Jezik je odraz našeg mišljenja, ali isto tako način na koji verbaliziramo određene misli utječe na to kako ih doživljavamo. Ponekad više vjerujemo onom što čujemo, odnosno metaforičkom narativu, nego onom što vidimo vlastitim očima. U Studiju 4 u emisiji Zona 360 o metaforama i figurativnom govoru kao retoričkom alatu govorile su znanstvenice dr. sc. Kristina Štrkalj-Despot i dr. sc. Gabrijela Kišiček.
Kako metafora konkretno utječe na naše mišljenje, čak i kada nismo toga svjesni?
“Na području istraživanja metafore i teorije metafore proveden je niz eksperimenata i jasno pokazalo”, kaže Štrkalj-Despot da metafora ima golem utjecaj na to kako mislimo, čak i u nekim banalnim situacijama u kojima nikad to ne bismo pomislili.
“Primjerice, postoji metafora ljubav je toplina, to zovemo takozvanom primarnom metaforom zato što je duboko utjelovljena, što znači da se zapravo formira već u najranijem djetinjstvu”, kaže.
“Na primjer, kad dijete držimo uz vlastito tijelo, dijete istodobno iskušava i fizičku toplinu i naklonost ili privrženost roditelja, tako da se ta dva koncepta u mozgu neuronski povežu. I na temelju toga nastaju te tzv. primarne metafore iz kojih izrasta cijeli niz jezičnih izraza kao što su topla osoba, topli odnos, naš je odnos zahladio i sl.”, nastavlja.
“Tako da je to izrazito važna metafora i recimo za nju se pokazalo da djeluje na potpuno nesvjesnoj razini. Proveden je eksperiment u kojem je u liftu ispitanicima prije nego što je eksperiment uopće počeo, dakle, nisu ni bili svjesni da je taj dio u liftu dio eksperimenta ponuđeno da pridrže na trenutak šalicu određene tekućine”, rekla je.
“Dakle, jedan od eksperimentatora je glumio da su mu ispali papiri i da je onda bio zamoljen da pridrži na trenutak tu šalicu s tekućinom. Jednoj grupi ispitanika ponuđena je topla tekućina, a drugoj skupini ispitanika tekućina je bila hladna. I kad se provelo ispitivanje, bili su zamoljeni da zamisle imaginarnu osobu i oni koji su držali toplu šalicu kave zamislili su srdačniju, topliju priču, prijateljski nastrojenu osobu, dok su oni koji su bili izloženi fizičkoj hladnoći zapravo opisivali tu imaginarnu osobu za koju nije postojao nikakav predopis o tome kakva bi trebala izgledati, zamislili su distanciranu, hladniju emotivnu osobu”, rekla je Štrkalj-Despot.
To se zovu, dodaje, eksperimenti utjelovljene kognicije i zapravo jasno pokazuju da metafore djeluju na jako dubokoj i podsvjesnoj razini i upravljaju našim postupcima.
Jezik kao oružje: Kako političari koriste metafore da nas uvjere
Osim ovih, ističe Štrkalj-Despot, proveden je niz eksperimenata s društveno relevantnim temama gdje se ljude na temelju metaforički uokvirenog teksta tražilo da se odluče kako bi u određenoj situaciji postupili. I vidjelo se da metaforički okvir, čak i jedna riječ koja evocira određenu metaforu ima izuzetno bitan utjecaj na to kakve bi odluke predložili.
Na pitanje urednice i voditeljice Stephanie Stelko može li se metaforama dobro manipulirati, odgovara “apsolutno”, a o tome je podsjeća pisala i u svojoj knjizi u kojoj je jedno od poglavlja posvećeno metafori u politici.
“Tako da političari koriste i jedno i drugo, naravno, vrlo manipulativno i svjesno. Koliko je to često svjesna odluka nije jasno zapravo, ali je jasno da ista rečenica ili isti diskurs ako ga oblikujemo, ako je on uokviren određenom metaforom ima daleko veći odjek, emotivni utjecaj, daleko je persuazivnije, pamtljivije pa da će oni vrlo često posegnuti za metaforama”, kaže.
Kišiček ističe kako se još od vremena klasične retorike savjetovalo govornicima da koriste figurativni jezik da bi privukli pozornost, da bi zadržali pozornost svoje publike, da bi njihove poruke došle brže i lakše do slušača i da bi duže ostale u pamćenju.
Dakle, figure nam pomažu u tome da naše misli, odnosno naše ideje publici usmjeravamo na način da ih oni što lakše i brže shvate.
“Figurativnost je s jedne strane uvijek bila povezana s ljepotom izražavanja, sa stilom, s privlačenjem pozornosti jer naravno poznato je još od davnih vremena da što vi ljepše govorite, da vas ljudi radije slušaju. I da vam na koncu lakše i vjeruju”, kaže.
“Zato su uvijek javni govornici posezali za različitim figurama, prvenstveno naravno metaforom. Međutim, ono što je važno spomenuti je da je figurativnost puno više od pukog lijepog izražavanja, jer ona zapravo može nositi sa sobom i argumentativnu vrijednost”, nastavlja.
