U prostoru Vile Dalmacije, u četvrtak, 31. srpnja, bit će izvedena prva ovogodišnja dramska premijera na Splitskom ljetu. To je predstava ‘Lisica’ u režiji Ivice Buljana, nastala u suradnji s glumačkim ikonama Zlatkom Burićem i Snježanom Sinovčić-Šiškov. Glazbu su skladali Luka Barbić i Saša Antić iz TBF-a, a scenografiju i kostime je osmislila Ana Savić Gecan. Radi se o kazališnoj posveti Dubravki Ugrešić, odnosno adaptaciji njene fragmentarne priče o izgnanstvu, sjećanju i moći pripovijedanja. ‘Lisica’ spaja eseje, fikciju i autobiografske elemente u obliku lecture-performancea o identitetu, umjetnosti i otporu.

O tome kako je nastala ova predstava, koliko su glumci autorski sudjelovali u njenom stvaranju, tjednik Nacional razgovarao je s redateljem Ivicom Buljanom, bivšim ravnateljem drame zagrebačkog HNK i bivšim direktorom drame u HNK Split, gdje je kao mladi redatelj došao na poziv tadašnje intendantice Mani Gotovac.

Ivica Buljan redatelj je s međunarodnom karijerom koji od 1995. režira po kazalištima u Hrvatskoj, zemljama regije, Litvi, Italiji, Francuskoj, Obali Bjelokosti, Mađarskoj, Portugalu, SAD-u, Njemačkoj, Norveškoj i Albaniji. Suosnivač je Mini teatra u Ljubljani i Festivala svjetskoga kazališta u Zagrebu. Radio je i kao predavač na nacionalnim kazališnim akademijama u Rennesu i Saint Etienneu. Nositelj je Odlikovanja viteza reda umjetnosti i književnosti Francuske i dobitnik brojnih domaćih i međunarodnih nagrada. Buljan je poznat po spajanju elemenata eksperimentalnog i post-avangardnog, (post)dramskog, vizualnog i glazbenog kazališta i performansa u svojim režijama.

NACIONAL: Vraćate se u Split, gdje ste bili ravnatelj drame u vrijeme pokojne intendantice Mani Gotovac. Kakav je osjećaj režirati ponovo na Splitskom ljetu?

Split je mjesto u kojem sam krenuo na svoj kazališni put. Rođen sam u Sinju, a prve predstave sam sa školom gledao upravo u splitskom HNK. To su bile legendarne postavke koje su režirali naši kazališni velikani, Carić, Violić, a najviše Ristić, Vasiljev, Ciulli i Magelli i na mene su imale dubok utjecaj. S Mani Gotovac radio sam četiri sjajne godine u Splitu, tijekom kojih smo u kazalište doveli puno zanimljivih ljudi. Evo, sada ponovo radim s TBF-om, a s njima sam te 1998. na Splitskom ljetu napravio predstavu “Baš beton i stupovi društva” o betonizaciji Splita i okolice. A sada, puno godina kasnije, živimo u krajnjoj epohi te neestetske devastacije. Od tada do danas režirao sam predstavu “Adio kauboju” Olje Savičević-Ivančević na Splitskom ljetu, u vrijeme kad je ravnateljica drame bila Senka Bulić. U ovom svom zrelom životnom razdoblju postavio sam ovdje “Crvenu vodu” Jurice Pavičića 2023., a sada, evo, dolazim s “Lisicom”. Split je moj pra- i epicentar iz kojeg je sve krenulo, mjesto u koje se uvijek vraćam.

NACIONAL: Predstava “Lisica” je kazališna posveta Dubravki Ugrešić, odnosno adaptacija njene priče o izgnanstvu, sjećanju i moći pripovijedanja. Kako je to pretočeno u predstavu?

