Predstava ‘’Otac, Kći i Duh Sveti’’ duologija je Mate Matišića napisana za Kerempuh koju na scenu premijerno 8. ožujka postavlja Janusz Kica. Iako je u posljednjih 35 godina postavio brojne predstave po hrvatskim kazalištima, bit će to prvi put da Kica režira u Kerempuhu.

Janusz Kica rođen je 1957. godine u poljskom Wrocławu, a studij teatrologije završio je u Krakovu 1981. U Kölnu je upisao studij teatrologije i povijesti umjetnosti, a u Njemačkoj je počeo raditi kao redateljski i scenografski asistent u kazalištima, a od 1986. do 1989. bio je stalni asistent režije, kasnije i kućni redatelj, u Wuppertaler Bühnen, kazalištu koje je proslavila Pina Bausch.

U tom kazalištu jedna od njegovih prvih samostalnih predstava bila je ‘’Knjiga o džungli’’, a 1990. dobio je poziv postaviti ‘’Knjigu o džungli’’ na pozornicu u Zagrebačkom kazalištu mladih. Predstava je postigla veliki uspjeh i predstavlja početak Kicine kazališne suradnje s hrvatskim glumištem. Čak su tri njegove predstave dobile glavnu nagradu u kategoriji najbolje predstave u cjelini na Nagradama hrvatskog glumišta: ‘’Tri mušketira’’ (ZKM, 1995.), ‘’Amfitrion’’ (Dubrovačke ljetne igre, 2003.) i ‘’Noć Iguane’’ (Splitsko ljeto, 2005.)

NACIONAL: Predstava ‘’Otac, Kći i Duh Sveti’’ vaša je prva režija u Kerempuhu, kako je došlo do toga?

Nema nekog posebno objašnjenja, osim da oduvijek postoji obostrani interes za suradnjom, ali postojao je i problem s terminima. Sretan sam da smo uspjeli pronaći termin i da radim baš komad Mate Matišića.

NACIONAL: Riječ je o tekstu koji je Kerempuh naručio od Matišića, to je zanimljivo.

Uvijek je zanimljivo kada autor piše za određeni ansambl. Jako cijenim Matino stvaralaštvo i njegovu umjetničku energiju. Poštujem ga, također, i kao čovjeka. Radio sam njegov komad ‘’Ljudi od voska’’ u HNK u Zagrebu. Predstava je, čini mi se, doživjela uspjeh i izazvala istovremeno skandal, barem na društvenim mrežama, koji nikada nisam shvatio.

NACIONAL: Mnogo se teških tema obrađuje u ovom komadu – mentalno zdravlje, posebno mladih, silovanja, ratne traume, destrukcija obiteljskih odnosa, religija. No uz sve te teme postoji i dašak ironije, dašak duhovitosti, satire. Kako ste doživjeli taj tekst, to je zapravo drama, a vi dramu volite, zar ne?

Matišić je čvrsto usidren u našoj realnosti. Budući da je naša realnost prilično ekstremna, ne čudi da i on traži i pronalazi u svojem pisanju upravo ekstremne motive, odnose i situacije. On ima poseban senzibilitet i dar da prodre do suštine stvari. Kako sam tvrdi u tom komadu, Mate ne piše kako želi, nego kako mora.

Glumci u predstavi: Anica Kontić, Ines Bojanić, Linda Begonja, Marko Makovičić i Hrvoje Kečkeš. FOTO: Marko Ercegović

NACIONAL: Tekst je suvremen i aktualan, prati ono što se događa u društvu u ovome trenutku, koliko vam je to blisko i koliko je to važno?

Pa naravno da mi je blisko, kazalište je medij koji je možda najviše u dijalogu s aktualnim vremenom. Bez obzira na to je li u pitanju klasik ili suvremeni tekst. Svaki se predložak može iščitati na suvremen način. Matišić je veliki promatrač, sve vidi i u stanju je – zato što je maštovit – za sva svoja opažanja pronaći originalnu i začudnu formu pisanja. U tome je i poteškoća za redatelja kada se mora suočiti s tekstom koji je realan, ali istovremeno i nije.

NACIONAL: Kako ste pristupili ovim zapravo dvjema dramama, što je u fokusu?

