Norveški kandidat za Oscara 2026. je film redatelja Joachima Triera ‘Sentimentalna vrijednost’ koji je osvojio nagradu Grand prix na festivalu u Cannesu, a hrvatsku će premijeru imati sredinom studenoga na Zagreb film festivalu. Jedan od najznačajnijih europskih redatelja dao je intervju Nacionalu

Kada je u svibnju ove godine norveški film „Sentimentalna vrijednost“ redatelja Joachima Triera prikazan na festivalu u Cannesu, odmah je dočekan s ovacijama. Osvojio je nagradu Grand prix, drugu najvažniju na festivalu, nešto kasnije postao je norveški kandidat za Oscara, a trenutno se prikazuje na najvažnijim svjetskim filmskim festivalima. Tako će hrvatsku premijeru imati na Zagreb film festivalu koji se ove godine održava od 10. do 16. studenoga.

U središtu ove obiteljske drame je nekad slavni filmski redatelj Gustav Borg (Stellan Skarsgård) koji je davno napustio svoju obitelj. Nakon smrti bivše supruge želi obnoviti veze sa svojim kćerima Norom (Renate Reinsve), etabliranom kazališnom glumicom, i Agnes (Inga Ibsdotter Lilleaas) koja je odabrala obiteljski život sa svojim malim sinom. Stoga Nori nudi ulogu u autobiografskoj Netflixovoj drami o vlastitom životu, a kada ga ona odbije angažira američku zvijezdu Rachel Kemp (Elle Fanning), koja postupno shvaća da je nesvjesno postala dio duboko osobne filmske drame.

Joachim Trier (51) jedan je od najznačajnijih norveških redatelja kojem je „Sentimentalna vrijednost“ treći film koji se natjecao za Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu. Dosad najveći uspjeh ostvario je s filmom „Najgora osoba na svijetu“ iz 2021., za koji je kao autor scenarija bio nominiran za Oscara i nagradu Europske filmske akademije. Ujedno je film bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Taj film proslavio je 37-godišnju Renate Reinsve koja je u Cannesu proglašena najboljom glumicom i bila je nominirana za nagradu Europske filmske akademije. O svemu tome razgovarali smo s Trierom ekskluzivno za Nacional.

NACIONAL: Vaši filmovi bave se ljudima čiji su privatni životi zbrkani, ponekad traumatični, a ponekad emocionalno nabrijani. Što vas privlači takvim osobama?

Ne znam nikoga tko nije barem malo zbrkan. To je potpuno ljudski. To me zanima. I zanima me to što je, iako je život lijep i ponekad ima palmi i sunca, teško komunicirati. Čak i u bliskim odnosima, u ljubavi, u obitelji, uvijek postoje dvije razine komunikacije. Jedna je ta uloga koju dobijemo kao djeca, ono što se govori, a druga je sve ono neizrečeno što nas jako pogađa. Može nas povrijediti, ali nas ponekad i oslobodi. I mene zanima baš taj dio. Zašto? Ne znam. O tome najviše razgovaram s ljudima. Smatram da je to zanimljivo. Tako se i ja često osjećam.

NACIONAL: Ta loša obiteljska komunikacija osnova je filma „Sentimentalna vrijednost“, zar ne?

Pokušavamo sve riješiti kroz taj društveni jezik – riječi, mišljenja, rasprave. Ali neki od nas i dalje razvijaju nešto kroz umjetnost, imaju potrebu i dalje pjevati i plesati. I onda sam zamislio patrijarha Gustava Borga. Pripada starijoj generaciji, tip je muškarca kojem u društvu nikad nije bio dan emocionalni jezik. I onda sam pomislio: a što ako ima dijete, ranjeno dijete koje snima filmove? To mi je bio početak, pokušati pronaći dvije razine komunikacije: umjetničku i društvenu unutar jedne obitelji. Puno me ljudi sad pita je li to priča o umjetnicima. Da i ne. To je isto tako prilika da se kroz to što su oni umjetnici progovori o emocijama. Pokušavam kroz to ispričati ljudsku, obiteljsku priču.

NACIONAL: Koliko ste osobnog redateljskog iskustva unijeli u lik Gustava Borga?

