Ministar gospodarstva Ante Šušnjar želi povećati udio industrijske proizvodnje u gospodarstvu jer su najveći poslodavci u Hrvatskoj trgovački lanci i državne tvrtke, a i stručnjaci upozoravaju da je struktura najvećih tvrtki iznimno nepovoljna.

Ministar gospodarstva Ante Šušnjar kao jedan od svojih prvih velikih poteza otkako je prije točno godinu dana, 20. svibnja 2024., preuzeo mandat, najavio je izradu nove industrijske strategije s ciljem povećanja udjela industrijske proizvodnje u ukupnom gospodarstvu jer je detektirao da proizvodni sektor naprosto ne pridonosi dovoljno. Da je ministar vrlo dobro detektirao da upravo takva strategija nedostaje Hrvatskoj, svjedoče i podaci koje je istražio Business&Banking.

Nijedna velika industrija ne može se razvijati bez velikog broja zaposlenih, a Hrvatska ima samo 84 tvrtke s više od tisuću zaposlenih s time da je među njima najviše trgovačkih lanaca i državnih poduzeća. Trgovački lanci ujedno su i jedni od najvećih generatora uvoza hrane koji je dosegao zastrašujuće razmjere – Hrvatska je postala jedan od najvećih uvoznika hrane u Europskoj uniji. U velike tvrtke spada još i 120 tvrtki s od petsto do tisuću zaposlenih, pokazuju podaci koje je Hrvatska gospodarska komora dostavila Business&Bankingu. Preciznije, 77 je trgovačkih društava i sedam banaka s više od tisuću zaposlenih te 119 trgovačkih društava i jedna banka s brojem zaposlenih od 500 do tisuću radnika, prema podacima za 2023. godinu.

Podaci o samo 84 hrvatske tvrtke s više od tisuću zaposlenih donekle su kamuflirani činjenicom da Financijska agencija (FINA) poduzetnike svrstava u kategorije mikro, malih, srednjih i velikih, ali po više različitih kriterija koji uključuju i visinu prihoda, a ne samo broj zaposlenih.
No podaci FINA-e pokazivali su, primjerice, da je u 2023. godini poslovalo ukupno 156.145 poduzetnika, od čega je najviše mikropoduzetnika, njih 137.950 koji zauzimaju čak 88,30 posto udjela. Malih poduzetnika je bilo 15.748 (udio 10,1 %), srednjih 1989 (udio 1,3 %), a velikih 458 (udio 0,3 %).

Međutim, da se gospodarstvo ne može bazirati samo na mikro i malim poduzetnicima, pokazuju i podaci da je neto dobit svih mikropoduzetnika ukupno iznosila 1,3 milijarde eura, a neto dobit velikih poduzetnika bila je više nego dvostruko veća te je iznosila tri milijarde eura. Neto dobit malih poduzetnika iznosila je 2,4 milijarde eura, a srednjih 2,1 milijardu eura. I to iako mikropoduzetnici zapošljavaju gotovo jednako radnika kao veliki poduzetnici – naime, mikropoduzetnici, njih 137.950 (udio 88,3 %), imali su 273.474 zaposlenih (udio 26,6 %), a veliki poduzetnici, njih 458, imali su 288.196 zaposlenih (udio 28 %). Mali poduzetnici imali su 280.543 zaposlenih (udio 27,2 %), a srednji 187.446 zaposlenih (udio 18,2 %).

Ministar gospodarstva Ante Šušnjar preuzeo je funkciju prije točno godinu dana i vrlo brzo detektirao: proizvodni sektor naprosto ne pridonosi dovoljno | Foto: Sasa Miljevic/PIXSELL

Prema podacima koje je u lipnju 2024. godine objavio Tportal, najveći poslodavci u Hrvatskoj su trgovački maloprodajni lanci i državna poduzeća. Prenoseći podatke FINA-e, Tportal je izvijestio da je Konzum 2023. zapošljavao oko 10.800 radnika uz prosječnu plaću od oko 830 eura, uključujući porast od 11,61 posto što je ujedno bila najniža plaća u deset tvrtki s najvećim brojem zaposlenih. Konzum je, inače, dio Fortenova grupe, pod čijom su kapom 22 tvrtke i koja samo u Hrvatskoj zapošljava više od 20.000 ljudi.

