Ivica Jakić, energetski stručnjak i predsjednik Udruge H2-Vodikov članak, otkriva kako je hrvatski elektroenergetski sustav zapeo u nevjerojatnom apsurdu i upozorava da Vlada RH treba naći način da vlasnici solarnih elektrana i vjetroelektrana dio proizvedene energije plasiraju u Hrvatskoj.

Cijena električne energije i sigurnost opskrbe teme su oko kojih se već desetljećima lome koplja i sukobljavaju mišljenja stručnjaka. Hrvatska, kada je u pitanju cijena energije, mora balansirati između tržišne liberalizacije, poštivanja pravila energetskog tržišta koja određuje EU i očuvanja socijalne osjetljivosti.

Funkcioniranje elektroenergetskog tržišta u uvjetima tržišne liberalizacije još je uvijek osjetljiva tema u Hrvatskoj, a značajan dio građana još smatra da država treba imati snažnu ulogu u regulaciji cijena električne energije. Iako je tržište električne energije formalno liberalizirano, u praksi država i dalje zadržava značajnu kontrolu u cilju očuvanja životnog standarda građana.

Hrvatska je Vlada, podsjetimo, u travnju 2022. godine ograničila cijene struje za kućanstva, olakšavajući tako najugroženijim kategorijama stanovništva preživljavanje u vrijeme najvećih udara na standard potaknutih rusko-ukrajinskim ratom koji je izazvao snažan rast cijena energije na europskom tržištu.

No socijalna osjetljivost Vlade ima i svoju drugu, negativnu stranu. Kakve dugoročne  posljedice socijalna politika Vlade u sektoru energetike ima na budućnost opskrbe strujom u Hrvatskoj, tko su dobitnici a tko gubitnici u sustavu proizvodnje energije i što možemo očekivati u godinama koje dolaze popričali smo sa energetskim stručnjakom i predsjednikom Udruge H2-Vodikov članak za promoviranje vodika Ivicom Jakićem.

‘Na energetsku mrežu se i dalje priključuje sve više vjetroparkova i solarnih elektrana, no vlasnici tih obnovljivaca gotovo kompletne količine energije proizvedene iz vjetroturbina i solara odmah izvoze’ | Foto: PLIVA Hrvatska d.o.o./PIXSELL

MEGAWATT:  Nedavno ste u jednom javnom istupu spomenuli izračun Eurostata prema kojem potrošači u Hrvatskoj plaćaju jednu od najnižih cijena električne energije među članicama EU-a.  Ta činjenica ide na ruku potrošačima. No Institut za javne financije od Vlade traži da ukine postojeći model izračuna cijena struje koji je zapravo ograničavajući za proizvođače i za opskrlbljivače. Kako tumačite tu razliku i imate li povratne informacije namjerava li Vlada poslušati sugestiju Instituta?

