Ivan Leo Lemo, kazališni i operni redatelj, otkriva zašto se prihvatio zahtjevnog zadatka režiranja praizvedbe opere u devet slika ‘Dioklecijan’, velikog hrvatskog skladatelja Ive Tijardovića koja će biti izvedena na otvaranju ovogodišnjeg, 71. Splitskog ljeta

Nakon šezdeset godina čekanja i nekoliko bezuspješnih pokušaja postavljanja u Zagrebu i Splitu, uskoro će se, na otvaranju 71. Splitskog ljeta, konačno dogoditi praizvedba opere „Dioklecijan“ Ive Tijardovića. Vrlo zahtjevnog i složenog zadatka prihvatio se HNK u Splitu, u povodu 130. obljetnice rođenja Ive Tijardovića i Jakova Gotovca.

O operi u devet slika u kojoj je čak petnaest solista, s baritonom Juricom Jurasićem Kapunom kao Dioklecijanom, te o suradnji splitske operne kuće s izvrsnim pjevačima iz Narodnog pozorišta u Sarajevu kao gostima, o radu sa solistima i zborom, za koje je pripremljeno oko 300 kostima, pred praizvedbu „Dioklecijana“ razgovarali smo u Splitu s redateljem Ivanom Leom Lemom.

NACIONAL: Kako je biti prvi kazališni i operni redatelj koji je Tijardovićeva „Dioklecijana“ postavio na scenu?

Prekrasan je to osjećaj i neprocjenjivo iskustvo. Odavno sam veliki zaljubljenik u lik i djelo Ive Tijardovića. Ovoga proljeća tu sam opčaranost njegovim glazbeno-scenskim djelima digao na jednu novu razinu s „Avanturom u Šangaju“. U suradnji s dirigentom Harijem Zlodrom, u Koncertnoj dvorani Ive Tijardovića u Hrvatskom domu u Splitu, postavio sam novu verziju Tijardovićeve najmanje izvođene operete ili kako ju je on nazivao – glazbene komedije. Sada je sve to u meni eksplodiralo jer sam potpuno impresioniran njegovom operom „Dioklecijan“ iz 1964. godine. Ona dosad nikad nije u cijelosti izvedena pa stoga govorimo o praizvedbi „Dioklecijana“. Ali trebamo spomenuti da je redatelj Goran Golovko sa studentima Umjetničke akademije u Splitu 2012. godine postavio jednu kraću verziju.

NACIONAL: Zašto ste toliko impresionirani „Dioklecijanom“ i po čemu je ova praizvedba posebna?

Čini mi se da razumijem motivaciju maestra Tijardovića i njegovu inspiraciju da glazbeno uobliči pitanja početka života svoga grada, oslanjajući se na uspon, pad, vladavinu i kraj života cara Dioklecijana, sve u vremenu žestokog sudara epoha i svjetova. On se oslanja na libreto, odnosno, dramu dr. Branka Radice iz 1960. godine. U Radičinoj drami kronološki pratimo život Dioklecijana, sa skokovima i elipsama od tri, pet ili dvanaest godina, dok se zadnje dvije slike događaju na Peristilu. Peristil je prvo slovo lokacijske dozvole grada, Peristil i Dioklecijanova palača doveli su do toga da mi ovdje postojimo, imamo svoj identitet, mentalitet, jezik, kulturu i zajedničku povijest. Siguran sam da je sve to u genezi ovog Tijardovićeva djela i da zato ovo djelo i postoji. Radi se o bipolarnom poremećaju između onog poganskog, Dioklecijanovog, antičkog, tjelesnog i onog kršćanskog, duhovnog, ovovremenog koje u nekim manifestacijama i danas živimo. Te dvije točke su nam zapisane u prvom slovu naše priče. Tijardović ih je glazbenim tretmanom priče i libreta prekrasno ugradio u operu „Dioklecijan“. Kad gledam Tijardovićevo djelo, od njegove prve operete „Pierrot Illo“, o bonvivanskom životu u Europi, hedonizmu i dekadenciji, preko „Male Floramye“ i „Spli’skog akvarela“ do poslijeratnih opera „Dimnjaci uz Jadran“, „Marko Polo“ i „Dioklecijan“, Tijardović je, što se Splita tiče, sve dublje ulazio u pitanja tko smo, što je naš identitet i identitet grada. Tako je sve izravnije opisivao i neka svoja unutarnja stanja, nemire, rezignaciju u sudaru vlastitih tektonskih ploča.

