Malo je zemalja koje mogu reći da su globalna velesila, utjecajno svjetsko gospodarstvo, višetisućljetna kultura i samosvojna civilizacija. Narodna Republika Kina jedan je od najvažnijih vanjskopolitičkih ”igrača”, a u knjizi ”Veliki povratak – Razvoj moderne kineske vanjskopolitičke misli” Ivica Bakota – uz suautore Zvonimira Stopića i Matu Njavru – stručno analizira vanjsku politiku, diplomaciju i međunarodne odnose Kine.

Ivica Bakota magistrirao je filozofiju i komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu i završio preddiplomski studij sinologije u Zagrebu i Ljubljani. Doktorirao je međunarodne odnose na Sveučilištu Peking u Kini. S bogatim akademskim iskustvom, Bakota je radio u Istraživačkom centru za Istočnu Europu na Sveučilištu Peking te je bio nerezidentni suradnik u Institutu Kina-CEE u Budimpešti. Također je provodio istraživanja u Centru za proučavanje civilizacija na Sveučilištu Capital Normal te surađivao s različitim kineskim i hrvatskim institutima i medijima.

Trenutačno je docent na Odsjeku za povijest Sveučilišta Capital Normal u Pekingu i istraživač na Institutu za globalne i regionalne studije tog sveučilišta. Suosnivač je CroAsia Instituta pri Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta, gdje predaje više kolegija. Tečno govori hrvatski, engleski i kineski, a njegova stručna područja uključuju povijest kineskih vanjskih odnosa, kinesko-europske odnose te političke i društvene transformacije u (post)socijalističkom svijetu.

Knjiga ”Veliki povratak – Razvoj moderne kineske vanjskopolitičke misli” predstavit će se hrvatskoj javnosti 9. travnja u Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta.

NACIONAL: Kako je nastala ova knjiga, koji su bili razlozi, što vas je motiviralo da se bavite temom kineske vanjske politike te položajem i značajem Kine?

Prije otprilike četiri godine kada smo krenuli pisati knjigu, globalna Kina se u hrvatskom javnom prostoru često raspravljala iz jednostrane i tematski ograničene perspektive. Hoće li ili kada će Kina gospodarski sustići SAD, kako tumačiti tenzije oko Tajvana, Južnog kineskog mora ili nekog drugog dalekoazijskog toponima… Uz nezaobilazno pitanje gdje se skrivaju ”naše” prilike u otvaranju suradnje sa zemljom koja se tada doživljavala s enormnim trgovačkim i investicijskim potencijalom, vanjskim motorom infrastrukturnog razvoja, otkupiteljem budžetskih rupa i tako dalje. Ovo je sukus pitanja koja su se nekako uvijek iznova otvarala, odgovori na njih često ponavljali bez prevelikog sagledavanja povijesne uvjetovanosti današnjih izazova u kineskoj vanjskoj politici. Tada geopolitički analitičari još nisu bili došli na svoje, barem u Europi je još prevladavala integracijska i globalno prokooperativna paradigma, pa su stručnjaci za dramatizirane strategijske scenarije često morali raditi izlete u Afriku, Aziju i posebice Pacifik. Otuda stalno iznova potenciranje priče o pretkonfliktnoj situaciji oko Tajvana, Hong Konga, Južnog kineskog mora ili Xinjianga, pri čemu se kineski faktor često iznova predstavljao kao da je tek ”jučer” stupio na međunarodnu scenu pa se implicitnim nepovjerenjem u odgovorno međunarodno ponašanje Kine dodatno poturao senzacionalistički učinak. Nama su poticaj za pisanje knjige prvo bile interne rasprave, a potom i šire akademske rasprave u kojima smo uočavali deficit povijesnog sagledavanja današnjih vanjskopolitičkih poteza Kine, pa i svojevrsna ”talibanizacija” kineskog vanjskopolitičkog subjekta u određenom dijelu javnosti. Jednostavno kazano, ni Tajvan ni Južno kinesko more nisu se kao problemi javili u zadnjih nekoliko godina, već imaju svoj višedesetljetni kontinuitet. Kina ovim problemima ne pristupa ni impulzivno ni kampanjski, već u odnosu na obrasce djelovanja uspostavljenih od osnutka Narodne Republike.

NACIONAL: Naslov sugerira povratak Kine u svjetske moderne tekovine, odnosno njezinu važnost u međunarodnoj zajednici. Je li zaista tako i što je tome pridonijelo?

