Sivi pinot Saint Laurent, vino koje je za posjeta Zagrebu 2021. pio francuski predsjednik Emmanuel Macron, proizvodi se u obiteljskoj vinariji Vrbanek u Vivodini kod Ozlja koju je Josip Vrbanek pokrenuo kad je 2003. kupio zapuštenu Badelovu zgradu

Nakon prvog posjeta Emmanuela Macrona Zagrebu u studenome 2021., kada su potpisani Deklaracija o strateškom partnerstvu Francuske i Hrvatske i Ugovor o nabavi borbenih zrakoplova Rafale, i poslije službenog ručka u hotelu Esplanade, francuski predsjednik i hrvatski premijer sa suradnicima večerali su u poznatom zagrebačkom restoranu Gallo. Novinarima nije promaknulo da je tom prigodom francuskom predsjedniku – vjerojatno dobrom poznavatelju vina s obzirom na zemlju iz koje dolazi – ponuđen sivi pinot Saint Laurent, široj publici manje poznate obiteljske vinarije Vrbanek iz Vivodine. To je pobudilo zanimanje vinskih znalaca, uvjerenih da iskusni ugostitelj Duško Vuković, vlasnik restorana Gallo, ne griješi u ponudi vina, osobito kad ugošćuje uglednike Macronova ranga.

Razlog manje poznatosti vina Saint Laurent u skromnosti je vlasnika vinarije Josipa Vrbaneka, inženjera agronomije iznimno zanimljiva životnog puta, koji opravdava uzrečicu da „svaka butelja priča svoju priču, ne samo o vinu nego i o njegovu vlasniku“. Vrbanekov put do uglednog vinara poseban je i zanimljiv, a svrstava se u kategoriju koju nazivamo „Bolja Hrvatska“.

Svjestan sam dvojbenosti tvrdnje da su vrhunska vina umjetnost iz čega slijedi zaključak da su vrhunski vinari umjetnici, s čim se slaže većina ljubitelja vina, a što pak osporavaju predstavnici „lijepih umjetnosti“. Neprestano tragam za dokazima kojima bih teoretičare „lijepih umjetnosti” – koji smatraju da je za pripadnost toj elitnoj skupini potrebno više od onoga što je pohranjeno u hrastovoj bačvi – razuvjerio kako pod utjecajem napitka koji volim nisam posve zastranio.

U Europi bi se ta tvrdnja lakše branila jer su vodeći francuski, talijanski i španjolski vinari odavno stekli status cijenjenih kreativaca koji svijetu daruju vrhunska vina, s proizvodnim kontinuitetom od antičkih vremena do danas. I u nas bi se moglo govoriti o dugoj tradiciji proizvodnje vina, ali Hrvatska se tek u posljednja tri desetljeća postupno upisuje na vinsku kartu svijeta. Autohtone sorte, tradicija i raznovrstan terroir snažna su podloga za proizvodnju vina, od kojih bi se neka mogla mjeriti sa svjetskim dostignućima. U relativno kratkom razdoblju postignuti su dojmljivi rezultati, što potkrepljuje tezu da su nadareni vinari kadri proizvesti vina svrstana u kategoriju umjetničkog stvaralaštva.

Mjesto Vivodina nalazi se uz rijeku Kupu nedaleko od Ozlja, neposredno uz granicu sa Slovenijom. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Vinari su jedinstvena sorta ljudi koji znaju kako diše zemlja, kako pulsira loza, kako dozrijeva grožđe i kako u završnom procesu nastaje vino. Veliki vinari snažne su osobnosti, spremni da plodove svog rada podijele s drugima. Čaša vina nije samo plod žuljevitih ruku i dio jedne od naših najstarijih tradicija, nego i napitak emocija koji zbližava ljude i podsjeća na smisao života. Zato vjerujem da su veliki vinari, koji cijeli svoj životno-radni vijek imaju samo četrdesetak prilika da se dokažu – jer samo je jedna berba u godini – umjetnici vrijedni poštovanja.