NACIONAL: Zašto mislite da je to potrebno naglasiti?

Ovo govorim jer Tijardovića ponekad podcjenjuju i gledaju isključivo kroz optiku prpošnosti Splita iz njegovih opereta. To je Split kakav je nekad bio, kroz raspoloženje likova i sretan kraj priče, kroz usporedbe ljubavnih parova. Sve to ima duboki smisao jer njegove operete već 100 godina izazivaju odlično raspoloženje. Ljudima su neodoljive. Nikad im nije prestao status hita. Nikad nijednoj generaciji publike nisu bile manje zanimljive negoli na sumanutim počecima, kada su se dogodile praizvedbe koje su doista bile fenomeni ovog grada. U operetama maestro Tijardović je građanima Splita prvi put pokazao njih same, dao im pravo da gledaju svoje priče, svoj jezik, svoje odnose. To jest melodramatska sentimentalizacija, ali ona stvara ugođaj i raspoloženje koje je ispunjeno dobrim zanosom. Kad se podese muzika i raspoloženje i kad svi „zajašu dobar val“, dogodi se neko čudo, dogodi se neki eliksir kad lete krovovi i svi su sretni, i publika i izvođači. Ne samo u Splitu već u svakoj sredini u kojoj su se izvodile. Tijardovićeve operete jesu vječni eliksir – lijek koji uvijek radi.

NACIONAL: Za razliku od operetnog Splita, opera „Dioklecijan“ je nešto drugo…

Da, opera Dioklecijan je nešto sasvim drugo. Ona rastvara tkivo spomenutog bipolarnog poremećaja Splita. Svidjelo mi se kad je maestro Tijardović na jednom mjestu upozorio kako je htio pokazati da represivni sustavi, svi totalitaristi, mitomani, svi autokrate, bilo kojim represivnim mjerama i nasiljem ne mogu ugušiti suptilne ideje koje se šire narodom – ideje poput komunizma i kršćanstva. Govorimo o onom početnom kršćanstvu koje je najčistije u svojoj ideji ravnopravnosti, empatije, duboke humanosti. Mislim da je Tijardović u „Dioklecijanu“ ideju komunizma izjednačio s kršćanstvom. No onu tragikomičnu polarizaciju, sve njezine nesporazume i nasilja, i dan danas pratimo u aktualitetu. Dioklecijanu je u sedmoj slici zapaljena palača. Galerij, ta zmija u njedrima, budući imperator kojemu će Dioklecijan nakon abdikacije predati svoj grimizni plašt, za to djelo optužuje kršćane. Nisu ga oni počinili, nego on. Slična stvar se dogodila s paljevinom Reichstaga i Hitlerom 1933. godine. Maestro Tijardović je radio neku parabolu i u njoj bio iskren. Tijardovićev Dioklecijan je na prekretnici svjetova. Kad dovede Dioklecijana do devete slike, do depresivnog i rezigniranog čovjeka kojemu su se urušile sve vrijednosti, kojem je nestalo sve ono za što je živio i postalo besmisleno, kad mu se događa rasap obitelji, a žena i kći prihvaćaju kršćanstvo, tada historijsko postaje intimno. Istovremeno se događaju intimni krah i i rasap epoha, kraj religije. Dioklecijan se sukobljava sa svojim Jupiterom, svjestan da kršćanstvo postaje nova globalna snaga iako je tek religija koja se treba

NACIONAL: Ovo je atipična opera unutar opernog repertoara. Koje su njezine specifičnosti? Zašto se Tijardović odlučio za francusku operu s prijelaza stoljeća, koja gledano iz kuta 60-ih godina 20. stoljeća djeluje staromodno?