Drugi najveći poslodavac, prema istim podacima, državna je tvrtka Hrvatska pošta s 9089 zaposlenih. Na trećem mjestu su državne Hrvatske šume, koje su krajem 2023. zapošljavale 7977 radnika s prosječnom plaćom od 1132 eura. Četvrti najveći poslodavac je državna Hrvatska elektroprivreda – Operator distribucijskog sustava (HEP ODS), koja upravlja distribucijskom mrežom i obuhvaća 21 distribucijsko područje na teritoriju Hrvatske. HEP ODS je 2023. zapošljavao 6804 radnika.

Peti poslodavac u Hrvatskoj je s 5372 zaposlena najbrže rastući trgovački lanac Studenac, koji je posljednjih godina preuzeo niz manjih trgovačkih lanaca i time značajno povećao broj radnika. Šesta je tvrtka HŽ Infrastruktura s 5029 zaposlenih, a sedmi i osmi su Spar s 4897 i Zagrebački holding s 4806 djelatnika. Zanimljiva je razlika u plaćama: plaća u Sparu, prema podacima koje je objavio Tportal, iznosila je prosječno 976 eura, a u Zagrebačkom holdingu 1311 eura. Posljednji među najvećih deset su dva domaća trgovačka lanca, riječke Plodine s 4751 radnikom i splitski Tommy s 4311 djelatnika.

Ako je suditi prema ocjenama sugovornika Business&Bankinga, takva struktura najvećih tvrtki u Hrvatskoj iznimno je nepovoljna. Profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i bivši ministar gospodarstva Ljubo Jurčić smatra kako Hrvatska ima malo velikih kompanija, naročito po strukturi. “Kada sam prije dvadesetak godina izrađivao gospodarsku strategiju Hrvatske, procjena je bila da bi u svakom sektoru, odnosno djelatnosti, trebalo biti, za hrvatske uvjete, najmanje četiri, pet velikih kompanija, kao i u svakoj regiji također četiri ili pet. No među te kompanije ne bi se računale trgovačke, turističke i građevinske firme jer su građevina, turizam i trgovina izvedenice iz osnovnih djelatnosti”, kazao je Jurčić za Business&Banking.

Po kriterijima FINA-e, velikih tvrtki bilo je 458, no tu spadaju i one s manjim brojem radnika, ali s velikim prihodima

“Pitanje je vuče li ekonomska politika nastanak kompanija ili ga gura. U ekonomiji postoji izreka: Konop ne možete gurati, ali ga možete vući. To znači da ako razvijate posljednju fazu u ekonomskom procesu, kao što su trgovina, turizam i građevina, s tim možete vrlo malo razviti temeljnu industriju i to nije prirodan razvoj: da ljudi zarađuju i tako da grade, troše i putuju. To bi bio prirodan redoslijed razvoja ekonomije i zato sam predvidio spomenuti minimum velikih poduzeća, kojih bi, dakako, moglo biti i više.”

No u Hrvatskoj, kako se vidi iz iznesenih podataka, među deset tvrtki s najvećim brojem zaposlenih su trgovačke i državne tvrtke. Zašto nema više tvrtki o kakvima govori Ljubo Jurčić? “Zato što je ekonomska politika stvorila uvjete da se ne isplati raditi, proizvoditi i izvoziti”, odgovara sugovornik Business&Bankinga. “Kriva je politika, tečajna i fiskalna politika, politika javnih financija, jer poduzetnici se ponašaju ekonomski racionalno: rade ako se isplati raditi, ali ako se ne isplati, sve su druge priče bez sadržaja”, kaže Jurčić. Nekada je, kaže, “mislio da je sve to slučaj“. „Ali sada, nakon trideset, gotovo četrdeset godina iskustva, zaključujem da je sadašnje stanje najviše posljedica neznanja i privatnih interesa, ali i neki širih interesa kojima je Hrvatska postala žrtva”, kaže Jurčić.

