Josip Raić napisao je svoj prvi roman kao 73-godišnjak te ga ovog ljeta predstavio u svom Supetru. Naslovljen je ‘Padalice Vrpunta’ i opisuje turbulentno 20. stoljeće na dalmatinskom otoku. Na pisanje romana potaknuo ga je književnik Zoran Ferić tijekom online radionice pisanja.

U romanu “Padalice Vrpunta“ autor Josip Raić dočarava svakodnevicu mještana Vrpunta, idiličnog i imaginarnog malog otočnog mista. Raić kroz glavne likove, trojicu muškaraca i jednu ženu, opisuje turbulentna desetljeća kratkog 20. stoljeća, da bi se naposljetku zaključilo da za ljubav, dobru spizu, vino i pismu nikad nije kasno. Roman u izdanju kuće Sopra projekt nedavno je predstavljen u Supetru na Braču, gdje autor živi, a najesen će tijekom Mjeseca hrvatske knjige roman predstaviti u Splitu.

Ono što roman čini zanimljivijim jest činjenica da ga je autor Josip Raić napisao sa 73 godine. Prvi je to njegov roman, koji je pisao tri godine. Na pisanje romana potaknuo ga je književnik Zoran Ferić jer je tijekom korone pohađao online radionicu pisanja koju je Ferić vodio. Raić je, danas 75-godišnjak, radni vijek proveo kao inženjer u Brodosplitu na istaknutim pozicijama, a osim što je napisao roman, piše i pjesme i bavi se slikarstvom.

NACIONAL: Svoj prvi roman ‘Padalice Vrpunta’ napisali ste sa 73 godine, otkud ideja da se upustite u takav pothvat?

Nije to lažna skromnost, ali uistinu ovo ne smatram pothvatom. Kaže se da svaka priča dočeka svoje vrijeme kazivanja. Valjda je cijeli moj život bio priprema i kad je stigao pravi trenutak, tih tri stotine i kusur stranica jednostavno je izašlo iz mene u samo tri mjeseca. Ali sam potom pune tri godine sve zajedno naizmjence sažimao, pa dopisivao i dotjerivao te ponovo sažimao, a posljednjih šest mjeseci organizirali smo tročlani radni tim – urednik Darko Milošić, lektorica Iva Cikojević i dizajnerica Ana Pojatina. Suradnja je bila ugodna i plodna, bez sukoba i stresova. Premda je cijeli proces iznimno složen i zahtjevan, cijelo vrijeme sam radio, odnosno surađivao s uživanjem, bez pritiska.

NACIONAL: Sve je počelo vašim uključivanjem u online radionicu kreativnog pisanja koju je držao književnik Zoran Ferić. Kako ste se priključili takvoj jednoj radionici i kako je to izgledalo?  

Moja mi je kći, kao suradnica na širem projektu koji je tijekom razdoblja korone, između ostalog, obuhvatio tri webinara – radionice za kreativno pisanje kratkih priča – predložila da se prijavim. Uključio sam se u posljednji od triju termina, u grupu gdje je predavač, odnosno voditelj webinara koji se odvijao putem Zooma bio Zoran Ferić. U mom kratkom pisanom uratku prepoznao je potencijal za roman i to je bio ključni poguranac s hepiendom.

NACIONAL: Što ste naučili na toj radionici, koji je najbolji savjet koji ste dobili od Ferića?

Radionica je bila za kohortu 54+, i to za kreativno pisanje kratkih priča. No većina principa, osobito vezanih za likove i stil, zajednička je i za druge prozne forme, pa i roman. Zanimljivo je bilo poslušati koliko je, primjerice, važan izbor imena te koliko to može biti sugestivno za samu radnju. Ipak, izdvojio bih savjet: “Treba pisati riječima usko, a mislima široko”. I toga sam se nastojao držati, premda bi se, onako na prvu, zbog izdašnijeg opsega romana mogao nametnuti drukčiji dojam.

‘Kada je roman bio gotov, bilo je kao kada sam kao student spremao težak ispit i mislio da ako položim, bit ću najsretniji čovjek na svijetu, ali ne osjeti se ništa posebno’

NACIONAL: Kako ste se osjećali kad ste zapisali prvu rečenicu kao znak početka procesa, a kako kad ste uzeli roman u ruke?