Funkcija je Instituta da pruža objektivne informacije i točne procjene, a na Vladi je odluka hoće li njihove sugestije prihvatiti u cijelosti ili tek djelomično ili će donijeti neku drugu odluku. Nažalost električna energija u Hrvatskoj ima socijalnu notu, a HEP kao državna tvrtka ima cilj pomoći građanima. Ja živim u Austriji već 40 godina i mogu reći da i u toj zemlji postoji vrlo sličan institut formiranja cijena koji meni kao potrošaču Vlada u zadnje 3-4  godine dodjeljuje iznos od 500 eura pod imenom (klima bonus) kao naknadu za visoku cijenu električne energije kojim onda djelomično umanjujem krajnji godišnji iznos plaćene energije. No osobno smatram da bi Institut za javne financije problem cijene struje trebao sagledati na širi  način jer je hrvatski elektroenergetski sustav zapeo u nevjerojatnom apsurdu. Naime, Hrvatska u ovom trenutku čak 40 posto svojih potreba za strujom podmiruje iz uvoza i taj postotak stalno reaste. Cijene uvezene energije nisu male, a potrošnja u zem,lji ne raste kroz industriju već stagnira. U isto vrijeme na mrežu je priključen značajan broj novih megavata električne energije proizveden iz obnovljivih izvora, preciznije u posljednjih 10-ak godina imamo na stotine novih megavata snage proizvedenih u tim postrojenjima. Na mrežu se i dalje priključuje sve više vjetroparkova i solarnih elektrana, no vlasnici tih obnovljivaca gotovo kompletne količine energije proizvedene iz vjetroturbina i solara odmah izvoze. Ne žele ih plasirati na hrvatskom tržištu jer će na europskom tržištu postići višu cijenu i tako više zaraditi.  Vlada  bi trebala naći način da  vlasnici vjetroelektrana i solarnih elektrana dio proizvedene energije plasiraju i u  u Hrvatskoj. Objektivno govoreći, hrvatski potrošači od te energije – a riječ je o značajnim količinama struje – nemaju ništa, a u isto vrijeme svaki potrošač svojim novcem sufinancira te proizvođače energije jer svatko od nas na svojem računu za struju plaća 0,013 eura po svakom kilovatsatu (kWh) potrošene električne energije na ime naknade za obnovljive izvore. Taj novac se plasira investitorima kao tržišna premija za poticanje proizvodnje energije iz obnovljivih izvora.  A oni tako proizvedenu energiju izvoze i zarađuju našim novcem. Takav je apsurd teško objasniti.

‘Uvjeren sam da će trebati kontrolirati cijenu električne energije za građanstvo sve dotle dok građani ne ojačaju da bi mogli podnositi višu cijenu energije, odnosno cijenu bez državnih subvencija’

MEGAWATT:  Kako restriktivna, odnosno socijalna politika Vlade u formiranju cijena električne energije utječe na HEP i na investicije u modernizaciju elektroenergetske mreže koja je u dosta lošem stanju?  Ostaje li HEP zbog takve Vladine politike zbog novca potrebnog za ulaganje u distribucijsku mrežu?

Slažem se da je sadašnja elektroenergetska mreža potkapacitirana, zastarjela, nije digitalizirana i trebat će značajna ulaganja da bi se ona modernizirala.  No Vlada je početkom travnja ove godine učinila značajan iskorak i odobrila iznos od 99 milijuna eura za modernizaciju i digitalizaciju postojeće i izgradnju nove prijenosne mreže. Vlada je u poziciji da odredi što je prioritet, a to je svakako zaštita građana i njihovih interesa. To drugim riječima znači i kontrolu cijene struje jer HROTE kroz tržišne premije značajna sredstva daje investitorima koji energiju proizvedenu iz obnovljivih izvora izvoze na inozemno tržište pa je kontrolom cijena struje bilo potrebno zaštititi domaćeg potrošača. Je li takav potez opravdan? Osobno mislim da jest i mislim da će trebati kontrolirati cijenu električne energije za građanstvo sve dotle dok građani  ne ojačaju da bi mogli podnositi višu cijenu energije, odnosno cijenu bez državnih subvencija. Ovakva situacija sigurno ne utječe pozitivno na HEP-ove investicije. HEP je zakinut jer je odlukom Vlade prisiljen prodavati eneegiju po nižoj cijeni od tržišne. No trebate znati da HEP i uvozi struju po istoj toj višoj cijeni, pa bismo problem trebali postaviti na drugačiji način: kad bi više električne energije proizvedene iz OIE ostao u Hrvatskoj umjesto da se izvozi, HEP ne bi trebao uvoziti struju po visokim cijenama iz Europe. Smiješno je od HEP-a očekivati da investira u novu mrežu i nove proizvodne pogone kad on kupuje skupu struju na europskom tržištu, a u isto vrijeme energija proizvedena iz vjetroelektrana i solarnih elektrana koje mi sufinanciramno svojim novcem odlazi u izvoz.