KAD MASKE PADNU Pet načina kako provjeriti imate li posla s dvoličnom osobom
“Dakle, vi možete u procesu argumentiranja svojih ideja koristiti metafore koje će onda postići jedan brži efektni učinak i na kraju krajeva postići ono što želite, a to je da uvjerite svoju publiku u političkom diskursu da ih uvjerite u svoje ideje predizbornim kampanjama da daju glas vama i na kraju krajeva da zapravo duže pamte ono o čemu ste vi govorili”, objašnjava Kušiček.
Uspjeh Donalda Trumpa zbog jednostavnog postupka kojim se koristi
“Cijela naša konceptualizacija politike temelji se na metafori obitelji”, navodi Štrkalj-Despot i dodaje da mi političke i društvene odnose preslikavamo na svoje obiteljske odnose na to, tako da je naša primarna obitelj ono zapravo što nam služi kao izvor svih budućih metaforičkih konceptualizacija. I zato se kaže da postoje dvije vrste konceptualizacija, a to su metafora strogog oca i metafora brižnog i nježnog oca, ističe.
“Najčešće se te dvije metafore vezuju uz konzervativnu i progresivnu politiku. Naravno, konzervativna politika bila bi temeljena na metafori strogog oca, dok liberalna politika bi bila temeljena na metafori nježnog i brižnog oca”, govori.
“Pokazalo se svuda u svijetu, pa i u Americi da je na neki način ta desna politika ili konzervativna politika temeljena na metafori strogog oca zapravo jako koherentna i jako dobro korespondira sa svojim biračima u smislu da jasno evocira sve ono što pripada tom okviru. To je disciplina, poslušnost, narativ snage, narativ potpunog autoriteta, kazne koja je dobro došla u tom strogom smislu u tim nekim strožim obiteljima koja je zapravo poželjna i na neki način dobar način discipliniranja djece”, nastavlja.
“I zanimljivo da se to toliko jasno očitovalo u diskursu oko Trumpa, čak i u diskursu koji su na neki način propagirali i liberalni mediji gdje se njega nazivalo muževnim, gdje se isticala njegova snaga, mišići, njegov autoritet. Čak se vrlo često govorilo o njemu kao tati, kao tata se vraća, tata se vraća u Bijelu kuću i sl.”, dodaje.
“Ali to je toliko”, kako kaže, “dobro koherentno s njihovom politikom da im to na neki način ništa nije čudno ni neobično i ne zaziru od toga”.
SREĆA JE NAŠA ODGOVORNOST Pet laganih načina kako istrenirati mozak i biti sretniji
“Tako da je upravo u vezi s Trumpom zanimljivo koliko to je zapravo metaforički narativ njega kao snažnog ‘koliko zapravo smo skloni vjerovati metafori’, dakle metaforičkom okviru nego vlastitim očima. Jer mi jasno vidimo pred sobom vremešnoga gospodina koji nije u najboljoj formi, koji ima možda i više kilograma. Očito je da nema tu potentnost, tu snagu i tu moć“, kaže.
“Ali perpetuiranjem toga narativa o sebi kako je on snažan, kako će on promijeniti Ameriku, kako je on taj koji je odabran od Boga da Ameriku učini opet velikom i tako dalje”, ukazuje.
“Dakle, ljudi i birači pa čak i ovi sa suprotne strane mu povjeruju. Eto, to je upravo snaga narativa. Dakle, da vjerujemo iako se često kaže da je vizualni input informacija najvažniji i najjači na ovakvim primjerima je jasno da smo čak skloni i više vjerovati narativu. Jer naprosto narativi su ono na temelju čega funkcioniramo.
Kišiček dodaje da je za Trumpa karakteristično upravo govoreći o stilu i njegovoj izražajnosti, ta populistička retorika u kojoj on bira i riječi i figure koje ne pripadaju visokom stilu.
“On se ponosi time da on što na umu to na drumu, odnosno da kaže sve direktno. I to je zapravo i karakteristika populističkih političara koji glasno govore ono što tiha većina misli. Pa se on neće suzdržavati i od nekih ružnih, vulgarnih riječi i od direktnih uvreda. Jer on zapravo govori sve ono što svi drugi misle, a nitko se ne usudi reći”, rekla je.
“I to isto pridonosi tom nekakvom dojmu njega kao osobe koja je dovoljno snažna da izgovori i da napravi sve ono što ostali nemaju snage ni odlučnosti. I to sve se nekako uklapa u taj njegov, rekli bismo, retorički habitus koji je zapravo populistička politička retorika”, dodaje.
Kišiček u svom radu koji je nedavno napisala navodi primjere nekih drugih stilskih figura. Među njima kako je primjerice, bivši američki predsjednik John F. Kennedy iskoristio vrlo poznatu izjavu.
“Iz njegovog inauguracijskog govora ‘Ne pitaj što tvoja zemlja može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za nju’, je primjer figure koja se naziva antimetabola i koja u sebi sadrži ne samo tu ljepotu i pamtljivost, nego i određeni argumentacijski potencijal”, kaže.