On tvrdi da Hrvatska formalno jest država, ali da joj manjka “jezgra države – proizvodni resursi, rad i kapital”. “Kapital je uglavnom rasturila, smanjuje ga, a rad isto tako nije više hrvatski, kvalitetan rad. Banke, naš financijski kapital, prodali smo pa je naša štednja postala strani kapital. Naše kompanije koje su vrijedile išle su u strane ruke. Imovinu koja u Hrvatskoj najviše vrijedi, ne kupuju čak ni Amerikanci, Nijemci i Englezi, nego Slovenci, Mađari i Srbi, tako da mi sa zemljama u okruženju imamo negativnu imovinsku bilancu: oni imaju više imovine ovdje nego što mi imamo njihove imovine u njihovim zemljama, a to de facto znači da slabimo imovinski kapacitet. Naši najškolovaniji ljudi rade za strane kompanije tako da je sustav u Hrvatskoj potpuno krivo postavljen. Istodobno, mi smo tečajnom politikom fiksirali tečaj kad su troškovi rasli i kad smo imali rat, što nijedna zemlja nije učinila. Zaustavili smo inflaciju, ali smo istodobno uništili nacionalnu ekonomiju jer su troškovi rasli, a nisu se mogli prenijeti na cijenu proizvoda zato što su uz fiksni strani tečaj inozemni proizvodi postajali sve jeftiniji, a domaći sve skuplji, pa smo uništili domaću proizvodnju. Pogledajte danas domaću poljoprivredu: ni mlijeko, ni meso, ni povrće ne proizvodimo dovoljno za sebe, a uvozimo iz zemalja koje su četiri puta bogatije od nas. A kada smo ušli u EU, nakon što su istekla kratkotrajna izuzeća i kad smo morali maknuti subvencije koje smo politikantski dijelili našim proizvođačima, proizvođači mlijeka i mesa su bankrotirali, a isto se dogodilo i sa svinjogojskim farmama”, objašnjava Jurčić.

Profesor na Ekonomskom fakultetu Ljubu Jurčić, bivši ministar gospodarstva, kaže da Hrvatska ima malo velikih kompanija, naročito s obzirom na strukturu |  Foto: Saša ZINAJA/NFoto

On ne misli da se takvo stanje može brzo promijeniti. “Ekonomija se gradi od temelja. Temeljna je industrijska politika: što ćemo proizvoditi? U prvom koraku to ovisi o resursima. Treba iskoristiti prirodne resurse: zemlju, šume, mineralna i rudna bogatstva; potom treba iskoristiti kapacitete koje su stvorili naši preci i prethodnici; treće je obrazovanje – nekada smo imali dobro obrazovanje u nizu industrijskih grana, među kojima su metalska, elektro i kemijska samo neke od njih. Temelje te industrijske politike, ‘industrial policy’, trebali smo postaviti najkasnije kod pristupanja EU-u, ali mi smo to napisali kao seminarski rad, bez namjere da po tim smjernicama djelujemo.” Jurčić je kritičan prema sadašnjem oslanjanju na novac iz europskih fondova. “Mi monetarnu politiku idemo voditi, ali ne s našim novcem. To je sve naglavce postavljeno. Te pare nisu male, ali u principu ništa ne znače. Jer, evo, u Slavoniju smo upucali ne znam koliko milijardi, ali ljudi se ipak iz Slavonije iseljavaju. Trebalo je postupiti obrnuto: znati što ćemo raditi pa kad to znamo, za te poslove treba obrazovati ljude. Kada smo nekada u Krapini otvarali tekstilnu tvornicu, napravili smo ondje tekstilnu školu, kada smo u Sisku radili željezaru, napravili smo metalsku školu, institut, fakultet… Za industriju morate napraviti obrazovanje i pripremu, tako to rade razvijene zemlje. Sve te industrije trebale su promišljeno biti smještene u neke dijelove Hrvatske i u skladu s tim organizirati regionalnu politiku, s kojom idu obrazovanje, infrastruktura, dječji vrtići, starački domovi… Tako ljudi ostaju. Prva je, dakle, industrijska politika, druga regionalna, treća je politika javnih financija – kako sve to financirati, četvrta je politika javne uprave koja će djelovati s takvim ciljem i peta je monetarna politika, koju mi danas, kažem, ne vodimo svojim novcem. I dok razvijene zemlje rastu na temelju struke i znanosti, mi radimo po nekim politikantskim pričama i parolama. Evo, u Slavoniju smo uložili deset, dvadeset, pedeset milijardi, a svake godine iz nje ode deset, dvadeset tisuća ljudi. Slavonija se ispraznila”, kritičan je Ljubo Jurčić.