Povratak je nedvojben, intrigantnije je pitanje kakvom svijetu ide ili kakav svijet Kina pretpostavlja da joj dolazi u susret. Svijet koji je bila izgradila s prvim globalizacijskim procesima modernog vremena postao je zastario i regionalno ograničen. U međuvremenu je nesnalaženje pred europskim imperijalnim silama učinilo da se Kina ”povuče u sebe”, postane polukolonijalna sjena nekadašnjeg svjetskog hegemona. Povratak o kojem govorimo zbiva se ne samo u posljednjih nekoliko godina, ne samo ulaskom Kine u WTO na početku ovoga stoljeća ili početkom razdoblja reformi i otvaranja 1980-ih godina, on je na djelu, rekao bih, od 1949. godine, kada je Mao uspostavom vlasti prekinuo ”stoljeće poniženja” Kine.

NACIONAL: O čemu se tu radi?

Razdoblje ”stoljeća poniženja” danas se kroz prizmu globalne povijesti gleda više kao na kratkotrajnu anomaliju u višetisućegodišnjem razdoblju prisutnosti Kine kao jedne od najsnažnijih regionalnih i svjetskih sila. Zapravo, svejedno je hoćemo li to gledati kao na povratak nakon nekog dužeg ili privremenog odsustva, sigurno je da se od sredine prošlog stoljeća Kina prvi put vraća jednom svijetu kao sustavu kojemu nije u dominantnom smislu izgradila kulturne i civilizacijske temelje. No procesom prilagodbe i u ovome svijetu uspijeva očuvati vlastite principe i obrasce ponašanja. Bilo da govorimo o onome što se danas naziva suverenistički internacionalizam, bilo da govorimo o vlastitom shvaćanju koegzistencije, dvama sustavima u jednoj zemlji, do principa nemiješanja i nekolateraliziranja trećega u bilateralnom odnosu, Kina se nametnula kao važan čimbenik međunarodne zajednice. Možda otpor polarizaciji međunarodnog sustava prouzrokovanog, među ostalim, ratom u Ukrajini najzornije pokazuje povratak Kine vlastitom međunarodnom značaju i svjedoči da bi se svijet bez trećega, odnosno Kine, brzo vratio u razdoblje hladnog rata.

NACIONAL: U ovoj knjizi detaljno se bavite kineskom vanjskom politikom, u početku kažete: ”Vanjski odnosi jedne zemlje nadilaze odnose između vlada i ministarstava, a u kineskom slučaju reduktivnost ovakvog pristupa dodatno je izražena u činjenici ‘dvoglavosti’ kineske vanjske politike i specifičnom utjecaju ‘unutar-kineskih’ pitanja na vanjsku politiku. Vanjski odnosi NR Kine uključuju ne samo diplomatske odnose s kineskom vladom kao glavnim političkim tijelom nego i međustranačke odnose s Komunističkom partijom Kine.” Specifična je to situacija, kako se ona reflektira na međunarodne odnose, na poziciju Kine općenito? Koliko je važna Komunistička partija, popušta li njezin ”stisak”?

Postoji mnogo nesporazuma oko uloge Komunističke partije i njena odnosa prema državi i drugim političkim strankama. Nama ne bi trebao toliko izgledati stran njen politički karakter jer smo u prošlom sustavu, barem u početku, imali partiju sličnog ustrojstva i slične uloge u diplomaciji, politici i društvu. Krah našega i općenito europskog socijalizma nametnuo je to da se na sličan način promatra daljnja sudbina kineske Komunističke partije. Ipak, prošlo je više od trideset godina nakon toga i činjenica postojanog legitimiteta kineske partije zahtijeva makar da promijenimo model promatranja kineskog jednostranačkog sustava. S jedne strane, postoji funkcionalan međustranački odnos u Kini, doduše ne kompetitivan kao odnos vladajućih i opozicije u našim parlamentarnim sustavima, već konzultativan i bliži odnosu manjinskih koalicijskih partnera kod nas. S druge strane, vladajuća partija aktivno suizgrađuje princip meritokratskog izbora i demokratskih unutarstranačkih konzultacija. Skeptici će vjerojatno i dalje reći da se radi o smokvinu listu jednopartijske autokracije – doduše, sličnom logikom i američki sustav možemo nazvati dvopartijskom oligarhijom. Međutim, nisam primijetio da je u ovakvom sustavu bitno zapostavljena horizontalna politička participacija niti da je opozicija ovakvome sustavu, koja bi eventualno mogla osjetiti ovaj ”stisak”, previše relevantna.

NACIONAL: Za razvoj vanjskopolitičke misli u Kini važan je i odnos Kine s istokom odnosno SSSR-om, danas Ruskom Federacijom, i sa zapadom, odnosno danas EU-om i SAD-om. Što karakterizira taj odnos, kako je Kina uspjela održati – ne sa svakom stranom podjednako – ipak dobre odnose s obje strane?

