Uoči premijere na ZagrebDoxu Nacional donosi prikaz dokumentarnog filma ‘Mirotvorac’, u kojemu je redatelj Ivan Ramljak uvjerljivo rekonstruirao jednu od najvećih kontroverzi Domovinskog rata, ubojstvo zapovjednika osječke policije Josipa Reihl-Kira 1991.

Nacional je proteklog tjedna, uoči ovotjedne premijere, gledao cjelovečernji dokumentarac “Mirotvorac” u kojemu je zagrebački redatelj Ivan Ramljak s novinarima Dragom Hedlom i Hrvojem Zovkom kao scenaristima uvjerljivo i konzistentno rekonstruirao jednu od najvećih kontroverzi Domovinskog rata: ubojstvo zapovjednika osječke policije Josipa Reihl-Kira kojega je 1. srpnja 1991. na punktu hrvatske policije pred selom Tenja kod Osijeka, zajedno s osječkim lokalnim političarima Goranom Zobundžijom i Milanom Kneževićem, ustrijelio hrvatski policajac i bivši predsjednik HDZ-a u Tenji Antun Gudelj. Film, koji će biti premijerno prikazan na festivalu dokumentarnog filma Zagrebdox u četvrtak, 3. travnja, u 19,30 sati u kinu Kaptol boutique centra u Zagrebu, važan je doprinos pokušaju razumijevanja tog do danas nedovoljno razjašnjenog zločina koji je potpirio razbuktavanje totalnog rata u istočnoj Slavoniji, kao što je dobrodošao prilog nastojanju da se u Hrvatskoj uspostavi uravnotežena, neostrašćena i što objektivnija kultura sjećanja u odnosu na traumatične događaje iz Domovinskog rata, i danas uvelike opterećene pristranim tumačenjima i uzajamno isključujućim nacionalističkim interpretacijama.

Tomu će, bez sumnje, doprinijeti spektakularno samokritičko svjedočenje Nikole Jamana, jednoga od ratnih moćnika u Osijeku i bliskog ratnog suradnika Branimira Glavaša, koji u filmu navodi konkretne primjere incidenata koje je organizirala hrvatska strana, a potom ih u javnosti pripisivala pobunjenim Srbima. No usprkos tome, autor Ivan Ramljak ne zauzima strane, nego postupa kao istinoljubiv naknadni promatrač i objektivan redatelj: donoseći pregršt dosad neobjavljenih, iznimno zanimljivih snimki, nastoji što vjernije rekonstruirati kronologiju događaja i atmosferu vremena, pa gledatelju nudi različite interpretacije svjedoka i sudionika samih, kako bi mogao sam zaključivati o kontroverzi koja ni do danas nije posve razjašnjena, a pitanje je hoće li to ikada i biti. U svakom slučaju, Ramljakov film bit će zanimljiv i onima koji o ubojstvu Reihl-Kira znaju nešto više, ali i onima koji za tu tragediju nikad nisu čuli: prvima će zaokružiti sliku, produbiti znanje i poboljšati razumijevanje, a drugima ponuditi suvisao, zaokružen, uravnotežen i višestran prikaz događaja.

“Obavio sam temeljito istraživanje: razgovarao sam s tridesetak svjedoka i sudionika događaja te s profesionalcima koji su istraživali ubojstvo; pročitao sam sve materijale sa sva tri suđenja ubojici Antunu Gudelju, i u arhivama pronašao mnoge neobjavljene materijale, od kojih sam dio objavio u filmu”, kazao je Ivan Ramljak u razgovoru za Nacional u četvrtak, 27. ožujka. “I ako me sada, nakon svega toga, pitate ključno pitanje – je li zločin bio organiziran i naređen – ne mogu vam decidirano odgovoriti. Nisam ništa pametniji nego što sam bio na početku. Mnogo je argumenata koji se mogu tumačiti kao da je ubojstvo bilo naređeno, ali ih isto tako mnogo može potkrijepiti tvrdnju da je do ubojstva dovela koincidencija različitih slučajnih okolnosti. Najviše što bih možda mogao zaključiti jest da je Josip Reihl-Kir postao žrtvom suprotstavljenih frakcija u HDZ-u. U svakom slučaju, sramotno je da se hrvatska država ni na jednom od tri suđenja ubojici Antunu Gudelju nije pozabavila pitanjem je li bilo nalogodavaca za to ubojstvo. Reihl-Kirova udovica Jadranka Reihl-Kir i njezin odvjetnik Slobodan Budak uporno su na suđenjima postavljali to pitanje, ali suci su ga uvijek odbacivali tvrdeći da nije relevantno za konkretan slučaj”, kazao je Ramljak za Nacional.