Ovo je krunsko Dubravkino djelo, ne samo zato što je kronološki posljednje, kada govorimo o njenim velikim kanonskim romanima, a budući da bi se “Lisica” trebala svrstati u romane, za razliku od njenih esejističkih, memoarističkih ili čak putopisnih tekstova. U sebi sabire sve njezine interese i njezine poetike i jezgrovito ih smješta u neku kapsulu koja će još mnogo godina kasnije isijavati njenu energiju. Ovom predstavom dao sam svoj doprinos Dubravkinoj kanonizaciji u Panteon hrvatske kulture, ali njezina pojava isijava mnogo više od toga. Dubravka to zaslužuje, a mi kao dio njenog intelektualnog, umjetničkog i duhovnog kruga, na neki način smo njeni nasljednici.

Foto: Milan Šabić

NACIONAL: Čime se bavi roman ‘Lisica’?

“Lisica” je Dubravkina posveta piscima i pisanju. Obuhvaća i rekapitulaciju njenog zanimanja za sovjetsku avangardu i taj dio predstave bavi se sudbinom ruskog pisca Borisa Piljnjaka, koja je bila doista znakovita za to vrijeme. On je od obožavanog enfant terriblea sovjetske literature, iznenada postao jedan od najosporavanijih autora, da bi na kraju bio likvidiran u Staljinovim čistkama. Dubravka Ugrešić u “Lisici” govori o novoj umjetnosti koju je Piljnjak kreirao u svom vremenu, od ranih dvadesetih, do sredine tridesetih godina prošlog stoljeća. On postavlja ono ključno formalističko pitanje sovjetske avangarde – kako nastaje priča? Dubravka kreće od njegova života, od analize jedne njegove priče, “Priča o tome kako nastaje priča”, a u drugim dijelovima romana isprepliću se autobiografski momenti, zapažanja o Moskvi, Italiji, Napulju, Švicarskoj, Amsterdamu, Japanu i naravno Zagrebu.

NACIONAL: Roman ima i ljubavnu priču.

Da, jedan važan dio romana čini ljubavna priča između autorice i Bojana, deminera, kojeg je srela u provincijskoj poslijeratnoj Hrvatskoj. Kod Dubravke Ugrešić trebamo biti oprezni u razlikovanju autorice i lika. Riječ je o hibridnoj formi koja na trenutke poprima oblik autofikcije, u kojem prepoznajemo elemente iz njezina stvarnog života, da bismo odmah nakon toga bili odvedeni u krajnje izmaštane dijelove koji nam kažu – aha, tu ipak nije riječ o stvarnoj osobi, to nije Dubravka. Priča o ljubavi zrele žene i deminera Bojana, koji demonstrativno napušta udobnu sudačku karijeru u Zagrebu i odlazi na teren, gdje čisti područje kontaminirano minama nakon rata. Njih dvoje se susreću i ostvaruju intenzivnu ljubavnu vezu koja završava njegovom pogibijom u minskom polju. Ta priča je toliko simbolična i jaka, jer u isto vrijeme sažima sve ono što Dubravka Ugrešić opisuje kroz cijeli svoj opus, kroz različite ljubavne priče, poput “Forsiranja romana reke”, “Baba Jaga je snijela jaje” ili “Štefice Cvek u raljama života”, ali je isto tako duboko umočena u politički trenutak i zapravo sumira sve traume s kojima se Hrvatska suočila od 1990-ih i u kojima živi i danas.

NACIONAL: Je li roman ‘Lisica’ bio vaš izbor ili izbor intendanta Vicka Bilandžića.

