Jubilarnom stotom izvedbom monodrame ‘Prvi muževi bacaju se u vodu’ 10. ožujka u Satiričkom kazalištu Kerempuh, glumica Jadranka Elezović obilježila je 50 godina glumačke karijere.

Tu komediju dosad je pogledalo više od 25.000 gledatelja diljem Hrvatske. Jadranka Elezović dala je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Veliku 50. obljetnicu umjetničkog rada obilježit ćete 100. izvedbom predstave ‘Prvi muževi bacaju se u vodu’, dakle, dvije obljetnice odjednom. Ne samo da je iznimna rijetkost s nekom predstavom – posebno na nezavisnoj sceni – doživjeti sto izvedbi, već i obilježiti pola stoljeća rada. Zašto ste odlučili naznačiti ovu obljetnicu i koliko je zapravo velika ta brojka 50?

Željela sam obilježiti ovaj jubilej jer od samog početka na glumačkoj sceni svakoj sam predstavi pristupala jednako odgovorno i svakom se nastupu pred publikom jednako veselila. Tih 50 godina na sceni kao da su prohujale u trenu. Ne razmišljam o brojkama, koncentrirana sam samo na svaki novi nastup kako bih ispunila očekivanja publike.

NACIONAL: Ova monodrama vrlo je zahtjevna jer mijenjate mnogo uloga tijekom predstave, kakav je osjećaj igrati je toliko dugo pred publikom?

Teško je to dočarati riječima. Kada počne predstava, dogodi se zajedništvo glumca i publike i najveća su mi nagrada smijeh, pljesak i veseli izrazi lica s kojima publika odlazi s predstave.

NACIONAL: Dugi niz godina, četiri desetljeća, bili ste članica ansambla Kerempuha, još dok je bio Jazavac u Jugoslaviji pa do današnjih dana. Kako je to izgledalo, čega se najradije sjetite?

Najradije se sjetim opuštenosti i entuzijazma koje smo svi kao mladi glumci nosili sa sobom. Čini mi se da danas nema te razdraganosti u mjeri u kojoj je to bilo nekad. Bila sam članica Histriona od samih njegovih početaka i nikad nismo ni pitali za honorare. Često smo gostovali u malim mjestima pa bi nas nakon predstave znali pitati: „Dobro je što glumite, ali čime se vi stvarno bavite u životu?“ Znate, kada si mlad, ipak vam cijeli svijet izgleda nadohvat ruke i ništa vam nije teško. Osim toga, sasvim je različito biti dio ansambla u kazalištu gdje je odgovornost raspodijeljena. Kada imate privatno kazalište, vi ste jedina osoba odgovorna za sve. Konkurencija je velika i da biste opstali na sceni, morate svojom kvalitetom osvojiti publiku. Ulažeš velika sredstva i u probe, honorare, suradnike, opremu predstave, dvoranu često iznajmljuješ, troškovi su veliki; a živiš od toga koliko si u pozitivi nakon prodaje ulaznica. Ne mogu vam reći koliko sam zahvalna svojoj publici, jer ona mi je velika podrška i najveća nagrada za moja ostvarenja.

NACIONAL: Nakon što se otišli u mirovinu, i dalje nastupate, najviše na nezavisnoj sceni, imate privatno kazalište Tvornica smijeha, a vaša kći Matea Elezović Brdar svoj Hit teatar. Na što ste najponosniji kad je obiteljski posao u pitanju?