Stvaranjem i održavanjem ravnovjesja na obje strane. Ovo se čini samorazumljivim iz današnje perspektive, ali može se reći da se Kina dobar dio hladnoratovskog razdoblja pokušavala otrgnuti iz dominantnog zagrljaja Sovjetskog Saveza. Moderna Kina uspostavlja se nakon dugotrajnog građanskog rata u kojem je potpora Sovjetskog Saveza imala odlučujuću ulogu u blokovskom svrstavanju Kine, slijeđenju sovjetskog modela modernizacije i institucionalnoj izgradnji države. Međutim, problem koji se u njihovu bilateralnom odnosu u početku otvarao na ideološkoj razini polako je dobivao svoju geopolitičku komponentu. Kina se teško mirila s činjenicom da je Sovjetski Savez stariji brat u odnosu, a još manje je trpjela inferioriziranje vlastite uloge u međunarodnom socijalističkom pokretu. Prije Kulturne revolucije nastupio je prekid u odnosima, s otvoreno neprijateljskim stavom, povremeno praćeno i eskalacijom pograničnih sukoba. Normalizacija dolazi tek pred kraj hladnog rata, kada Kina s većim samopouzdanjem postavlja taj trokutni odnos ekvidistance prema Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim Državama, ugrađujući u sporazum sa Sovjetima načelo nemiješanja i nekolateraliziranja trećega, SAD-a.

NACIONAL: Jesu li odnosi Kine i Rusije danas posljedica tih odnosa ili je došlo do nekih promjena?

Mnogo je u posljednje vrijeme bilo riječi o novom postavljanju rusko-kineskih odnosa, suradnji bez gornje granice itd. Mislim da je podcrtavajući značaj sporazuma iz 1989. kineska strana na znakovit način naznačila određenu granicu u rusko-kineskom približavanju. Ukratko: suradnja da, ali bilo kakvo ponovno savezništvo, u trenutačnoj međunarodnoj situaciji, nije realno ostvariti.

NACIONAL: U knjizi pišete i o povijesti, tisućljećima dugoj kineskoj civilizaciji i drugačijem načinu shvaćanja međunarodnih odnosa i vanjske politike koji uključuje duhovnu stranu. Kako to funkcionira i kako se to odražava na odnose Kine s drugim državama i međunarodnom zajednicom?

Ne mislim da Kina ima posebno više izraženiju duhovnu stranu u razumijevanju vođenja diplomacije i vanjskih odnosa, samo je dosljedno iz vlastitog kulturno-civilizacijskog bazena crpila obrasce rukovođenja i održavanja međunarodnih odnosa. Povijesno gledano, dala bi se ovdje ispričati zaista zanimljiva priča o posebitostima održavanja tributarnih odnosa sa susjedima, sinocentrizmu, odnosu prema barbarima itd. Ako me pitate što je specifično iz vlastite duge povijesti Kina zadržala ili prenijela u suvremenu diplomaciju, možda među prvim stvarima istaknuo bih kulturu darivanja i naglašeniji ceremonijalizam u ophođenju sa stranim uzvanicima. Diplomacija je posao kojemu nisu strani ni jedno ni drugo, ali mnogi će primijetiti da je u kineskom slučaju oboje dovedeno do posebne razine. S tim u vezi, nije začuđujuće da se za kinesku diplomaciju vežu neki fenomeni poput ”panda diplomacy” ili ”host diplomacy”.

NACIONAL: Kako Kina gleda na važnost svoje povijesti, svojih slavnih dinastija, u kreiranju vanjske politike i međunarodnih odnosa, i kako se to ”naslijeđe” odražava na njihov odnos prema istoku, zapadu, partnerima, saveznicima, ali i neprijateljima?

Prvenstveno kao referentni okvir u promišljanju i kreiranju politike. Mi imamo grčko-rimsku i judeo-kršćansku tradiciju iz koje crpimo smjernice, Kinezi se najčešće oslanjaju na primjere iz vlastite povijesti. Kinezi imaju svoje Perikle i Cezare, Rubikone, Davide i Golijate… Često se uspoređuju suvremeni odnosi moći s primjerima iz povijesti. Primjerice, za trenutačni međunarodni poredak uzburkan dolaskom Trumpa primijetio sam da se daje usporedba s događajima koji su prethodili razdoblju zaraćenih država iz kineske povijesti. Pritom, specifičnost je kineskog jezika da njeguje vrijednost sažetih, značenjski jako preciznih i kontekstualno specifičnih poslovica u svakodnevnom govoru. Slično poput ”naših” latinskih poslovica, samo puno češće zastupljene u govoru i pismu ove kineske poslovice su komprimirane povijesne priče koje mogu dočarati neprolaznost nekih strukturnih odnosa u politici, vojnoj strategiji ili pregovaranju.

