatini treninzi bili sjajni jer nikad nisu bili isti. Ne vidim ništa zanimljivo u teretani, sve mi je isto i dosadno. I danas obožavam skakati s visokih stijena. Nekima je to ekstremno. Meni je ekstremno sjediti osam sati na stolcu. Rano dizanje? Sad mi je problem, a tada nije bio, haha… Moj karakter nije najjednostavniji za rad s trenerima. Imam svoje stavove i vizije, poznajem sebe i svoje granice.

Kad vidim da mi nešto ne odgovara, ja ih ne želim napraviti. To je teško s trenerom, ali moj tata je imao strpljenja za moje mušice. Nikad nisam bila u kazni. Znao bi mi dati neki zadatak, recimo deset trbušnjaka. Ali nikad ne bi brojao koliko bi ih napravila. Rekao mi je da je na meni hoću li ih napraviti devet ili 12. Ponekad bi ih znala napraviti devet, haha! Ivica bi ih znao napraviti 12, on je taj tip, ja nisam. To mi je bilo jako drago kod tate. Treninzi su znali biti teški, ali jako zabavni. Kao roditelj. ne vidim kako bih pronašla tu snagu i motivaciju. Ne znam koju je on imao viziju i snagu u glavi. Imao je moju majku, njegovu ženu.

Između nje i Ivice bilo je i natjecateljske ljubomore.

– Naravno da je! Imala sam sreće što je Ivica stariji od mene. Dobar sam dio djetinjstva provela s njime, a on je trenirao s drugim dečkima. I onda sam imala privilegiju što su me uspoređivali s njime. To je bilo dobro i za njega, jer bi shvatio da mora dati više od sebe kada bi mu se približila. Ja bih na treninzima bila predvozač, očistila bih i pregledala stazu. Taj mi je period jako puno donio, stalno sam bila s njime i pokušavala se približiti skijašima. To je bilo jako dobro razdoblje za mene.

Ne razmišlja o svojoj karijeri, dodala je.

– Ne razmišljam o tome. Ne trošim vrijeme razmišljajući o onome što ne mogu promijeniti. Jedna moja medalja mi je bila fora, bila je to iz veleslaloma na Olimpijskim igrama. To je bila zadnja utrka na ZOI-ju i bila sam jako iscrpljena. Tada sam naučila da čovjek više ne može biti sretan… Toliko je bilo tih sretnih osjećaja i pobjeda koji su bili užasno iscrpljujući. Bila sam emotivno prazna. Bila sam ekstremno emotivno iscrpljena. Sjedila sam prije te veleslalomske utrke u jednom restoranu, ležala sam na klupi. I nije mi se dalo skijati.

Tata mi je odgovorio da je to super! A meni se tako nije dalo… Došla sam na start, a tamo me dočekao moj serviser. Ispred mene ide jedna skijašica, ali bila sam nezainteresirana za život. Približavala sam se startu, pa sam pitala servisera što bi bilo ako bih se jednostavno okrenula i otišla. Rekao mi je da ne pričam gluposti. A u veleslalomu baš i nisam bila dobra, imala sam već tri medalje. Ali nekako sam se odgurnula i odlično skijala. Tata je tada bio u pravu. Zato što me nije ‘prao‘ nijedan osjećaj. Tijelo vas ne sluša kada vama upravljaju emocije. Tijelo vas najbolje sluša kada su vaši pokreti automatizam. Sve se vrti. A za to vam je potreban veliki broj ponavljanja.

Ne žali ni za propuštenom pobjedom na Sljemenu.

– Krivo mi je zbog ljudi! Meni ne bi puno značila još jedna pobjeda. Ali znam da bi ona puno značila hrvatskim ljudima.