‘Pozdravljam odluku Vlade RH da krene u smjeru investicija u male modularne nuklearne elektrane (SMR) koje će riješiti dugoročno proizvodnju dostatne količine niskougljične električne energije za hrvatske potrebe’

MEGAWATT:  No HEP već godinama ne ulaže ni u nove proizvodne pogone, u plinske ili hidroelektrane, a postojeće hidroelektrane su na izdisaju i često su izvan pogona zbog starosti. Zašto se ne ulaže u nove proizvodne pogone?

Objektivno kazano, HEP je zadnjih 20 godina prespavao zelenu tranziciju. Tek sada se najavljuju investicije u nove pogone. HEP je trebao puno prije reagirati i ulagati u obnovljive izvore Doduše HEP upravo završava  plinsku kogeneracijsku elektranu u Zagrebu koja se počela graditi prije 5-6 godina, a nedavno je najavio i gradnju velike sunčane elektrane Korlat. Treba dobro promisliti isplate li se investicije u nove hidroelektrane. Osim što su takve elektrane vrlo skupe, valja uzeti u obzir i činjenicu da je hidrologija zbog klimatskih promjena postala sve nepredvidljivija i više se ne možemo pouzdati u stabilnost vodnih resursa. Stoga pozdravljam odluku Vlade da krene u smjeru investicija u male modularne nuklearne elektrane  (SMR) koje će riješiti dugoročno proizvodnju dostatne količine niskougljične el.energije za hrvatske potrebe.

Vjetroelektrana Krš-Pađene, druga po snazi u Hrvatskoj, nažalost, najviše je poznata po malverzacijama u kojima je glavnu ulogu igrala Josipa Pleslić, bivša Rimac | Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

MEGAWATT:  Obzirom na kronični nedostatak  ulaganja u mrežu, što možemo očekivati u narednim godinama kada je sigurnost opskrbe u pitanju? Hoćemo li posljedice nedovoljnog ulaganja u mrežu i u nove izvore energije osjetiti za pet ili 10 godina i kakve će one biti?

Možete biti sigurni da će proizvođači energije u narednim godinama sve teže dolaziti do dozvola za priključak na elektroenergetsku mrežu. Oni te dozvole i sada čekaju po dvije ili tri godine, a u narednim će godinama biti sve teže.To jako zamjeram HERA-i (Hrvatska energetska regulatorna agencija), koja još uvijek nije postavila regulatorni okvir uza određivanje cijene priključka. HERA je nažalost po svojem poslovanju zapela i   sve  se rješava predugo i kroz beskrajnu papirologiju. HERA se mora prilagoditi vremenu u kojem posluje i skratiti i pojednostavniti procedure. A što se tiče sigurnosti opskrbe ne odbacujem mogućnost problema sa opskrbom električnom energijom, stabilnih izvora energije je sve manje, a elektroenergetska mreža je nestabilna posebno zbog priključivanja velikih količina energije iz obnovljvih izvora koji su vrlo volatilni. Mreža je sve nepouzdanija jer ne postoji zaštita u vidu proizvodnje energije iz stabilnih izvora.   

MEGAWATT:  Spomenuli ste nestabilnost mreže. Kako visok udio OIE djeluje na energetsku mrežu koja zbog zastarjelosti teško prima nove količine proizvedene energije? Prijeti li nam scenarij sličan onome u Portugalu i Španjolskoj prije koji mjesec, posebno zbog već spomenutog lošeg stanja elektroenergetske mreže?