I životna priča 75-godišnjeg Josipa Vrbaneka jedna je od takvih zanimljivih pripovijesti pretočenih u butelje vina. Rođen je u Vivodini – ne u rodilištu, nego u obiteljskoj kući izgrađenoj 1777. godine – i s pravom se smatra rođenim Vivodincem. Kuću je kupio svekar mamine tete kad se potkraj 19. stoljeća vratio iz Amerike. Teta je stanovala u toj kući, nije imala djece, a nakon njezine smrti 1962. naslijedila ju je obitelj Vrbanek, otac Josip i majka Kata.

Otac je u kući imao mesnicu, a majka je radila u zadružnoj gostionici. Poslije prerane smrti muža, 1956., u njegovoj 38. godini, kao samohrana majka trojice sinova Kata Vrbanek otvorila je u vlastitoj kući gostionicu. Josip i braća pješačili su šest kilometara makadamskim putem od kuće do željezničke postaje, vlakom putovali do Karlovca 40 minuta, a do škole pješačili još tri kilometra.

Majka je marljivo radila u gostionici Vivodina u kojoj je prodavala vino iz obiteljskog vinograda i od tih skromnih prihoda školovala sinove u Karlovcu. Sinovi su, uza školovanje, radili i u vinogradu i u gostionici. Nakon završene srednje kemijske škole, Josip i braća Mirko i Julij odlučili su studirati u Zagrebu. Josip se 1968. upisao na Agronomski fakultet i diplomirao 1972. godine. Stanovali su u studentskim domovima, a ljeti su odlazili u Njemačku i radili fizičke poslove kako bi priskrbili novac za nastavak studiranja.

Vrbanek je upozorio da država postaje kočničar razvoja vinogradarstva ako oštro ne sankcionira one koji na tržište puštaju patvorena vina

Josip je tijekom studija bio demonstrator u Zavodu za opću proizvodnju bilja i Zavodu za vinogradarstvo i vinarstvo, u kojem je nakon diplome počeo raditi s legendarnim Nikolom Miroševićem, ocem hrvatskog vinogradarstva, profesoricom Dubravkom Premužić,  profesoricom Stankom Herjavec i poznatim hvarskim vinarom Androm Tomićem. Vrbanek je najviše radio na fakultetskom dobru u Jazbini.

Nakon odsluženja vojnog roka 1975., zaposlio se u Institutu za jadranske kulture u Splitu i iako kajkavac, jako dobro se snašao u mediteranskom podneblju.

Još od završetka srednje škole Josip je bio u vezi sa Zagrepčankom Mirjanom, današnjom suprugom, koja ga je, bez njegova znanja, prijavila za posao u tadašnjem Zavodu za voćarstvo, vinarstvo i vinogradarstvo u Zagrebu. Zagrepčanka Mirjana i Vivodinac Josip bili su u vezi osam godina prije nego što su se 1976. vjenčali. Josip je dobio posao u Zavodu, poslije integriranom u Agronomski fakultet. Veselio ga je povratak u Zagreb, a 1976., godinu nakon zaposlenja, postao je šef rasadničke proizvodnje u Zavodu koji je proizvodio oko 50 000 voćnih sadnica.

Za desetak godina, 1990., proizvodnja je dosegnula oko 500 000 sadnica, od kojih se oko 80 posto izvozilo. Projektirali su plantaže voća po cijeloj Hrvatskoj, među kojima i plantažu jabuka u Borincima pokraj Vinkovaca, tada najveću u Europi.

„Bio sam iznimno zadovoljan poslom u znanstvenoj ustanovi u kojoj sam vodio proizvodnju. Istraživački rad i proizvodnja izvrsna su kombinacija, a naš je mali kolektiv od petnaestak zaposlenika bio vrlo motiviran, stručan i ljudski i profesionalno usuglašen“, kaže Josip.