Ivanu Ramljaku Nacional je pomogao snimkom tajnog sastanka hrvatske i srpske delegacije 11. lipnja 1991. u Slavonskom Brodu o kojemu je Nacional 2019. pisao, a na kojemu je bio i Reihl-Kir FOTO Saša Zinaja/Nfoto

Film počinje osam minuta dugim, dosad neobjavljenim snimkom s punkta hrvatske policije na prilazima Tenji neposredno nakon pucnjave, koji dočarava atmosferu šoka koju je taj događaj izazvao. Potom se nižu svjedočenja isprepletena bogatim arhivskim materijalom koji pokriva cijelo vrijeme filma: sugovornici se u filmu ne vide, a Ramljak tu redateljsku metodu objašnjava željom da što vjernije rekonstruira atmosferu vremena. “Želio sam gledatelje odvesti u Osijek 1991., a to ne bih uspio da sam pripovijedanje arhivskim snimkama prekidao ljudima koji govore u kameru”, objasnio je Ramljak. Ipak, na samome kraju filma, sugovornici su prikazani u kratkim kadrovima bez komentara: spomenuti Nikola Jaman; Jadranka Reihl-Kir, udovica usmrćenog šefa osječke policije; osječki nezavisni novinar Goran Flauder; ratni šef osječke Službe za zaštitu ustavnog poretka Zdravko Pejić; ondašnja saborska zastupnica Gordana Ajduković, predstavnica Srba iz istočne Slavonije i intervju Milana Tubića, lokalnog političara koji je bio s Reihl-Kirom u automobilu i preživio, ali teško ranjen. Na prvi pogled, to nije velik broj sugovornika, ali priča ipak biva temeljito ispričana, a objašnjenje ima i Ivan Ramljak: “Ne vjerujem da gomilanje sugovornika pridonosi vjerodostojnosti; štoviše, mislim da stvara konfuziju. Priču sam pokušao ispričati sa što manje likova, ali nastojeći da sve strane budu zastupljene”.

‘Sramotno je da se hrvatska država ni na jednom od triju suđenja ubojici Antunu Gudelju nije pozabavila pitanjem je li bilo nalogodavaca tog ubojstva’, kaže redatelj dokumentarnog filma Ivan Ramljak

Ivan Ramljak je 50-godišnji nezavisni kustos i nekadašnji novinar, ali prije svega višestruko nagrađivani redatelj i jedan od najzanimljivih autora suvremene hrvatske filmske dokumentaristike. Nakon što je devedesetih pratio pop kulturu u različitim medijima, početkom 2000-tih sudjelovao je o pokretanju kultnog zagrebačkog kluba Močvara, a 2003. pokrenuo je zagrebački filmski Festival ljudskih prava. Režirao je devet kratkih, jedan srednjometražni i 3 dugometražna filma, uglavnom dokumentaraca, a najpoznatiji mu je “El Shatt – nacrt za utopiju” iz 2023., koji je osvojio nagradu Oktavijan za najbolji film Hrvatskog društva filmskih kritičara, baš kao i njegov film “O jednoj mladosti” iz 2020. Njegovi dokumentarci, među kojima su i Kino otok, Dom boraca i Mezostajun, prikazani su na više od osamdeset festivala diljem svijeta, a Ramljak je od 2016. do 2023. bio umjetnički direktor Tabor film festivala, dok je od 2022. jedan od selektora za kratki film na Rotterdam Film Festivalu i skaut za dugometražne filmove s područja bivše Jugoslavije. “Mirotvorac” je njegov sedmi dokumentarac. Snimljen u produkciji ugledne nezavisne dokumentarističke kuće Factum Nenada Puhovskog i sufinanciran novcem Hrvatskog audiovizualnog centra i grada Zagreba, uz scenariste Hedla i Zovka te Ivana Ramljaka, film su proizveli izvršni producent Davor Kanjir, snimatelj Srđan Kovačević, montažer Damir Čučić, voditelj tehnike Matija Mamuča i pomoćnica u produkciji Edita Sentić.