Moj i ravnatelja Drame Ivana Penovića. Naime, 2018. godine kada je knjiga objavljena, bio sam u žiriju jedne književne nagrade. “Lisica” je dobila nagradu za najbolji roman, a u najužem krugu bila je i “Crvena voda” koju sam postavio 2023., a sad je na red stigla “Lisica”. Splitsko kazalište je prihvatilo oba projekta, iako je Dubravka Ugrešić simbol Zagreba. Nekako je u njenu stilu da prvi gromki hommage nakon njezine smrti bude baš u Splitu za koji, na prvi pogled, nije vezana. Time se važnost Dubravke Ugrešić za hrvatsku kulturu i ove prostore dodatno naglašava. Nadam se da će odavde krenuti novi interes za njena djela. Znakovito je da su nakon najave premijere izvedbe rasprodane doslovce u dva dana. U početku smo razmišljali hoće li takva vrsta relativno ekskluzivnog teatra, zasnovan na romanu koji je intertekstualan, zanimati publiku Splitskog ljeta. Pokazalo se da je publika u ovakvom vremenu jako željna takvih posebnih događaja u kojima ih se ne tretira samo kao konzumente, već i kao aktivne sudionike.

Foto: Milan Šabić

NACIONAL: Predstava je nastala u suradnji s glumačkim timom Zlatkom Burićem i Snježanom Sinovčić-Šiškov. Koliki je bio njihov doprinos oblikovanju predstave, u kojoj su više od glumaca?

Oni su od prvog trenutka, kada smo se odlučili za tako kompleksan tekst, koji nije dramski, već ga je trebalo pretočiti u izvedbenu formu, imali ulogu suautora. Važno je imati snažne suradnike koji su u stanju te fragmentirane elemente fikcije, dokumentarnog i eseja pretvoriti u performativnu cjelinu. Mi smo se našli kao neke tri lisice koje kopaju po tekstovima. Lisica je kod Dubravke Ugrešić metafora za pisca – u isto vrijeme zavodljiva, ženstvena ljepotica, ali i skitnica, kradljivica, prezrena i odbačena. Dopustili smo sebi jedan istraživački proces, kao da smo sve troje na počecima, pa radimo neku vrstu teatra koji od samog sebe ne traži da bude dopadljiv proizvod.

NACIONAL: Jeste li prije radili s njima?

S Kićom Burićem nekoliko puta pokušao sam se naći na nekim projektima, ali zbog njegovih obaveza i mog rada u institucijama to se nije ostvarilo. Ovo je bio pravi trenutak, kada smo obojica, rekao bih, na nekom vrhuncu radnih karijera, da to realiziramo. Kićo dolazi iz Kugla glumišta i jedan je od onih utemeljitelja zagrebačke umjetničke scene sedamdesetih i osamdesetih, kojima je Dubravka Ugrešić pripadala i bila stanoviti guru. Kugla se intenzivno bavila revitalizacijom postulata sovjetske avangarde, a Dubravka je prevela mnoge tekstove ruskih avangardnih pisaca. Čini mi se da Kićo danas, u zrelim godinama, sa svim kazališnim i filmskim iskustvom koje ima, rado vraća Dubravki i njezinim polazištima. Snježana Sinovčić-Šiškov je također glumica iznimne karijere, posvećena kazališnom kolektivu. Važno mi je da je motor ove priče. I sada zajedno, sa svojim znanjima i iskustvima, pokušavamo kazališno uobličiti “Lisicu”.

NACIONAL: Kako je strukturirana predstava?

Dio je predstave kabaretski, koji pristupa dijelovima Dubravkina teksta kao da su Harmsovski fragmenti. Igraju se kao neka vrsta muzičko-scenskog teatra, odnosno divljeg kabareta. Glazbu su napisali Saša Antić i Luka Barbić iz TBF-a. Drugi dio se izvodi kao lecture-performance o piscu Borisu Piljnjaku. Treći kao psihološka drama.

Foto: Milan Šabić

NACIONAL: Kako biste to objasnili običnim gledateljima?