Još je kritičniji nezavisni ekonomski analitičar Neven Vidaković, koji smatra da je manje važno pitanje ima li Hrvatska previše ili premalo velikih poduzeća s više od tisuću zaposlenih, a da je važnija struktura tih tvrtki. Vidaković za Business&Banking kaže kako bi među osamdesetak tvrtki s više od tisuću zaposlenih “prvo trebalo isfiltrirati državna poduzeća nastala u SR Hrvatskoj, pa privatna poduzeća koja su uspjela opstati iz Jugoslavije, a ostatak su uspješna poduzeća nastala u Hrvatskoj.”

‘Tek kad dođete do uspješnih tvrtki nastalih u Hrvatskoj, dobit ćete hrvatsko gospodarstvo i njegov uspjeh’, kaže nezavisni ekonomski analitičar Neven Vidaković

„HEP je tvrtka iz SR Hrvatske, kao i HŽ, kao i Hrvatske ceste. Dukat, Podravka, cijeli bivši Agrokor i velik dio Atlantic grupe su, recimo, danas uspješne privatne tvrtke nastale u Jugoslaviji koje su uspjele preživjeti tranziciju. U toj su kategoriji i Zagrebačka banka i Privredna banka Zagreb: danas privatne tvrtke osnovane još za Jugoslavije. Potom imate strana poduzeća koja su došla u Hrvatsku i ovdje otvorila radna mjesta, poput trgovačkih lanaca Kaufland, Spar i sličnih. I tek kad dođete do uspješnih tvrtki nastalih u Hrvatskoj, dobit ćete hrvatsko gospodarstvo i njegov uspjeh. Tek se tada može postaviti pitanje: što smo stvorili u Hrvatskoj? Porazna je tragedija da su gotovo sva naša velika poduzeća ili naslijeđena iz socijalističke Hrvatske ili su uspjela preživjeti transformaciju, kakva god ta transformacija bila. Koliko smo u posljednjih 35 godina velikih poduzeća stvorili, a da nisu trgovina i možda informatika?“, postavlja pitanje Vidaković.

Vidaković kaže kako alternativa sadašnjem ekonomskom stanju u Hrvatskoj nije potrebna. „Klonovi govore 25 godina da trebamo biti turistička zemlja ovisna o socijalnoj pomoći Europe. To je sada postignuto. Kad su rekli da trebamo biti proizvodna zemlja? Kad su rekli da trebamo biti industrijska zemlja? Sve vlasti govore da trebamo biti turistička zemlja i povlačiti novac iz fondova EU-a. Dakle, Hrvatska je svoje ekonomske ciljeve apsolutno ostvarila, jer 25 godina svi premijeri, svi ministri financija i gospodarstva, svi župani govore da smo turistička zemlja i da se trebamo što više osloniti na fondove EU-a. Cilj ostvaren”, kaže.

“Hrvatska ima strukturu ekonomije kakvu su klonovi i svi na vlasti zadnjih 25 godina zacrtali i ona je apsolutno ostvarena, Hrvatskoj nikakve promjene ne trebaju”, naglašava, i poentira: “Je li ostvareno da su najveća dva sektora u ekonomiji država i turizam? Je li ostvareno da 500 tisuća zaposlenih radi u državnim poduzećima ili tvrtkama povezanim s državom? Dakle, svi ekonomski ciljevi su ostvareni, i to vam svi klonovi govore. Hrvatska apsolutno ne treba nikakvu alternativu. Zašto nam pada industrijska proizvodnja? Pa zato što nam ne treba. Klonovi cijelo vrijeme govore da nam ne treba, jer eto – nekonkurentne industrije trebaju umrijeti. Često se govori o potrebi za strukturnim reformama. Hrvatska je značajno promijenila strukturu ekonomije zadnjih 25 godina.”

Nezavisni ekonomski analitičar Neven Vidaković smatra da se pravi uspjeh hrvatskog gospodarstva treba mjeriti po tome koliko je stvoreno tvrtki izvan trgovine pa čak i informatike | Foto: Saša ZINAJA/Nfoto