Otvorila mi se kad sam je pogledao očima nekog tko je jednim djelom svoga rada i operni redatelj, a kome u „uho nije sjela“ niti me je „kupila“ iti jedna melodija. Oči i uši su mi se otvorile za ovu atipičnu operu kao dramskom redatelju koji glazbu sluša kao podlogu dramskim scenama. Vidio sam kako i pjevači rastu u emocijama i odnosima, kako dolaze u ta stanja i afekte. I odjednom mi je ta glazba dobila puni smisao. Dok se neuživljeno pjevuši, dok se u tome traži Verdi ili Donizetti, kod Tijardovića se u ovoj operi bel canto ne nalazi. Zato su neki njegova „Dioklecijana“ proglasili neslušljivim. Ali čim se postavi u emociju, u napetosti i odnose između likova, odjedanput glazba postaje jedina moguća i neusporediva s ičim. Doslovno sam vidio jednog po jednog pjevača koji nakon svega nekoliko proba manifestiraju svoje oduševljenje, koji postaju energizirani tom glazbom i ne mogu zamisliti nijednu drugu koja bi ih mogla motivirati. Dioklecijan, jednako kao Hamlet, ima svoje solilokvije, nakon neke scene koja je povijesna ili obiteljska. On zbraja svoju karijeru, bilo da je mladi idealist, skoro revolucionar, koji misli što će napraviti kad postane moćni rimski car ili se kao iskusni car suočava s ozbiljnim preprekama opstanku cijelog rimskog carstva i opakim ljudskim naravima. Tada vidi da to nije ni jednostavno ni lako i da ga nema tko pratiti. Prekrasno je gledati kako u Jurici Jurasiću Kapunu, našem baritonu koji pjeva i donosi Dioklecijana, raste samouvjerenost. Sve više je znao kome pjeva, gleda li u sebe ili okolnosti koje mu se događaju. Zato je Tijardovićeva glazba nešto što kad „sjedne“, sjelo je dublje, moćnije i bolje se uhvatilo. Meni je ovim djelom Tijardović dokazao jednu novu nijansu svoga genija.

Bariton Jurica Jurasić Kapun tumači glavnog lika opere ‘Dioklecijan’. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

NACIONAL: Hoće li, iz perspektive onog Tijardovića kojeg dobro znamo, ova opera kod publike „sjesti na prvu“?

Čini mi se da nam je trebala dinamika zaljubljivanja dok smo došli do Tijardovića. Publika bi to trebala dobiti u punini emocija i odnosa kroz devet slika. Od druidskog hrama i ezoterične ženske scene u kojoj Dioklecijan dobiva proročanstvo da će postati imperator nakon što ubije Vepra Apera, preko pastoralne, idilične pauze u Saloni u koju rijetko dolazi na obiteljska okupljanja i u kojoj Dioklecijan ima svoju gotovo impresionističku ariju o ljepotama kraja u kojem bi jednom mogao sagraditi svoju palaču i iz nje grad, stižemo u rimski logor i u nasilnu scenu namještenog suđenja, prijekog suda i prvog Dioklecijanovog igranja boga, kad zakolje suparnika Apera, a vojnici ga, kao generala dunavskih legija, proglase imperatorom s krvavom nožinom u ruci. Nakon što njegov sudrug Maksimijan, rođen na isti dan, sve uvjeri da je to božja volja, s prvom ozbiljnom elipsom selimo se u Nikomediju, u kojoj mu se cijeli svijet klanja, a ljubavna priča kćeri Valerije i Antonija dobiva puni zamah. Preko političkih previranja

NACIONAL: Kakvu poruku nosi Peristil?