Najvažnije mi je da scenska radnja i priča koju komad pruža gledatelju bude uvjerljiva. Bez obzira na to koliko se tekst poigrava s elementima koji se čine pomaknuti. Uzmimo za primjer Gogolja jer smatram da mu je Matišić blizak; kod njega ima puno likova i mnogo događaja koji su surealni, ali koji još bolje opisuju realnost. Primjerice, nekome otpadne nos i taj nos hoda gradom. Takav pristup i takav princip zna koristiti i Matišić. Riječ je o dvama tekstovima koji zajedno čine jedan svijet i jednu predstavu, međusobno se referirajući jedan na drugog.

NACIONAL: Bit će riskantno, ako smijem primijetiti, neće biti lako zainteresirati publiku predstavom koja traje više od tri sata. Ali sigurna sam da će Matišićev tekst to uspjeti.

Ako možemo gledati utakmicu tri sata ili teniski meč koji traje pet sati, zašto ne bismo mogli pogledati i predstavu koja toliko traje. Ljudi redovito sjede pred televizorom i vrlo često u jednu večer pogledaju sve epizode jedne serije. Što se naše predstave tiče, treba reći da su to možda tri sata, ali radi se o dva teksta i dva odvojena ansambla. Prva se priča završava pa zatim iznova počinje druga. One imaju poveznicu, most koji smo sami osmislili. Zašto teatar ne bi trajao malo dulje?

NACIONAL: Apsolutno, posebno kad se obrađuje tema mentalnog zdravlja, i to posebno mentalnog zdravlja mladih, samoubojstva.

Zagreb ima ambiciju biti veliki grad pa sam siguran da može imati i trosatne predstave, kao Berlin ili Beč.

NACIONAL: U Hrvatskoj je kazalište sve više preuzelo važnu ulogu u osvještavanju društveno važnih tema, posebno zato što se o njima ne govori ili se vrlo malo govori. Počeli su se postavljati tekstovi suvremenih autora, s aktualnim temama. Kako gledate na to da je kazalište počelo brže reagirati?

Pojavila se, čini mi se, nova generacija sjajnih autora koji imaju potrebu nešto reći, koji znaju to reći i koji imaju talent. Tena Štivičić, Ivor Martinić, Tomislav Zajec, Dino Pešut, sve vrhunski i već etablirani autori, da ne govorim o Matišiću, Ivani Sajko, Ladi Kaštelan za koju se nadam da će uskoro ponovno napisati dramu.

‘Teško je kazalištu pronaći rješenje, nije to njegova zadaća. Ali mora ljude prisiliti, bez sile, da razmisle. Moramo braniti vještine, humanizam, demokraciju, čovjeka’

NACIONAL: Što vas je najviše privuklo tom tekstu?

To što je duhovit, inteligentan, bizaran, maštovit, drugačiji od drugih. Privukla me i činjenica da je težak za realizaciju, za postavljanje na pozornicu. To što se lako čita, iz iskustva znam da se najteže postavlja. To njegovo seciranje lica, ta dubina, situacije koje opisuje, sve mi se to sviđa jer je najvažnija ta potraga za istinom. Zanimljivo mi je i to što su uloge predivne, što uživam raditi s glumcima, pokušavaju kopati i dočepati se tog nečeg dubokog u sebi. Znate, previše je buke na svijetu, svi imaju nešto za reći, a u ovom trenutku se i ja pravim da imam nešto za reći, a zapravo bih volio šutjeti.

NACIONAL: Kad ste čitali tekst, on je pun slojeva, kako ste se osjećali?

Istina, ova duologija ima puno slojeva. Matišić je prvu dramu nazvao moralitetom. Taj je žanr poznat još od srednjeg vijeka te se kroz stoljeća mijenjao kao forma, od crkvenog rituala do današnjih običaja, ima pedagošku pozadinu i ambiciju, daje primjer, pokušava podsjetiti ljude na to što je smisao života. Na to da postoji krivnja, imperativ dobra. Kant je o tome pisao, o tome što je iznad nas i u nama. Matišićev dramaturški postupak mogao bih usporediti s Ibsenom – ne daj Bože da se nešto izgovori odmah, na početku. Tek postupno otkriva razne aspekte, slojeve i tajne tih likova i to je jako privlačno.

NACIONAL: A propitujete li se vi uvijek iznova?

Uvijek počinjem iz nule, propitujem se. Bavim se svakom rečenicom, a Matišić ne piše puno suvišnih rečenica. Osim toga, on je muzičar i te rečenice imaju ritam, a to zahtijeva veliku disciplinu i kod mene i kod glumaca.

NACIONAL: U predstavi se prati i dinamika u nekoliko obitelji, to je uvijek zanimljivo.