Kadar iz filma: konferencija za novinare šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira na kojoj je predstavio zaplijenjeno oružje “i od Hrvata i od Srba” FOTO: Factum

Sugovornici u filmu – Zdravko Pejić primjerice – ne dvoje oko toga da je srpska strana odgovorna za početak ratnog huškanja na prijelazu iz osamdesetih u devedesete prošlog stoljeća. Nikola Jaman, međutim, u filmu je iznio nekoliko primjera u kojima je i hrvatska strana – preciznije, hrvatski vojnici odani Branimiru Glavašu – potpirivala ratnu psihozu. Ispričao je tako događaj iz Bijelog brda, srpski većinskog sela istočno od Osijeka. “U Bijelom Brdu postavi se srpska zastava, a ujutro se sazna da je zapaljena ili pokidana, pa se kaže da su Srbi zapalili zastavu. Zapravo su dvojica ili trojica naših otišli i zapalili ili pokidali zastavu. Na taj način smo provocirali rat”, kazao je Jaman, koji je i ranije svjedočio o pomno skrivanim tajnama iz Domovinskog rata u Osijeku. Primjerice, tijekom ponovljenog suđenja Branimiru Glavašu za ubojstva osječkih Srba, Jaman je u Nacionalu 2019. godine o ubojstvu Josipa Reihl-Kira svjedočio ovako: “U lipnju 1991. godine Glavaševi ljudi organizirali su fingirani napad na kuću Antuna Gudelja, predsjednika ogranka HDZ-a Tenja, gdje je Gudelj stanovao, te je izrešetali iz vatrenog oružja, pazeći pritom da nikog ne ozlijede i ne nanesu veću štetu. To im je trebalo kao povod za organiziranje javnih prosvjeda pred osječkom policijom i traženja smjene tadašnjeg načelnika Josipa Reihl-Kira, kojeg je Glavaš uporno nastojao smijeniti, a koji Gudelju nije pružio zaštitu nakon ranijih navodnih prijetnji i provokacije, od kojih su neke također bile izmišljene”. Nacional je, valja naglasiti, pomogao Ramljaku u istraživanju za film, dostavivši mu snimku tajnog sastanka hrvatske i srpske delegacije održanog 11. lipnja 1991. u Slavonskom Brodu o kojemu je Nacional 2019. iscrpno izvijestio, a na kojemu je bio i Josip Reihl Kir.

‘Je li ubojstvo bilo naređeno i organizirano, ne mogu odgovoriti. Postoje argumenti koji se mogu tumačiti kao da je naređeno, ali i oni koji potkrijepljuju tvrdnju da je do njega dovela koincidencija’, veli Ramljak