Taj čin koji se odvija na Peristilu jako je solistički, komorni i intimni čin, bez baleta i orkestra. Sve važne odluke nastale su iz stvaralačkog prožimanja maestra Zlodre i mene. Hari je rekao da tu moramo ići s malim ansamblom. I napravio sastav od svega šest instrumenata, koji doprinosi komornosti i intimističkom ugođaju – kod nekoga smo u stanu i gledamo crescendo do njegove skoro klinički upisane depresije koja završava duhovno nedopustivim postupkom – samoubojstvom.

NACIONAL: S čim se ta scena Dioklecijanova samoubojstva može usporediti?

Kad smo radili scenu Dioklecijanove smrti, nakon što se posvađao sa svojim bogom Jupiterom i nakon što su mu sve vrijednosti nestale i devalvirale, Dioklecijan se nije htio dati sudbini gušta, izabrao je smrt i popio otrov. Bez namjere da ikoga time povrijedim, sjetio sam se stava, lica i prkosa generala Slobodana Praljka i scene njegova samoubojstva u haškoj sudnici. Mene se ta scena jako dojmila. Prema nekim mojim kriterijima, Dioklecijanovo samoubojstvo je u partituri upisano identično kao samoubojstvo generala Praljka u haškoj sudnici.

Dirigent Hari Zlodre, redatelj Ivan Leo Lemo i tumač Dioklecijana Jurica Jurasić Kapun uz splitski spomenik Gaji Bulatu, narodnjačkom gradonačelniku Splita, čijom je zaslugom izgrađena zgrada Općinskog kazališta krajem 19. stoljeća. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

NACIONAL: Što će se dogoditi između zgrade HNK-a i Peristila?

Treba premjestiti publiku, a da je ostavimo u „role playu“ i nekoj vezi s pričom. Da je ovo dramska predstava, mijenjanje lokacija bilo bi nešto najnormalnije. To smo puno puta vidjeli i radili. Kod postavljanja opere to je značajno rjeđe jer se treba seliti orkestar. Kako smo zaključili da devetu sliku možemo instalirati i s manjim ansamblom, nastojim angažirati nekoliko splitskih udruga koje čuvaju antičke splitske tradicije, običaje, oružja i uniforme. Želim da što veći broj kostimiranih rimskih vojnika što brže dođe do Galerije umjetnina, koja je iznad Zlatnih vrata, pa kroz Zlatna vrata ulicom Cardo publiku u povorci dovedu do Peristila, na kojem nas čeka Dioklecijan.

NACIONAL: Kakva je uloga u operi namijenjena glumcu Siniši Popoviću?

Vrač je šaman mnogobožačke religije koja ima svoje rituale s iznutricama. Kad smo sve smiksali, dobili smo jednog od posljednjih Jupiterovih vračeva, u kojem se, kao i u Dioklecijanu, vidi kraj jedne epohe i jedne religije u raspadanju. Kako je Siniša iznijansiran, on kao Vrač uspijeva vidjeti i današnje vrijeme. Vrijeme u kojem se Dioklecijanovo ime prodaje u bescjenje, od boga do brenda.

NACIONAL: Hoće li Splićani prihvatiti ovog novog Tijardovića?

Nadam se da hoće. Svatko od nas je i vedar i mračan. Ovaj Tijardović je mračniji, a nikad nije infantilan ili dvodimenzionalan. Nadam se da će ga Split prihvatiti kako smo ga i mi zavoljeli na probama. U svojoj HRT-ovoj igrano-dokumentarnoj seriji „Tijardović“ prvi put ste ukazali da postoji jedan prozor i nikad izvedena opera koja čeka. Iza vas je probala Umjetnička akademija. I sad su se stvorili uvjeti u „Godini Tijardovića i Gotovca“ da se udruženim produkcijskim snagama ta složena opera stvarno i dogodi. Uz veliku pomoć naših kolega iz Sarajeva, s kojima sam u više navrata uspješno surađivao. Stvarno, treba se potruditi. Vjerujem da bi Tijardović mogao biti zadovoljan mojim redateljskim čitanjem. Usto, on je umro 1976. godine, iste godine sam se rodio. U Splitu živim u njegovoj ulici. Što ga više upoznajem, toga čovjeka sve više volim i osjećam.