Vjerujem i nadam se da nisam Gustav. Mislim da sam drukčiji, da sam druga generacija. Htio sam ga donekle prikazati s poštovanjem i učiniti ga zanimljivim likom. Dvije stvari bile su mi ključne, a jedna od njih je bio Stellan Skarsgård, jer je on potpuno drukčiji od Gustava. Ne znam jeste li ikad upoznali Stellana, ali on je jako topao i komunikativan čovjek. Znao sam da imam tu dinamiku, glumca koji je jako srdačan, a mogu kreirati lik koji je pomalo kreten i to će ispasti trodimenzionalno.

Stellan Skarsgard u filmu Sentimentalna vrijednost” glumi redatelja Gustava Borga koji će angažirati Rachel Kemp (Elle Fanning) kao glumicu u svom novom filmu. Foto: Kasper Tuxen

NACIONAL: Jeste li lik Gustava Borga temeljili na stvarnom redatelju?

Ne baš. U nekom trenutku odlučio sam da se mogu inspirirati različitim ljudima, ali pokušao sam stvoriti jedinstven lik. Neke ideje su bergmanovske, neki elementi možda dolaze iz istočnoeuropskog filma, redatelja poput Tarkovskog, ti njegovi svjetlosni snopovi i atmosfera… Razmišljali smo i o divnom Johnu Cassavetesu koji je uvijek stajao iza svojih glumaca. Gledao sam nekoliko njegovih starih intervjua u kojima baš štiti svoju „filmsku obitelj“, ljude oko sebe. Htio sam da Gustav Borg može biti takav da zna zaštititi Rachel, čak i ako ne zna zaštititi vlastitu obitelj. Tako da je to sve bila mješavina različitih utjecaja.

NACIONAL: Možete li objasniti što je to posebno kod Renate Reinsve, glumice koju ste upravo vi proslavili?

Uh, puno toga. Prvo i osnovno, imamo povjerenje jedno u drugo. Radili smo zajedno dva filma. Imala je malu ulogu u mom filmu „Oslo, 31. kolovoza“ i glavnu ulogu u filmu „Najgora osoba na svijetu“. Mislim da je njezina snaga u tome što kod nje nema taštine u glumi. Ona može biti na crvenom tepihu i svi možemo vidjeti koliko je nevjerojatno lijepa i posebna, ali to nikad ne prenosi ispred kamere. Kad glumi osobu koji prolazi kroz samoću, osjećaj odvojenosti, neku duboku ranjivost, ona se tome potpuno prepušta, hrabro, bez pokušaja da to uljepša.

NACIONAL: Jeste li ovu ulogu pisali baš za nju?

Da, napisana je baš za nju. Dvoje ljudi za koje sam znao da želim u filmu bili su Renate Reinsve i Stellan Skarsgård. No Stellana tada još nisam poznavao, pa sam ga morao kontaktirati dok sam pisao scenarij sa svojim koscenaristom Eskilom Vogtom. Otišao sam u Švedsku, puno smo razgovarali i rekao je – OK. Bio sam sretan što je pristao.

‘Puno me ljudi sad pita je li to priča o umjetnicima. Da i ne. To je isto tako prilika da se kroz to što su oni umjetnici progovori o emocijama. Pokušavam kroz to ispričati ljudsku priču’

NACIONAL: Tko je koga odabrao za ovaj film, jeste li vi odabrali Elle Fanning ili je ona našla vas?

Ja sam našao Elle. Pozvao sam je i baš sam sretan što je pristala. Svi smo je gledali kako odrasta pred kamerama. Pratim je godinama i u njoj je još uvijek ta mješavina mladosti i zrelosti. Jako je mudra, talentirana i sofisticirana glumica. A opet još je mlada, ali s velikim iskustvom. Imam dobrog prijatelja Mike Millsa, redatelja kojeg cijenim. Radio je s njom i rekao mi je: „Mislim da će ona skužiti tvoj način rada.“ A on me jako dobro poznaje. I tako je to sve sjelo na svoje mjesto.

NACIONAL: Koje ste značenje ili emociju htjeli prenijeti naslovom filma?