Da se razumijemo, nisu mali proizvođači energije iz solarnih panela na krovovima kuća toliko problematični za elektroenergetskju mrežu. Dapače, ja se zalažem za što više takvih kućnih solarnih elektrana. Problem predstavljaju veliki proizvođači energije iz OIE koji imaju instaliranu snagu od 50, 60 ili više od 100 megawata koji uzrokuju nestabilnost mreže i stvara probleme HOPS-u (Hrvatski operator prijenosnog sustava). Ja sam već upozoravao da nam se zbog toga može dogoditi španjolski scenarij. Hrvatska će sada kroz ljetne mjesece imati jako veliku proizvodnju energije iz solarnih elektrana. Ako se tako velike količine energije odjednom ubace na mrežu dolazi do neminovnog zagušenja, a problem je još veći ako nemate dovoljan broj stabilnih izvora  s rotirajućom masom poput hidroelektrana, termoelektrana ili nuklearnih elektrana koji će proizvesti energiju uravnoteženja i tako izbalansirati mrežu. U tom trenutku dolazi do neminovnog pada sustava sličnog onome u Španjolskoj i Portugalu krajem travnja ove godine.

‘Svaki potrošač u Hrvatskoj svojim novcem sufinancira proizvođače obnovljive energije jer svatko od nas na svojem računu za struju plaća 0,013 eura po svakom kilovatsatu (kWh) potrošene električne energije na takve izvore’

MEGAWATT:  Možete li predvidjeti kretanje cijena električne energije u Hrvatskoj u narednih pet godina, posebno uzmemo li u obzir činjenicu da Hrvatska u prosjeku uvozi i do 40 posto struje, posebno u ljetnim mjesecima kada je potrošnja velika?

Cijene električne energije na europskom tržištu su prilično stabilne i čak pokazuju tendenciju pada pa vjerujem da većih oscilacija u cijeni ni u narednim godinama ne bi trebalo biti. No posljednjih se nekoliko godina na energetskom tržištu isprofilirao potpuno novi model trgovine strujom formiranjem dinamičke cijene na bazi satnog režima. Cijena električne energije na spot tržištu (na dnevnom tržištu energije) više ne varira na dnevnoj bazi već se mijenja doslovno iz sata u sat. Dinamička cijena se formira na način da cijena struje naglo raste u trenutku kada je potražnja za njom veća, najčešće u doba dana kada je potrošnja najveća. Takav sustav trgovcima donosi dodatnu zaradu. Posve je jasno da roba ima veću cijenu u trenutku kada je jako tražena, a nižu kada se traži manje. No osobno smatram da neke robe, a električna energija je jedna od njih, treba stabilizirati. Jedini način da se doskoči tome problemu je sklapanje dugoročnih ugovora o otkupu električne energije između trgovca i kupca (tzv. Long Term Power  Purchase Agreement – LTPPA) koji su sve traženiji u Europi.

Objektivno rečen, HEP je zadnjih 20 godina prespavao zelenu tranziciju. U HEP-u su trebali puno prije reagirati i ulagati u obnovljive izvore’, tvrdi Ivica Jakić | Foto: Sasa Zinaja/NFoto

MEGAWATT:   Može li kompletnu nepovoljnu elektroenergetsku situaciju u Hrvatskoj popraviti vodik?

Svakako da. Vodik je spremnik energije, njega možete spremiti na mjestu proizvodnje ili ga transportirati do mjesta potrošnje. To je prednost koju električna energija nema. Često su me kolege energetičari poprijeko gledali kad sam tvrdio da električna energija proizvedena iz sunca i vjetra i puštena u mrežu nema dodanu vrijednost. Tek sada se u Hrvatskoj počelo razmišljati o sustavima baterija za spremanje energije i o vodiku. A to je tehnologija koja sada ulazi na tržište Europe i svijeta. Ja podržavam instalaciju solarnih panela u Dalmaciji, ali bez priključka na mrežu. Dakle u „off grid“ sustavu gdje se  zelena električna energija koristi za proizvodnju vodika, osnosno na otocima možemo instalirati 50 ili čak 100 megawata solarnih panela, a tako proizvedenu energiju nećemo slati u mrežu nego ćemo je spremiti u baterijske sustave i od nje proizvoditi vodik koji se potom transportira do mjesta potrošnje. To je dodana vrijednost energije iz solarnih ćelija ili vjetroelektrana, za razliku od one „sirove“ energije koja se pušta direktno u mrežu u kojoj onda stvara probleme zbog volatilnosti. Baterije su u tom sustavu  spremnici  energije koji električnu energiju pohranjenu u njima pretvaraju u vodik.