S druge strane, sugovornici u filmu svjedoče o mirotvornim naporima Josipa Reihl-Kira, prikazujući ga kao časnog čovjeka nepokolebljivo predanog miru. Pejić je, primjerice, kazao kako su ga Srbi poštovali i vjerovali mu kada je jamčio da im se ništa neće dogoditi. Neumorno je, do samog kraja, obilazio već duboko zavađena sela i smirivao ljude, i oni su mu vjerovali. Zanimljivi su i dijelovi na kojima se vidi kako je i u srpskim selima tih dana bilo ljudi spremnih za mir. “Smeta mi kad Glavaš i radikalna ekipa tvrde da Reihl-Kir nije bio Hrvat, da je bio kukavica, da nije bio domoljub. To nije istina. Bio je hrabar, nije mislio ni na smrt, ni na metak, ni na svoje zdravlje. Znao je reći: ‘Trebamo se obračunati s radikalnim Srbima u Hrvatskoj, ali svi Srbi u Hrvatskoj nisu radikalni’”, kaže Pejić u filmu. Iznimno je zanimljiv opis kojim je Goran Flauder predočio onodobnu političku i sigurnosnu situaciju u Osijeku, rekavši kako je “bilo sukoba patrola policije i HDZ-ovih ljudi”. “Oni bi u policijskim patrolama prepoznali nekog Srbina, pa bi izvadili pištolje i razoružali policiju. Tu je Kir imao problem; morao bi pohapsiti ljude na vlasti, stranku koja je pobijedila na izborima. Bio je pomirljv i nije htio konflikte, a opet, nije mogao dopustiti da mu policiju razoružavaju nelegalno naoružani ljudi. Oni su razoružavali policiju koja je bila pod istom HDZ-ovom vlašću pod kojom i ove paravojne formacije. Nije znao kako reagirati. Obavještavao je Boljkovca (tadašnji ministar unutarnjih poslova, op.a.), ali ovaj nije mogao ništa preko Šuška (ministra obrane, op.a.) i Šeksa (utjecajnog HDZ-ovog političara iz Osijeka, op.a.) koji su ove podržavali. Imali smo paralelnu vlast u Hrvatskoj: jednu legalnu, izabranu na slobodnim izborima i regularnu, a drugu paravojnu, iz koje je nastao Zbor narodne garde i HOS, dok se to nije legaliziralo u hodu”.

U takvoj situaciji, Josip Reihl-Kir slutio je najgore: nekoliko sugovornika u filmu potvrđuje da je govorio kako će ga ubiti. Naročito je potresno svjedočenje Reihl-Kirove supruge Jadranke, koja opisuje opterećenost obitelji i kako je shvaćala da situacija za njezinog supruga postaje bezizlazna te zato ultimativno zahtijevala da napusti policiju. “Znao je govoriti: neće se meni ništa dogoditi od Srba, već od naših”, ispričala je, spominjući prijetnje i imena HDZ-ovih jastrebova Branimira Glavaša, Vladimira Šeksa, Gojka Šuška i Vice Vukojevića. Na grobu njezinog oca rekao joj je: “Kad mene ubiju, za to će se pobrinuti policija. Ti nećeš imati puno posla”. Detaljno je ispričala dan kada je, prema njihovu dogovoru, trebao otići iz Osijeka i preuzeti posao u Zagrebu – ali čuli su se posljednji put. “’Znaš da je danas 1. 7.?’, pitala ga je. ‘Znam. Od danas će sve biti drugačije’ – to su bile njegove zadnje riječi meni”, kaže u filmu Jadranka Reihl-Kir.

‘JE LI UBOJSTVO bilo naređeno i organizirano, ne mogu odgovoriti. Postoje argumenti koji se mogu tumačiti kao da je naređeno, ali i oni koji potkrepljuju tvrdnju da je do njega dovela koincidencija’, veli Ramljak FOTO Factum