Sentimentalna vrijednost? Prvo, zvučalo mi je dobro. Meni to zvuči kao neki stari jazz standard. Kao neka stara pjesma. Ima duše u tome. Ali doslovno značenje tih riječi „Sentimentalna vrijednost“ je subjektivna vrijednost koju pridaješ nekom predmetu. A ako to preneseš na kuću, dom, obitelj, što je onda to? Sad me ljudi često pitaju, na fin način, „Dakle, ti zapravo govoriš o tome da sentimentalnost ima neku vrijednost?“ Pa da, možda to i kažem. J… ga. Možda me više nije strah emocija. Možda ne moram biti stalno ‘’cool’’ i distanciran da bih stvarao umjetnost. Možda se napokon malo prepuštam. Možda mi je okej raditi s dobrim glumcima i da se stvori puno emocija. I okej sam s tim.

NACIONAL: Rekli ste da ste shvatili da ne morate biti “cool” da biste pokazali emocije. Vaši filmovi su puni emocija. Znači li to da ste bili “cool”, ali ne baš toliko „cool“ dok ste snimali svoje filmove?

Mislim da su to bili put i proces. Ne znam jeste li gledali moje rane radove, ali moj prvi film „Repriza“ govorio je o dvojici mladića, pomalo pankerskih tipova koji žele pisati knjige. I mrze sve što je konvencionalno u životu. Ali na kraju se i taj film pretvorio u priču o ranjivosti. Valjda me zanima zašto je to tako, pogotovo kad si muškarac. Zanimljivo je kako nas oblikuje kultura. Navodno su u 1700-tima aristokrati, muškarci, trebali plakati, to je bio pokazatelj da su osjetljivi i bliže Bogu. A onda u 1800-tima dolazi buržoazija sa stavom: “Nemoj druge opterećivati svojim emocijama, budi jak muškarac.” I sve se kreće u valovima tijekom povijesti. Gustav Borg, recimo, uopće ne zna kako da se emotivno poveže s drugim ljudima. Potpuno mu nedostaje društveni emotivni alat. Tako da je to definitivno jedna od tema.

Film ‘Sentimentalna vrijednost’ osvojio je Grand Prix nagradu na filmskom festivalu u Cannesu, na slici Elle Fanning, Inga Ibsdotter Lilleaas, Joachim Trier, Renate Reinsve i Stellan Skarsgård, Foto: Alberto Terenghi/Cannes / ipa-agency.net/IPA

NACIONAL: Iako je ovo film o očevima i kćerima, u njemu prikazujete i da su majke snažne, prikazujete baku koja je bila članica pokreta otpor u Drugom svjetskom ratu. Koliko su žene utjecale na vas?

Iskreno, i u vlastitoj obitelji, kako sam stariji, sve više shvaćam koliko me zapravo obilježio rat. Moj djed bio je u pokretu otpora za vrijeme rata i preživio je zatočeništvo u logoru. Sjećam ga se kao dijete, osjećao sam njegovu toplinu, ali sam isto tako vidio čovjeka koji je bio „tih“ kad se govorilo o nekim stvarima. Nije mogao razgovarati o svemu. To me zanima, ta prisutnost koja u sebi, na neki način, nosi odsutnost. Ne bih rekao da se radi nužno o „majkama“ ili „spolovima“. Više se radi o tome kako se tuga i trauma prenose generacijama u obitelji. I naravno, dok sad gledam svoju djecu, razmišljam o tome hoće li i na njih utjecati 20. stoljeće kao što je na mene. Kad si mlad, čitaš o povijesti i misliš: „Ma, to je bilo davno.“ A što si stariji, sve više shvaćaš da to nije bilo tako davno. I da, utjecalo je na tebe.

NACIONAL: Rekli ste nedavno da je “nježnost novo zabavno”. Kako se osjećate dok snimate „nježne“ filmove? Smatrate li da ste, kao redatelj, u privilegiranoj poziciji?

Ne smatram da nježnost mora dolaziti iz privilegije. Kad govorim o nježnosti, ne mislim na pasivnu nježnost u kojoj uzmičeš, nego na aktivnu želju da komuniciraš, da slušaš, da ne ulaziš stalno u rasprave i sukobe, da ne polariziraš, nego da kažeš svojoj djeci: „Ej, postoji nada. Što god da se dogodi, pokušat ćemo vjerovati da ljudi ipak mogu biti okej.“ Živimo u vremenu u kojem je ponekad zaista potrebno viknuti, zauzeti jasan stav, braniti neke vrijednosti. I ne mislim da je nježnost suprotna od toga. Pitanje je samo koja je uloga umjetnosti u svemu tome. Možda i ta da ponudi drugačije viđenje. Da, potpuno mi je jasno da vodim privilegirani život. Živim u bogatoj zemlji, na sjeveru Europe, u miru. To je zaista velika privilegija, i to priznajem. Ali onda dolazimo do toga da se upitam: o čemu uopće mogu govoriti? Ono što mogu reći je to da su emocije alati. I ako se odvojimo od njih, postajemo automatizirani ljudi. A to nije dobro ni za politiku ni za društvo. Polako mi postaje jasno da će se oko toga voditi rasprave. I spreman sam ih voditi.