Dirigent Hari Zlodre: ‘Nadam se da bi Tijardović bio zadovoljan našim radom’

Dirigent Hari Zlodre imao je tešku i značajnu ulogu u nastajanju Tijardovićeva „Dioklecijana“. „Proces rada na Dioklecijanu bio je dosta naporan. U tome sam osam mjeseci. Osim revidiranja i skraćivanja partiture, trebalo je postići simetriju u trajanju svake slike. Materijal je gust i zahtjevan pa od ansambala, i orkestra i zbora, traži puni angažman. To nije ona tipična Tijardovićeva harmonija koju smo navikli čuti kroz njegove operete i druga scenska djela ili filmsku glazbu. Tijardovićeva glazba je negdje na tragovima kraja 19. i početka 20. stoljeća, sa svim utjecajima ondašnje svjetske glazbe. Možemo čuti i modulativnost Brucknera, Malera, Wagnera, kasnije Ravela, ritmičke postupke koji su blizu Bartoka ili Stravinskog u tretiranju teksta. Tijardović je bio savršeno informiran o svim glazbenim zbivanjima koja su mu prethodila i koja su na njega utjecala. U partituri ove opere htio je pokazati sve što je u životu naučio. To nema veze ni s jednim djelom njegova ranijeg opusa. U „Dioklecijanu“ nema bel canta. Većina opere je tretirana gotovo recitativno u pratnji orkestra. Konstrukcija je jako gusta jer je trebalo prokomponirati puno Radičinog teksta. No taj pristup je i najlogičniji jer je tako glazba fantastično u funkciji drame koja se događa na pozornici. Skraćivanja sam radio u dogovoru s redateljem. Htjeli smo kroz devet slika ili devet kartolina, razglednica iz Dioklecijanova života, pokazati put od mladog centuriona sve do propalog cara i uništenog čovjeka koji je ostao sam na planeti. A ta se planeta zove Peristil. Pokazat ćemo cijeli jedan krug – od proročanstva da će biti car do toga da se obračunava s Jupiterom u situaciji kad nadire kršćanstvo kao nova nada i nova snaga u svjetskim razmjerima“, ističe Hari Zlodre.

S obzirom na potrebu dugotrajnog rada kod priređivanja, nastavio je, „kraćenja unutar svake od devet slika bila su nužna. U današnjim vremenima to je normalno. Da nema skraćivanja, opera bi s pauzama sigurno trajala četiri sata. Kroz tih osam mjeseci puno sam puta prosvirao djelo. I molio sam boga da naiđem na neke dijelove partiture koji će me totalno odbiti pa da mogu otići na Havaje i malo se opustiti. Međutim, nisam mogao naći toliko teško, zapetljano ili odbojno mjesto. Ostao sam unutra s dobrom voljom i osmijehom. Zarazili smo se Tijardovićevom glazbom. Vidim na zboru da im glazba postaje bliža. Zbor ima izuzetno važnu ulogu. Vidim to i na solistima, vidjet ću to i na orkestru“.

Čak 26 uloga, koliko ih je u operi zamislio Tijardović, Lemo i Zlodre sveli su na 15. „Pojedine kolege pjevaju dvije ili tri uloge. Petnaest hrabrih ljudi je ostalo unutra. Mislim i nadam se da će publika prihvatiti i Tijardovića na kojeg se nije navikla. Tako kako Ivan to radi, napravit ćemo da bude najbolje, jer ono najbolje je izvučeno. Ono što će se vidjeti, bit će krasno“, najavio je Zlodre.

Što bi na sve to rekao Tijardović? „U jednu ruku bi se na mene sigurno ljutio zbog kraćenja, a u drugu, nakon 60 godina čekanja na cjelovitu izvedbu, mislim da bi, kao razuman i divan čovjek, shvatio današnje vrijeme i bio zadovoljan predstavljanjem opere koju je smatrao svojim najboljim djelom“, zaključio je Hari Zlodre.