Ubojstvo šefa osječke policije – “zadnjeg utočišta razuma”, kako ga zovu u filmu – uništilo je i posljednje nade da se rat u Slavoniji možda može izbjeći. “Znao mi je reći da je bolje pet godina pregovarati nego pet minuta ratovati”, čuje se u filmu. “Kad je ubijen, odmah su se digle barikade svugdje gdje ih je skidao.” Film završava snimkama Osijeka koji gori. “Rat u Slavoniji nije se morao dogoditi. Provokacija je bilo i s jedne i s druge strane, ali s naše strane je bila veća provokacija”, kaže Nikola Jaman. Zdravko Pejić misli, ipak, da je rat bio neizbježan. “Ne možete izbjeći rat ako ovaj drugi želi otcijepiti pola Hrvatske. Pa kako? Ne bismo dali ni dva sela, a kamoli pola Hrvatske”, kazao je. Flauder, pak, misli da je rat, ako i jest bio neizbježan, “mogao biti puno manje krvav i puno manjeg intenziteta da su se Kir i Boljkovac mogli obračunati s jastrebovima – ali očito nisu”. Film završava izvanredno dojmljivom scenom intervjua s Branirom Glavašem i Tomislavom Merčepom iz ratnog razdoblja, koja maestralnom redateljskom montažom dočarava svu tadašnju i današnju ambivalenciju HDZ-va vojnog radikalizma iz 1991. godine. Glavaša i Merčepa, koji u vojnim odorama izgledaju opasni i spremni na sve, novinar pita “jesu li se osjećali sputanima” te “bi li bili efikasniji da su imali odriješene ruke”. Glavaš odgovara: “Da, osjećam se sputan u zadnjih godinu dana. Nismo imali odriješene ruke u mnogim situacijama – da jesmo, mnoge stvari ne bi bile ovakve kakve su sada.” Nastavlja Merčep: “Da, bili smo izuzetno sputani. Kad se pojavila prva barikada, trebalo je efikasno djelovati. Službe nisu funkcionirale kad se slobodno transportirala četnička banda iz Srbije. Prema neprijatelju treba kao s neprijateljem. Ali, ipak, ja se ne osjećam toliko sputan, jer sam radio dosta stvari prema osobnom nahođenju i pokazalo se da nisam ni u čemu pogiješio. Trebao sam biti puno efikasniji, i obećajem da ću to ubuduće biti”. Godinama kasnije, usprkos svim opstrukcijama, i Merčep i Glavaš pred hrvatskim će sudovima biti osuđeni za teške ratne zločine nad srpskim civilima, a njihova imena postat će simbolima hrvatskoga ratnog radikalizma koji je mnoge zavio u crno, uz ozbiljne sumnje u to koliko je uistinu pomogao obrani Hrvatske.

Film “Mirotvorac” Ivana Ramljaka uspješno rekonstruira ratnu atmosferu u Osijeku 1991. i ubojstvo šefa policije koji je pokušao spriječiti otvoreni rat, ali ne analizira naknadne, ništa manje važne događaje – sumnjivi bijeg počinitelja Antuna Gudelja, njegovo višegodišnje skrivanje u Australiji te izručenje i ukupno tri sudska procesa protiv njega – koji, ako već ne dokazuju prethodni plan da se Reihl-Kira ubije, svakako svjedoče kako, u najmanju ruku, dugo nije bilo volje da se Reihl-Kirov ubojica primjereno kazni i da se temeljito razjasni pozadina ubojstva koje se nije smjelo dogoditi. Taj Ramljakov pristup ne može se međutim nipošto nazvati manom njegova filma, jer ubojstvo osječkog mirotvorca preraslo je u kontroverzu kakvu jedan dokumentarac ni izdaleka ne može razriješiti sam. Dapače: Ramljakova “Mirotvorca” valja gledati kao kvalitetan, zanimljiv i dobrodošao prilog rasvjetljavanju zločina koji je u istočnoj Slavoniji 1991. otvorio vrata pakla. A kada bi ovdašnje pravosuđe i hrvatski povjesničari obavili posao onako kvalitetno kao što su to učinili Ivan Ramljak, Drago Hedl i Hrvoje Zovko, pozadina zločina zasigurno bi bila temeljito rasvijetljena – a tada bi i građani ove zemlje doznali cijelu istinu o najtežem razdoblju u suvremenoj povijesti Osijeka, Slavonije i Hrvatske.