Rekao bih – ništa osobito. Jer vrlo zahtjevnog i odgovornog pisanja, premda u drugom kontekstu i s različitim vokabularom, bilo je jako mnogo i u mojoj poslovnoj sferi: razni elaborati, studije, procedure, program restrukturiranja, a sve je to bilo podložno reviziji i nadzoru. Zanimljivo je da Šklovski otprilike kaže da je poželjno da se ljudi različitih struka uključuju u pisanje jer donose svježinu kroz drukčiji pogled na stvari i svijet. Kada je roman bio gotov, osjećaj bih usporedio s onim kada sam bio student i spremao težak ispit. Mislio sam, ako položim, bit ću najsretniji čovjek na svijetu, a kada tamo, bez obzira na ocjenu, ne osjeti se ništa posebno – dan teče kao i svaki  drugi. Štoviše, dokle god je roman u radnoj formi, još je vaše dijete i vi živite s njime. Jednom kada je izdan, postaje svačije vlasništvo, izgubili ste ga.

NACIONAL: Osim što ste napisali roman, pišete i pjesme, ali imate i drugu strast, slikanje. Kad se probudila ta umjetnička strana u vama?

Pjesme sam pisao zapravo u vrlo kratkom razdoblju, svega nekoliko mjeseci, i to godine 2003., kada sam osjetio poriv da u stihove pretočim sjećanja o mom nonotu, pokojnoj majci i ocu, našem podneblju i običajima, ali ostale su neobjavljene, i tek su poneki stih kao i neke slike i fragmenti pretočeni u prozu i u ovom romanu korišteni. Uglavnom tako da su prerađeni u poetičan prozni tekst, kao primjerice o tremuntani. Napisao sam nekoliko kratkih pjesama za potrebe fabule romana, odnosno njegove humorne strane, a s ciljem da to bude više nalik na parodiju i šaljivo.

Slikati sam počeo u ranim dvadesetima i kasnije sam se uključio u rad likovne sekcije KUD-a Brodosplit gdje smo, barem jednom godišnje, grupno izlagali. Jedinu samostalnu izložbu ostvario sam 2005., u Supetru, na temu bračkih pejzaža slikanih različitim tehnikama.

NACIONAL: Vi ste s Brača i u romanu opisujete povijest jednog izmišljenog otoka Prstenjaka Velog s naseljima Vrpunat, Žmarišće i Vedrinac. Postoji li poveznica s vašim Bračem? Tko su Pavle, Paulina, Zorzi, Joško, svi ti likovi iz romana?

Poveznica svakako postoji jer spominjem neke dijelove Supetra, kao primjerice puntu sv. Nikole (Mikule) i predio Trolokve, ali istovremeno koketiram sa Šoltom, osobito naseljem Maslinicom koja ima svoj Kaštil i mali arhipelag od sedam otočića. Kopirao sam ga i postavio ispred ulaza u luku Vrpunat, poigravajući se sličnim imenima. Sve to je u cilju očuđavanja čitatelja. Ima i jedna priča o obilasku Brača, naslova „Kome zvona zvone“, gdje su svi geografski detalji vjerodostojno opisani. A što se tiče ugođaja zvonjave, opisao sam upravo četiri supetarska zvona. U njihovu zvuku kupam se od djetinjstva, a i sam sam se, kao dječak, znao naći u ulozi remete.

Pavle, Paulina, Zorzi i Joško su redom izmišljeni likovi. Tek nešto malo svoga iz dječačkog doba posudio sam Jošku, kao lijep dječji glas koji je i meni pukao/mutirao u 12. godini. I ja sam pjevao postolaru koji mi je zauzvrat besplatno popravljao cipele! Zorzetu sam posudio naš obiteljski nadimak i neka esejističko-filozofska promišljanja. Pavao je u potpunosti izmišljen lik, premda u novijoj hrvatskoj povijesti ima poprilično sličnih primjera, gdje su udbaši pred osamostaljenje Hrvatske prošli svoju katarzu, odnosno prominili bandiru. A Paulina je prije svega ljepotica, koja je zavrtjela glavom i mladom Talijanu i trojici domaćih puntara ili mušketira, ali strogo katolički odgojena djevojka, brižna i odgovorna, s ne previše sreće u životu.