‘Ta granica kontrole i kaosa daje energiju filmu. Ja sam veliki planer. Volim imati sve pod kontrolom. Kad snimamo, sve je planirano. Unutar toga moraš ostaviti prostor za kaos’

NACIONAL: Jeste li posebno povezani s Francuskom i francuskim filmom? Neke scene filma snimali ste u Parizu, a neke u Deauvilleu. Što vas veže za Francusku?

Film je izmišljen u Francuskoj. A ja sam filmski čovjek. Totalni filmski štreber. Bio sam na festivalu u Deauvilleu s prethodnim filmom. Pogledaš na jednu stranu plaže i vidiš glamur, filmsku proslavu, sve izgleda kao iz snova. A onda pogledaš na drugu stranu, tamo su more, brodovi, život i osjetiš melankoliju na toj sjevernoj obali Francuske. Ima nešto vrlo tužno u tome. Kao neka vječnost smrti. Marguerite Duras sjedila je na plaži i pisala. Većina ljudi tijekom radnog vijeka, dok rade u tvornici ili u uredu, jedva čeka mirovinu. Ako si filmski redatelj, problem je u tome što nikad ne želiš otići u mirovinu. I stalno se pitaš: kad je kraj? Kad će me ljudi izviždati na festivalu? Kad će reći: „Nećemo više plaćati njegove filmove“? Svi znamo da će doći taj trenutak. To je metafora za život. Ništa nije vječno. I kroz lik Gustava valjda sam to uspio komentirati.

NACIONAL: U jednom trenutku Gustav Borg se žali da zbog novog projekta mora malo prepustiti kontrolu jer radi s Netflixom. Je li to i vaše mišljenje?

Kad pitaš redatelje koji surađuju s Netflixom, svi kažu: „Dali su mi potpunu slobodu, imao sam sve pod kontrolom.“ U filmu ne govorim o tome da Gustav gubi kontrolu zato što radi s Netflixom. Jedino što spominjem je to da možda neće prikazivati njegov film u kinu, a njega je to zbunilo jer je pripadnik ranije generacije. Netflix redateljima zaista daje dosta slobode. Tu se slažem. Znam puno ljudi koji su s njima radili. Meni je jedino žao što se ti filmovi češće ne prikazuju u kinima. To mi je jedina zamjerka. Ted Sarandos, čelnik Netflixa, radi za filmaše puno toga dobrog i ima dobar ukus. Zašto ne bi prikazivali te filmove i u kinima? U kinu je bolja kvaliteta. Isti slučaj je kad slušaš glazbu na mobitelu ili na dobrom stereo uređaju. To se ne može usporediti. To mi je jedini prigovor. A što se tiče Gustava i kontrole, to stalno učim kao redatelj. Nekima od nas baš ta granica kontrole i kaosa daje energiju filmu. Ja sam veliki planer. Volim imati sve pod kontrolom. Kad snimamo, sve je planirano. Unutar toga moraš ostaviti prostor za kaos. Jer upravo to daje život filmu. Ključno je naći taj balans. Da pitate redatelje gdje točno žele imati kontrolu, a gdje puštaju stvari da „divljaju“, tu biste našli ključ njihova stila. Ja to sve više razumijem dok razgovaram s kolegama. Odmah shvatiš tko je kakav tip. Razgovarao sam s Denisom Villeneuveom jer sam imao sreću da ga upoznam. On mi je objašnjavao kako radi storyboarde, odnosno da sve vizualno priprema. I tad sam skužio: „Aha, ti voliš to, to ti daje tu preciznost u filmovima.“ Svatko ima svoj način rada. Meni je profesor bio redatelj Mike Leigh i on je govorio: „Želim samo družiti se s glumcima, osjetiti njihovu energiju pa vidjeti što mogu iz toga izvući.“ I to je također sjajan pristup.