NACIONAL: Razumiju li zapadnjaci takvo razmišljanje, je li nerazumijevanje uzrok nekim većim problemima?

Nerazumijevanje može dovesti i do rata. Legenda kruži da je kineski angažman u Korejskom ratu 1950. odlučio komunikacijski nesporazum. Američka vojska prošla je 38. paralelu jer njihov prevoditelj nije razumio ambivalentnost poslovice iz presretnute kineske poruke. Mislim ipak da su glavni nesporazumi više nastajali u odbijanju razumijevanja nego pokušajima razumijevanja.

NACIONAL: Hladni rat bilo je, spomenuli ste, a pišete i u knjizi, vrijeme intenzivnog jačanja Kine i njezine vanjske politike. Zašto je to razdoblje toliko važno i može li se reći da je u to vrijeme počelo razvijanje, odnosno jačanje međunarodnog položaja Kine kakav ima danas?

Kao što sam spomenuo vezano za kineski povratak svijetu, razvijanje njenog međunarodnog položaja besprekidno se odvija od nastanka Narodne Republike Kine. Specifičnost kineskog vanjskopolitičkog nasljeđa je i to da nije internalizirao prijelom u međunarodnom sustavu koji se događa slomom europskog komunizma krajem 1980-ih godina.

NACIONAL: Pišete i o odnosu Kine i Jugoslavije, od kasnih 1940-ih do 1990-ih. Kakvi su to odnosi bili i kakvi su – kao posljedica – danas odnosi Kine s Hrvatskom, odnosno Kine sa Srbijom?

Jugoslavija je bila rijetka europska zemlja koja je s Kinom prošla intenzivan i dinamičan odnos. Od ideološkog suprotstavljanja do pomirenja i intenziviranja suradnje prošlo je nepunih dvadesetak godina, a i nakon raspada Jugoslavije Kina je nastavila uvažavati njeno vanjskopolitičko nasljeđe. Ne može se reći da je ijedna od država nastalih nakon raspada Jugoslavije nastavila s diplomacijom koja je bitno vezana za hladnoratovski kontekst. Međutim, Srbija je otvorenija za kapitaliziranje toga nasljeđa u odnosima s Kinom. Ne može se, međutim, reći da proizlazak iz Jugoslavije i odnos prema jugoslavenskom nasljeđu igra ikakvu bitnu ulogu u odnosu Kine prema drugim državama nastalih nakon raspada.

NACIONAL: Pred kraj knjige kažete: ”Potencijalno najveći izazovi kineske vanjske politiku smatraju se zaoštravanje bilateralnih odnosa sa Sjedinjenim Državama koja je uslijedilo preuzimanjem predsjedništva od strane Donalda Trumpa te otvaranja sigurnosne dimenzije utjecaja i potenciranje ideološkog konfrontiranja među zapadnim zemljama liberalne demokracije.” Tu je bilo riječi o prvome Trumpovu mandatu i covid-krizi, ali evo dočekali su Amerikanci i drugi Trumpov mandat. Što se događa u ovom trenutku kad je u pitanju Trumpov odnos prema Kini, suradnja tih dviju država? Najnoviji Trumpov potez – nametanje carina – osjetila je i Kina, za neke proizvode carine su 54 posto, a carine će biti recipročne. Kako komentirate taj potez u kontekstu međunarodnih odnosa tih dviju država?

Da, to je trenutačno žarišno pitanje – carinski rat između SAD-a i Kine. Teško je ulaziti u predviđanje dokle će ići ova spirala recipročnih mjera i kakve posljedice će ostaviti po obje ekonomije. Dvije stvari daju se prepoznati: posljednje američke mjere najavljene prošlog tjedna stavile su prevagu na američku samoizolaciju, do prije nekoliko mjeseci o carinskom ratu govorilo se kao o antikineskom, a mjere usmjerene prema drugim državama s krajnjim ciljem slabljenja kineskog gospodarskog utjecaja. Kina je ovoga puta ipak bolje pripremljena na iznenađenja u trgovačkoj dinamici sa SAD-om, ima diversificiraniji izvoz, potencijal zaokreta prema domaćoj potrošnji i kontinuirano manji udio SAD-a u sveukupnom izvozu, iz čega se dade zaključiti da se dramatična promjena odnosa snaga u ovoj konfrontaciji neće tek tako dogoditi. Ako se logika odnosa Trumpa prema Kini ne bude mijenjala, predstoji iscrpljujuća carinska borba u kojoj vjerojatno neće pobijediti ni jedna strana.