Obiteljska dinamika je uvijek zanimljiva. Drugi tekst duologije puno je mračniji od prvog, a meni je posebno zanimljiv jer se bavi žestokim sudarom dvaju svjetova. Skraćeno, dva para spojila je teška sudbina – smrt djeteta. A sukob se gradi baš kroz ta dva svijeta – s jedne strane, nazovimo to tako, urbana ljevica, intelektualizam, a druge strane potpuni populizam, također urbani. Taj sukob je poučan jer signalizira, pokazuje totalnu nemoć ljevice prema onome što se događa.

NACIONAL: Da, tome svjedočimo već neko vrijeme. Je li to uloga kazališta, da secira društvo, sve njegove slojeve, pokazuje, propituje, dolazi do nekih zaključaka? Ili je isključivo zabava i opuštanje?

Naravno da nije! Iako, ja sam zadnji koji bih se usudio reći kakvo kazalište mora biti. Upravo je ta raznolikost interesantna, razni autori, razni pristupi, to je ono što kazalište čini živim i zanimljivim. Kad gledam repertoar zagrebačkih kazališta, čini mi se da su kazališta izgubila svoje profile, da svi igraju sve. Možda to i nije loše, ne znam.

‘Pokušavam s glumcima izgraditi neki svijet koji je u stanju zainteresirati i inspirirati ljude’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kad radite, koliko vam je tekst važan? Je li to osnova vašeg režijskog rada ili ste skloni izmjenama, svojim intervencijama? Je li tekst najvažniji ili pak suradnici?

Glumac u prostoru mi je najvažniji. Naravno da glumac govori neki tekst, tekst je jako važan. Ne mogu uzeti tekst, posebno kad je u pitanju praizvedba pa ga izmasakrirati. Pokušavam slušati, kao pulmolog, što autor želi.

NACIONAL: Neki redatelji vole prikazati neku svoju viziju i posve se odmiču od teksta, dakle to nije vaš način rada?

Razumijem i mislim da ima puno starih tekstova s kojima naprosto to morate napraviti, zaista baš morate, da bi ga se osvježilo i iščitalo iz neke drugačije perspektive, dok se pozicionirate prema tradiciji. Ali kazalište koje se bavi pretežno tekstom, iako je ponekad na lošem glasu, mora imati potpuno ista prava kao i performativni teatar.

NACIONAL: Kad spominjemo hrvatsko kazalište, ove godine je 35. godina od vaše prve predstave u Hrvatskoj, ‘’Knjige o džungli’’ koju ste 1990. radili u Zagrebačkom kazalištu mladih. Imali ste velike uspješnice, tri osvojene Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini, zašto volite režirati u Hrvatskoj? Što vam je zanimljivo u hrvatskom kazalištu, što je drugačije? Postoji li uopće razlika u kazalištima u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj ili Poljskoj?

Nisam ni znao da je toliko vremena prošlo! Prije sam puno više radio u Hrvatskoj, sad češće radim u Sloveniji. Ali kad sam te 1990. došao i upoznao fantastičan ansambl ZKM-a, sjećam se da sam ih uspoređivao s glumcima u Njemačkoj i učinili su mi se otvoreniji, spontaniji, kako mi kažemo, glumili su više iz trbuha nego iz glave. Uz sve to, znaju se kretati, a meni je glumačka tjelesna spremnost u kazalištu jako važna. Postoji razlika, kako ne. Ali više od razlika, zanimaju me univerzalnosti. Tim više što nisam siguran kakva je, zapravo, uloga kazališta u društvu. Uvijek mi se činilo da je teatar jako važan, a sada nekako nisam baš tako siguran. Nadam se nekoj renesansi tog značaja svuda po Europi. Trenutačno u ovoj buci koja je oko nas mislim da teatar može postići status nekog mjesta gdje je moguća tišina, istina, dijalog.

NACIONAL: Koliko je to vama kao umjetniku važno?

Meni je to apsolutno najbitnije. Dijalog s publikom. Stalno citiram rečenicu jednog kineskog pjesnika: ‘’Ako nema raja, onda se moramo boriti protiv pakla.’’ Zbog toga još uvijek radim u kazalištu. Znate, pokušavam zajedno s glumcima izgraditi neki svijet koji je u stanju zainteresirati i inspirirati ljude. Prostor zajedništva s publikom, to je divno. A svaka izvedba je drugačija te stoga smatram kako se radi o nekoj vrsti happeninga o čijoj energiji odlučuje susret glumaca i publike.