TAKO DOBRO! Tomica Šćavina za Radio Nacional otkrila je kako iz kaosa kreirati smisao
“Antimetabola je karakteristična figura u kojoj argumentacijska vrijednost leži u tome da mijenja perspektivu kod slušača. Da ljudi koji su navikli razmišljati o tome što ja mogu dobiti od svoje zemlje, što ja mogu dobiti od svojih suradnika, što ja mogu dobiti od nekoga za sebe, on okreće tu perspektivu i zapravo tjera ljude da razmišljaju što mogu dati i kako oni mogu pridonijeti”, rekla je.
“I ta je figura, osim te svoje strukture u koje se iste riječi iz jedne rečenice ponavljaju u drugoj, ali u obrnutom redoslijedu, pridonosi i toj pamtljivosti. I zato je antimetabola toliko učinkovita i koliko je učinkovita vidimo po tome da se ta rečenica iz 60-ih godina prošlog stoljeća još uvijek danas pamti, ponavlja, parafrazira i ostaje na neki način obilježena u antologijama svjetske retorike”, objašnjava.
“Tako da je bilo kakva zgodna, dobra figura koju političar iskoristi u svom javnom nastupu, posebice u inauguracijskim govorima, može ga na neki način obilježiti da ostaje onako zauvijek upamćen. Zato mislim da bi političari trebali voditi računa i promišljati dobro o figurama koje koriste”, ističe Kišiček.
Suvremeni politički diskurs
Kišičak smatra da je suvremeni politički diskurs vrlo konfrontacijski te da polarizacije koje postoje u svjetskim politikama, pa tako i u Hrvatskoj, vuku sa sobom određene konfrontacije između te dvije strane, a onda figure koje su povezane s tim su vrlo često ili antiteza u kojoj se nagovještava mi nismo kao oni, mi smo drugačiji, birajte svjetlu budućnost, a ne mračnu prošlost.
“To su neke figure i recimo ironija je jedna od figura koja je također zanimljiva kada se vi obračunavate sa svojim političkim neistomišljenicima, ali ako to činite tako da nije na prvu vidljivo da ga želite diskreditirati, nego da koristite ironiju pa na neki način intonacijom sugerirate to da netko drugi je lošiji od vas, da mu se izrugujete, da ga omalovažavate, to stvara i određeni humoristični efekt”, rekla je.
“Govornik je tad elokventan, brz, duhovit i još je k tome vrlo opasan protivnik. Ja mislim da kad biste promatrali hrvatsku političku scenu, tu razmjenu ironičnih komentara između aktualnih predsjednika i premijera mogli biste to uočiti i oni bi bili jedan dobar korpus za analizu upravo ironije”, kaže.
BUDITE KOVAČ SVOJE SREĆE Ona ne pada s neba, nego se svakodnevno gradi – evo kako
Metafore u psihoterapiji
Štrkalj-Despot obrazlaže da je duga povijest uporabe metafora i metaforičnog jezika u psihoterapijama pa se onda na neki način i pristupi mijenjali tijekom vremena.
“Ali začudo i ne toliko duga koliko bi čovjek očekivao s obzirom na to da je jezik zapravo temeljni alat psihoterapeuta. A najčešće, evo i profesorica zna, studenti koji pohađaju psihologiju, čak ne pohađaju ni jedan jezični kolegij. A sigurno bi to bilo itekako potrebno jer im je jezik onda temeljni alat”, kaže.
“Tako da što se tiče uporabe metafore, u početku se ona koristila tako da je terapeut pokušavao promijeniti određenu metaforičku sliku koju je pacijent imao u sebi. Primjerice depresiju ili tako loša stanja. Najčešće konceptualiziramo kao boravak u nekom niskom prostoru, nekakvoj jami, u nekoj niskoj lokaciji iz koje se teško izvlači, gotovo nemoguće izvući”, pojašnjava.
“Pa su tako ti neki prvi pristupi zapravo pokušavali natjerati pacijenta da promijeni tu konceptualizaciju, da upotrebljava neku drugu metaforu. Znači da umjesto metafore jame iz koje ljudi zbilja imaju osjećaj da ne mogu napraviti ništa i da su bespomoćni jer zamišljaju tu jamu kao jako duboku iz koje se zapravo nikako ne mogu izvući”, dodaje.
“Pa onda, terapeuti su logično, zapravo išli promijeniti tu metaforu i ponuditi neku bolju. Na primjer, depresiju kao neki oblik putovanja ili nečeg pa onda postoje određene teškoće, zapreke na tom putu, ali se one prevladaju pa ideš dalje. Tako da je vrlo logičan zapravo ovaj put”, kaže.
No pokazalo se, dodaje, puno boljim ne kontrirati metafori koju pacijent upotrebljava nego je na neki način prisvojiti za sebe i onda raditi kao neki kolaborativni projekt u kojem zapravo nećeš promijeniti metaforu nego na neki način detalje u vezi s tom metaforom, prenosi HRT.
Komentari