U voćnjacima obitelji Vrbanek tradicionalno se od 1978., kad su Josip i Mirjana Vrbanek zasadili prvi voćnjak, uzgajaju jabuke pa od njih rade sokove i jabučni ocat. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Mirjana, dvije godine mlađa od Josipa, diplomirala je na Ekonomskom fakultetu i zaposlila se u poduzeću Elektropromet. Vjenčali su se u travnju 1976. godine, a zajednički život započeli su u podstanarskoj sobi u stanu blizu Dinamova stadiona. U drugoj sobi bio je drugi bračni par, a u trećoj trojica studenata. U tim prvim podstanarskim danima pomagali su im Mirjanini roditelji, a nakon malo više od jedne godine zajedničkog života, kupili su jednosobni stan.

Kad govori, Josip je zagledan u čašu svog sivog pinota i stječe se dojam da iznova proživljava svoje mladenačke godine za koje kaže da su „bile istodobno teške i radosne“.

Prvi sin Luka rodio se 1978. godine, a iste su godine na obiteljskom imanju u Vivodini Mirjana i Josip zasadili svoj prvi voćnjak jabuka. Četiri godine poslije preselili su se u veći stan u zagrebačkom naselju Špansko, rodio im se Matija i zasadili su i drugi voćnjak jabuka. U to doba Josip još nije razmišljao o vinogradarstvu i vinarstvu jer je radio u Zavodu za voćarstvo, a nakon radnog vremena odlazio je u Vivodinu i bavio se voćarstvom i proizvodnjom jabučnog octa i jabučnih sokova.

Treći voćnjak zasadili su 1995. Svake su godine proizvodili i do stotinu tona jabuka. Imanje u Vivodini, ukupne površine desetak hektara, od čega je najveći dio šuma, Josipova braća ravnopravno su između sebe podijelila. Vinograd je bio zasađen na jednom hektaru i dogovorno je pripao mlađem bratu Mirku.

U to doba, na nedalekoj karlovačkoj bojišnici, vodile su se žestoke borbe, a mladići s tog područja masovno su odlazili u Domovinski rat. Žene su bile sklonjene u Vivodinu, a majka Kata zbrinjavala je žene i djecu izbjegle s ratom zahvaćenih područja. Mirjana i Josip razmišljali su da posvoje neko dijete koje su zbrinjavali ako u ratu ostane bez roditelja, kad im se 1992. rodila kći Dora.

Supružnici Mirjana i Josip Vrbaneku podrumu pored hrastove bačve obujma 7730 litara koju je 1941. vinariji darovala Banovina Hrvatska. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

U trećem razredu gimnazije Dora je odlučila otići na jednogodišnju Rotary razmjenu u SAD. Četvrti razred završila je u Denveru u Coloradu gdje je upoznala Švicarca Davida koji je također bio na Rotary razmjeni. Veza je završila brakom i nakon završetka školovanja vratili su se Davidovu domovinu Švicarsku. Dora je u Švicarskoj diplomirala hotelski menadžment, a David je jedan od menadžera u Lidlu. Često dolaze u Vivodinu, oduševljeni krajobrazom i načinom života svoje obitelji.

Josipova majka Kata, koju su sinovi i snahe doživljavali kao „majku hrabrost“, umrla je 1997. godine.

Vivodina, prekrasno mjesto uz rijeku Kupu nedaleko od Ozlja, neposredno uz granicu sa Slovenijom, imala je 1929. godine 3605 stanovnika, a danas samo 503. Cijeli taj kraj bio je vinogradarsko-poljoprivredno-stočarsko područje, živjelo se od vinogradarstva, voćarstva, stočarstva i obrtništva, a u školi je bilo i 30-ak djece u razredu.

U susjednoj Metliki, s druge strane Kupe na slovenskoj strani, svakog drugog utorka bio je stočni sajam, na kojem se stoka s tog dijela Žumberka otkupljivala i izvozila u Italiju i druge zemlje. Pogranična povezanost Slovenaca i Hrvata bila je vrlo jaka, od rodbinskih do poslovnih veza. Sadašnja demografska situacija pokazuje kakvu je sudbinu Vivodina doživjela u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, ali i u samostalnoj Hrvatskoj.