NACIONAL: To je veliki plus kazališta koji bi trebao biti iskorišten.

Ta neizvjesnost je za mene najuzbudljiviji aspekt kazališta, puno važniji od recimo, uspjeha. Već dugo drugačije shvaćam kazalište i uspjeh. Obožavam probe jer se na njima događaju neočekivane i uzbudljive stvari. Taj doživljaj prenijeti u predstavu, povesti sa sobom na put publiku i nju zaintrigirati, najveći je uspjeh.

‘Teško je kazalištu pronaći rješenje, nije to njegova zadaća. Ali mora ljude prisiliti, bez sile, da razmisle. Moramo braniti vještine, humanizam, demokraciju, čovjeka’

NACIONAL: Kako je izgledala ta spoznaja, trenutak ili predstava kad ste shvatili da neće uvijek biti sve uspješno? Udara li na ego, jer umjetnici su inače tašti, ili ste to prihvatili?

Moja obaveza kao redatelja, i prema sebi i prema glumcima, jest prihvatiti neizvjesnost takozvanog rezultata. Naravno, svima nama uvijek je stalo do toga da nađemo put do gledatelja. Kod svakog umjetnika događa se sličan proces, hvala bogu, neće uvijek sve biti savršeno. Što ne znači da se za taj proces ne treba pripremiti. Konkretno, komad ˝Otac, Kći i Duh Sveti˝ nosim u sebi već skoro godinu dana. On je u meni, fermentirao je i čeka da izađe.

NACIONAL: Kako se osjećate kad je neka vaša predstava dobra, kad publika uživa, kad glumci uživaju? Uživa li redatelj?

Čujte, iz razloga koje sam spomenuo u prethodnom odgovoru, nemam nekih prevelikih očekivanja. Jedina očekivanja koja imam usmjerena su prema glumcima. Želim da uživaju u predstavi, da ju vole igrati. Sve drugo je lutrija. A da vam pravo kažem, rijetko kad pogledam svoje predstave. Ako i pogledam, to je uglavnom sa strane i da, priznajem, osjećaj je dobar, postoji sreća koju je zapravo teško opisati i koja ima direktne veze s pažnjom publike. Sve to što radim, sve rečenice koje se izgovaraju tijekom predstave idu prema publici. Takva je koncepcija i kazališta kod Shakespearea, a on je ipak neki kompas, neki putokaz za ono što je kazalište. Međutim, kao što sam i rekao, postoje i drugačije koncepcije kazališta koje mogu biti također jako interesantne.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi nakon Kerempuha?

Imam puno posla i rezerviran sam do sredine 2027. godine.

NACIONAL: Nemate dovoljno vremena za odmor?

Nemam, ali ipak, drago mi je reći da se radujem novim projektima. Najprije ću raditi u Beču Arthura Schnitzlera, njegovu ‘’Daleku zemlju’’, nakon toga Čehovljeva ‘’Galeba’’ na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ako sam dobro informiran, Čehov se nikad nije igrao na Igrama i to je vrlo interesantno. Nakon toga radit ću Goldonija u Trstu, a zatim ‘’Bjesove’’ Dostojevskog u Ljubljani, prema dramatizaciji Gorana Ferčeca. ‘’Bjesove’’ sam, doduše, već radio u HNK-u u Zagrebu, ali sada nastaje posve drugačija dramatizacija jer je i svijet postao drugačiji. Dakle, to je plan do sredine 2028. Znate, ja se svako jutro probudim i iznova se pitam u kakvom to svijetu živimo, teško mi je to pojmiti. Nije mi jasno kako, primjerice, netko može tvrditi da vi i ja trenutačno sjedimo za bijelim stolom, ako je on sivi. I još nevjerojatnije, kako mu ljudi povjeruju. Ja sam zadnji koji bih okrivljavao te ljude, ali bih se zaista zapitao i pitam se zbog čega oni u to vjeruju. To sigurno nije pokušaj da takvo što shvatimo, i teško je kazalištu pronaći rješenje ili ponuditi objašnjenje, nije to njegova zadaća. Ali svakako mora postaviti pitanja, ljude prisiliti bez sile, ako tako mogu reći, da razmisle o nekim stvarima. Moramo braniti vještine, humanizam, demokraciju, čovjeka i njegovo dostojanstvo. To su naši temelji i od njih ne smijemo odustati.