‘Upite za investicije u projekte vodika u našoj udruzi dobivamo doslovno na tjednoj bazi, jer su svi svjesni da je vodik budućnost. Dekarbonizacija čelične i cementne industrije bit će nezamisliva bez vodika’

MEGAWATT:  Kakva je u ovom trenutku situacija sa vodikom u Hrvatskoj? Svojevremeno ste kazali da smo „na vrijeme krenuli“ jer smo vodik kao energent spomnenuli u Energetskoj strategiji vodika do 2050. No dokle smo stigli?

Hrvatska je prepoznala vodik kao energent budućnosti i doista je reagirala brzo, a vjerujem da smo i mi iz Udruge H2-Vodikov članak  kojoj sam na čelu dali veliki doprinos tome. U Hrvatskoj je sada sazrelo vrijeme za implementaciju projeka vezanih uz vodik i u ovom je trenutku već započeto nekoliko posve konkretnih projekata. Vlada je u travnju ove godine dodijelila 36 milijuna eura bespovratnih sredstava za izgradnju prvih šest punionica vodika za osobna i teretna vozila i autobuse. Ja sam član radne grupe koja je izradila pravilnik za proizvodnju i potrošnju vodika u takvim punionicama. Pravilnik je dovršen i sad nas očekuje raspisivanje natječaja za odabir investitora. Vjerujem da bi se prve punionice vodika od tih šest planiranih mogle otvoriti već iduće ljeto. To je zaseban projekt i nije povezan sa europoskim  projektom „Greening Croatian Highways“ koji financira EU iz svojih fondova za gradnju punionica vodika na svakih 60 kilometara autoceste. Ovo je zaista veliki iskorak a Hrvatsku i bolju muziku za moje uši doista nisam mogao očekivati.

MEGAWATT:  Postoje li konkretni projekti proizvodnje vodika u Hrvatskoj, ali i njegovog korištenja u industriji, prometu, … Postoje li investitori zainteresirani za ulaganja u projekte vodika? Koji su to?

Postoji nekoliko sasvim konkretnih projekata.  Evo, INA pokreće veliki projekt proizvodnje vodika sa 10 MW elektrolizatorom u Rijeci. Naša Udruga H2 je dio austrijskog konzorcija koji želi investirati u proizvodnju vodika u Hrvatskoj.  Tvrtka SolarWatt iz Zagreba  u Ludbregu gradi pogon za proizvodnju vodika snage 5 MW, a riječ je o privatnom investitoru koji je izašao iz naftnog biznisa i krenuo u projekt proizvodnje vodika.  HEP također gradi proizvodnju zelenog vodika sa elektrolizatorom od 5 MW. Spremaju se i drugi projekti za proizvodnju vodika. Upite za investicije u projekte vodika dobivamo doslovno na tjednoj bazi, jer su svi svjesni da je vodik budućnost. Dekarbonizacija čelične i cementne industrije biti će nezamisliva bez vodika. Naime, u procesu proizvodnje čelika i cementa emitiraju se goleme količine ugljičnog dioksida jer oba proizvodna procesa traže vrlo visoke tremperature i plamen koji je nemoguće postići energijom iz obnovljivih izvora. Stoga se u pogonima za proizvodnju čelika i cementa kao energenti koriste koks, petrol koks ili plin. Jedini energent koji kvalitetno može zamijeniti ove energente, a da ne ispušta CO2  jest vodik pod uvjetom da je proizveden kao ‘zeleni vodik’, odnosno da je proizveden iz obnovljivih izvora energije ili iz nuklearne energije.