Nakon nedavne promocije u Supetru, Raić će knjigu predstavljati po cijeloj Dalmaciji | Foto: Pero Dragičević

NACIONAL: Pišete o povijesti tog otoka u više od sto godina, od odlaska otočana u Veliki rat pod „kurbom Austrijom“, preko Drugog rata kad je veliki dio otočana otišao u partizane, do vremena u Jugoslaviji i napokon Domovinskog rata 1990-ih. Što vas je inspiriralo za ovakvu priču koja ugođajem podsjeća na Fellinija?

Krenuo sam od natuknica koje je postavio prof. Ferić za domaći zadatak – kratku priču. Od tri natuknice odlučio sam se za “udbaša koji doživi katarzu“. A priča se u mašti razvila sama od sebe, pridruživali su se likovi. Najjače od svega pritom je djelovala želja da oživim vrijeme u kojem su živjeli naši i moji ne tako daleki preci, da na papiru sačuvam dio tradicije. A tijekom kreiranja teksta prirodno se izlila ljubav prema otoku, moru, jeziku, ljudima, i sve je potom preraslo u odu nepobjedivu otočkom duhu i životnoj energiji, gdje Eros u pravilu nadjača Thanatos, čak i u najtežim vremenima, i gdje se trajno slavi svetost života.

NACIONAL: Pretpostavljam da je puno ovakvih priča koje samo čekaju da se ispričaju. Svašta bi otočani mogli ispričati, zar ne?

Ovim ste pitanjem baš pogodili u sridu. Naime, namjeravam se uskoro prihvatiti pisanja zbirke kratkih priča, ovoga puta uglavnom u prvom licu, pod radnim naslovom „Dite škoja“. Ideja mi je da pod točno stotinu kratkih naslova, čija će početna slova višestruko potrošiti cijeli abecedarij, iznesem osobna prisjećanja, prije svega ona iz djetinjstva i odrastanja koje je bilo toliko različito od ovog kakvo danas žive unuci nas baby boomera.

NACIONAL: Kakav je danas život na otoku? Što vam je najveći problem? Vi ste na relaciji Split-Supetar, što najviše volite u Supetru?

Ne bih ocjenjivao u ime svih, no za mene i moje skromne potrebe život je ovdje upravo sjajan. Ne osjećam nikakav izraženi problem, možda zato što živim u mirnom, idealno smještenom kvartu, pa mi previše automobila u gradu tek povremeno zasmeta. Opskrbljenost je dobra, more čisto, Supetar je sve uređeniji i nadam se da će se takav trend i nastaviti. Ne bih rekao da smo supruga i ja na relaciji Split-Supetar; osam mjeseci praktički živimo u Supetru dok četiri hladnija mjeseca provodimo u Splitu. Promjena veseli! A odlična povezanost sa Splitom svakako dobro dođe.

NACIONAL: Povijest Dalmacije je vrlo bogata i turbulentna. Čega se vi najradije sjetite, kako su izgledali vaše djetinjstvo i vaše odrastanje?

Običavam reći da se moja generacija najsretnije smjestila u svome vremenu. Rođeni smo, naime, nakon Drugog svjetskog rata, kada je već sve polagano kretalo nabolje. Iskusili smo zaista sve – od petrolejke i dva večernja sata rada generatora Dizel iz Milne pa do LED rasvjete, od prvih radioaparata na susjedovu prozoru i, nešto kasnije, jedinog TV-aparata u društvenoj prostoriji, kada se zurilo u ekran kao u čudo i gledalo baš sve od hokeja na ledu i serije “Lassie se vraća kući“ do talijanskih žurnala, reklama i Sanrema, pa sada do pametnih telefona, kada se TV sve manje gleda i pada tiraža tiskovina. Zatim, od redova pred telefonskim govornicama pa do međunarodnih instantnih besplatnih videopoziva, od željno iščekivanih vodonosaca i spasonosnih gustirni do neograničenog zalijevanja cvijeća i vrtova, od dvomjesečnog čekanja na preradu ubranih maslina pomočenih u vodu ili more do današnje dnevno dostupne moderne prerade i djevičanskog maslinova ulja, a da promet i medicinu i ne spominjemo. No nažalost, sve manje je zdrave dječje igre na zraku i u pokretu, ali i onih dobro upamćenih autentičnih okusa hrane, sve manje smijeha i kolektivnih druženja djece i odraslih; zimi pokraj komina uz otvorenu vatru, s briškulom ili igrom trenta uno – tko prije do trideset jedan – uz pokoju slanu srdelu, a u ljetnim večerima na sijelima pred kućom ili na trgovima uz priče i anegdote. Nekad se orila večernja pjesma trudnih težaka pri povratku iz polja, spontano bi zapjevale grupice, „klape“, na nedjeljnom popodnevnom trajektu za Split, a sada mladi i stari uglavnom ozbiljni ili čak namrgođeni slušaju prebučnu glazbu iz svojih slušalica ili pak javnih zvučnika. A prijatelji sjede šutke za stolom i SMS porukama se dogovaraju kamo dalje na piće.