Zamislite da se nalazite na filozofskom teatru. Publika koja nas je kroz godine pratila u HNK Zagreb se sjeća kako su sa Srećkom Horvatom nastupali Slavoj Žižek, Julia Kristeva, Yanis Varufakis i cijela plejada današnjih filozofa. Njihovi nastupi nisu bili klasična predavanja, kao na Filozofskom fakultetu, već su bili prilagođeni teatru. Uvijek su bila popraćena nekom teatralnom gestom, što je utjecalo na drugačiju svijest o izlaganju. Snježana i Zlatko u ovoj predstavi dio o Borisu Piljnjaku razlažu pred publikom i to ne na glumački način, preko napamet naučenog teksta, već prenose svoja naučena saznanja o Piljnjakovu životu, književnim postupcima, građenju prče, do kojih su došli tijekom proba. Taj dio traje četrdesetak minuta, a od publike se očekuje da u tome aktivno sudjeluje. Jedna opuštena, konverzacijska forma doprinosi usvajanju materije. A nakon tog lecture-performancea prelazimo u čistu dramu. U priču o ljubavi dvije zrele osobe.

NACIONAL: To je i dalje pomalo tabu tema u društvu.

Dubravka je u našoj sredini odigrala važnu emancipatornu ulogu. Kao što je otvorila pitanje eutanazije, koje je u Hrvatskoj još uvijek potpuni tabu, u ovom romanu načela je pitanje emotivnog života i seksualnosti zrelih osoba. Osoba za koje se u današnjem vremenu smatra da više nemaju pravo na konzumiranje tjelesnosti.

NACIONAL: Predstava će igrati u ambijentalnom prostoru Vile Dalmacije. Je li to tako prvotno zamišljeno ili ste se preselili zbog nevremena, koje je uništilo neke lokacije u Splitu?

Od početka je bilo zamišljeno da predstava igra baš u tom prostoru. Ne radi se o glavnom, rezidencijalnom dijelu, koji se kolokvijalno naziva Titova vila. Mi igramo na krajnjem rubu, tamo gdje je nekada bio staklenik u kojem se uzgajalo bilje za cijeli taj park. Danas su tu smješteni vatrogasci, HVIDRA i ronioci. Taj dio je posve neelitan. Doslovce je postao radnički, predstavlja hrvatsko društvo u totalu. Činilo nam se da taj prostor sublimira i povijesne razine o kojima Dubravka govori u romanu. Od nekadašnjeg lječilišta, preko Titove rezidencije, gradskog reprezentativnog prostora, do nekog zagubljenog mjesta s kojim se danas ne zna što bi se. No taj je prostor ipak prepun života i u njemu kohabitiraju različite društvene skupine. Za vrijeme i na kraju, iz tog neuređenog vrta, spuštamo se na obalu, koja je betonirana i na kojoj se vidi da je to nekada bio vojni objekt. To nam je bilo scenografski interesantno, jer se čini neki idealni palimpsest koji u sebi sadrži slojeve svih vremena od početka 20. stoljeća, socijalističkog i tranzicijskog perioda, do današnjeg kaotičnog vremena. Publika će tijekom predstave promijeniti tri lokacije, a to je jedno iskustvo koje nije tako uobičajeno.

NACIONAL: Osim što su skladali glazbu, hoće li TBF-ovci i svirati na predstavama?

Naravno da su oni u ovom periodu prepuni obaveza s nastupima po obali, ali će ipak na nekim izvedbama puštati muziku i izvoditi neke stvari uživo, a na nekim predstavama ići će snimke. Mi smo zajedno radili mnogo predstava, poput “Povratka u pustinju”, “Garaže” i “Crvene vode”, i oni su u međuvremenu evoluirali u vrhunske glazbenike, skladatelje i intelektualce. Fascinantan je njihov pristup partiturama koje su izvlačili iz doba sovjetske avangarde, dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Radi se o simfonijama posvećenim tvornicama, sirenama, pa do nekih vokalnih obrada. Sjajno surađuju s Kićom i Snježanom i ta vrsta divljeg kabareta je most prema muzičkoj prošlosti, ali u njemu se prepoznaje njihov snažan pečat. Velik rad obavili su scenografkinja i kostimografkinja Ana Savić Gecan, umjetnički suradnik Robert Waltl i sjajni dizajner svjetla Boško Kutlešić Bijader.

Foto: Milan Šabić