Ponosna sam na svu svoju djecu, njih četvero. Njih četvero završilo je pet fakulteta. Matea i Matko završili su glumačku akademiju. Moram priznati, da nije bilo mog supruga Matka, nikad ne bismo odigrali ovoliko predstava i imali toliko uspjeha. Napisao je 24 predstave i ne posustaje. Ove godine napisao je novi scenarij koji kći Matea namjerava premijerno izvesti u svom kazalištu Hit teatar, dok ja u svom kazalištu Tvornica smijeha uskoro namjeravam izaći s novom predstavom. Ponosna sam na Mateu jer je vrlo profesionalna, marljiva i uporna pa je predstavu “Udavače”, koju je moj suprug Matko napisao, izvela više od stotinu puta, a i dalje gostuje. Sin Matko često gostuje s dječjim predstavama u izvedbi svog kazališta Kuća smija, ali i s komedijama “Profesore, dajte dva“ i “Laku noć, lopovi, dobro jutro, Dublin”. On posjeduje jednu drugu vrstu predanosti. Kad krene, ne zna stati pa u danu odigra i sedam predstava za djecu. Dogodi mu se da nakon posljednje predstave, kada pospremi stvari i dođe kući, zaspe u roku deset minuta i tek kad se probudi, sjeti se da ništa nije jeo. Drugi sin Josip također se okušao na glumačkoj sceni, nekoliko puta je bio u užem izboru na glumačkoj akademiji, a najčešći komentar komisije bio je: “A koliko tih Elezovića želi glumiti?” Nisu ga primili, no nije se obeshrabrio. Moram spomenuti i kćer Anu koja je završila psihologiju i socijalnu pedagogiju i često nam u šali zna reći: “A što biste vi svi bez mene?”

NACIONAL: Koje biste predstave izdvojili, uz – pretpostavljam – ulogu Marice u predstavi „Gospodsko dijete“ za koju ste dobili Nagradu hrvatskog glumišta?

Izdvojila bih ulogu Nediljke u Brešanovoj predstavi “Gnjida”, u kojoj mi je na sceni supruga glumio Ljubomir Kapor, sjajan čovjek i veliki glumac kojeg, nažalost, više nema među nama. Pamtim i predstavu “Lude žene” u kojoj sam glumila nekoliko uloga s izvrsnom glumicom Helenom Buljan i odigrale smo veliki broj predstava. Također mogu istaknuti i komediju „Vesele žene Hrvatske“ u kojoj mi je partnerica bila izvrsna Matija Prskalo. Pamtim vrlo rado i ulogu Cvite u „Vlaškim poslima“, kada su mi na sceni partnerice bile kći Matea i njezina kolegica Ana Gruica.

NACIONAL: Što vas inspirira da prihvatite ulogu? Krećete li od teksta, od suradnika, od samog lika?

Najvažniji mi je tekst, a isto tako i izbor glumca, redatelja, kao i koreografa, scenografa te svih ostalih suradnika na predstavi. Predstave koje sam glumila u privatnom kazalištu napisao je moj suprug. Toliko smo već predstava zajedno napravili i odradili da on uloge koje piše prilagodi mojoj osobnosti.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi nakon ove svečane izvedbe?

Čekaju me gostovanja s mojom predstavom koja će upravo “doživjeti stotu”, najprije idemo u Crikvenicu pa onda dalje. Planiram i ljetnu turneju, a za kraj ispričala bih vam jednu anegdotu. Kada sam gostovala u HNK-u Zadar, bilo je doba korone pa je bio ograničen broj posjetitelja i umjesto jedne, odigrala sam četiri predstave. Prije jedne od tih predstava, na ulazu u dvoranu, moj suprug zamolio je nepoznatu gospođu da bude tako dobra i nakon završetka predstave iskreno iznese svoj dojam, napomenuvši joj da je on autor predstave. Kada je izlazila, prišla mu je, odmjerila ga od glave do pete i gledajući ga, onako neobrijanog i odjevenog na granici neurednosti, istog trena mu je rekla: „Gospodine, predstava je odlična, ali vi je niste napisali!“

Unatoč brojnim kazališnim ulogama tijekom mnogo godina, šira publika najviše me pamti po ulozi babe Stane Skorupović iz serije „Na granici“ kao i ulogama u nekim drugim TV-serijama. Ipak je televizija najsnažniji medij.