‘Namjeravam pisati zbirku kratkih priča pod radnim naslovom ‘Dite škoja’. Ideja mi je pod stotinu kratkih naslova iznijeti prisjećanja iz djetinjstva i odrastanja’

NACIONAL: A kad smo kod prošlosti, radni vijek proveli ste kao inženjer u Brodosplitu, evo sad svjedočimo problemima s brodom punim azbesta koji Splićani ne žele u luci. Kako komentirate tu situaciju i kako danas gledate na brodogradnju?

Po odlasku u mirovinu nisam nikad više ušao u škver, iako ga često sanjam. Posljednjih desetak godina proveo sam na funkciji predstavnika Uprave za kvalitetu, kada smo stekli i održavali certifikat za kvalitetu ISO 9001, ali i ISO 14001 za okoliš, uz stroge procedure čija se primjena provjeravala putem internih i vanjskih audita. No već je dulje sve to izgubljeno i zaboravljeno, nestalo i izbrisano. Zapravo mi uopće nije jasno kako jedna takva firma može, štoviše uopće smije, tako funkcionirati!?! A velika brodogradnja je već odavno, uz rijetke iznimke, pobjegla iz Europe na Istok. S druge strane, pratim rast i solidnu razinu hrvatske male brodogradnje. Svjedočimo kako pred svaku novu turističku sezonu iz naših malih brodogradilišta isplovljavaju prelijepi novi moderni brodovi – jahte i mini-kruzeri.

NACIONAL: Pišete na dijalektu koji se bez problema može pratiti, čak ste napisali i rječnik. Zašto je važno njegovati dijalekte? Nema puno knjiga koje se pišu na dijalektima.

Zgodno se poklopilo što je knjiga izašla neposredno po proslavi 500. obljetnice smrti Marka Marulića, koji se pri pisanju svojih djela u velikoj mjeri, no ne isključivo, služio čakavštinom. A u novije vrijeme dijalekt široko primjenjuje Kristian Novak i njegovi romani su izuzetno dobro primljeni premda je tekst, bez korištenja rječnika, rijetkima moguće u cijelosti razumjeti. A o važnosti dijalekta podržavam stav lingvistice dr. Lucije Puljak s kojom sam o tome podosta razgovarao. Jezik je najsnažnija identitetska odrednica pojedinca i zajednice te najvažniji i najtrajniji povijesni spomenik. Zavičajni idiomi, među njima i čakavica, imaju mnogo snažniju ekspresiju negoli standardni. Riječi i frazemi zapravo su mnogoznačne slike, sa širim konotativnim značenjem, te imaju sposobnost asocijativnog ulančavanja, što je za literarno izražavanje, a i za same čitatelje, velik dobitak.

NACIONAL: Kakvi su planovi za dalje kad su u pitanju knjige, pišete li još što? Spomenuli ste kratke priče.

Trenutačno sam još zabavljen zbivanjima oko prvog romana. Uskoro slijedi još nekoliko promocija romana po Dalmaciji, u tijeku su finalni dogovori. Veseli me iznimno ona koja će se održati u Splitu u sklopu Mjeseca hrvatske knjige u listopadu. Također, gotovo sigurno ću se uhvatiti pisanja spomenute zbirke kratkih priča, i pritom surađivati s drugim zaljubljenicima u otok Brač, okupljenima oko Zaklade Brač koju uspješno vodi Robert Barilla. Naslovi za kratke priče koje sam već skicirao, kao što su Črčojak (cvrčak), Dontrina (vjeronauk), Zjogatule (igračke), Kampanel, Njoki, Meštar, Petegulona (osoba sklona ogovaranju) ili Suhozid, potiču sjećanja te otvaraju golem prostor za bujice riječi. Bit će to pravi izazov, ali i prilika za primjenu principa „riječima usko, a mislima široko“.