Josip Vrbanek smatra da je voćarstvo mnogo kompleksnije zvanje od vinogradarstva. Njegova proizvodnja jabučnog octa dosegnula je ozbiljne razmjere i odlučio je potražiti adekvatniji prostor. Zapuštena Badelova vinarija, s natpisom Vinarski podrum Vivodina, u koju su vivodinski zadrugari – bilo ih je čak sto četvero – prije donosili grožđe na otkup i preradu, činila mu se, unatoč derutnosti, privlačnim  prostorom.

Zapuštena Badelova vinarija s natpisom Vinarski podrum Vivodina, u koju su vivodinski zadrugari donosili grožđe, činila se privlačnim prostorom

U toj dvoetažnoj zgradi, sagrađenoj 1938. godine, površine oko 2400 četvornih metara, Badel pet godina nije ništa proizvodio jer je vinogradarstvo u Vivodini jednostavno usahnulo, a stanovnici su se iselili, najviše u Kanadu. Zato je Badel odlučio prodati derutnu zgradu. Kupio ju je 2003. Josip Vrbanek, što je ujedno bio i početak njegove vinske priče. Uz pomoć europskih fondova za projekte ruralnog razvoja od 2014. do 2020. (70 posto) i Vlade RH (15 posto) počeo je uređivati vinariju.

Josip Vrbanek raspolaže s 4,5 hektara vinograda, a najveći mu je kompleks na padini ispod crkve sv. Duha, na kojoj je zasadio graševinu, sivi pinot, sauvignon, chardonnay, frankovku i dišeću raninu. Zemlju je uspio otkupiti od šestero vlasnika, a 24 razjedinjene parcele sjedinio je u jedinstvenu vinogradarsku površinu.

U podrumu je, na počasnom mjestu, hrastova bačva obujma 7730 litara, koju je 1941. vinariji darovala Banovina Hrvatska. U drugom su dijelu spremnici od inoksa za odležavanje bijelih vina.

Na gornjoj etaži i dalje se proizvodi jabučni i vinski ocat izvrsne kvalitete.

Josip Vrbanek proizvodi oko 60 000 litara vina, od čega buteljira oko 40 000 litara – chardonnay, sauvignon, sivi pinot, graševinu, lovrijenac, traminac, muškat ottonel i dišeću raninu (autohtonu hrvatsku sortu), s lijepo dizajniranom etiketom Saint Laurent.

Vinarija Vrbanek proizvodi oko 60 tisuća litara vina, od čega buteljira oko 40 tisuća litara s lijepo dizajniranom etiketom Saint Laurent. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Oko 20 000 litara vina puni se u litrene boce, a vino je proizvedeno od grožđa lokalnih vinogradara. Kormilo vinarije danas postupno preuzima Josipov sin Luka koji se – pod očevim mentorstvom – posvetio vinarstvu. Josip Vrbanek, iznimno poznat i cijenjen u voćarskim krugovima – bio je i prvi predsjednik Hrvatske voćarske zajednice, udruge voćarskih proizvođača – prihvaća savjete sina Luke, diplomiranog ekonomista, i uvažava nove trendove. Mnogo pozornosti posvetili su dizajnu etikete i izboru boca za pojedina vina koja se danas nude u boljim restoranima i vinotekama.

„Vjerujem da vinarstvo i vinogradarstvo imaju jasnu perspektivu samo pod uvjetom da Državni inspektorat napokon počne raditi svoj posao – suzbijati kriminal i nelojalnu konkurenciju. Ako se od 14 uzoraka vina, prije dvije i pol godine uzetih s polica trgovačkih lanaca, utvrdi da je pola vina patvorenih i taj se kriminal ne sankcionira, onda je očito da je država glavni kočničar razvoja vinarstva i vinogradarstva“, kaže Josip Vrbanek.

I ostali stanovnici Vivodine postupno se vraćaju vinogradarstvu i vinarstvu, a ohrabruje vjerovanje mlađih naraštaja da se ta djelatnost može vratiti na puteve stare slave. Prije pola stoljeća u Vivodini se proizvodilo tri puta više grožđa nego danas.

Svjestan svojih godina, Josip Vrbanek kaže da on ne može biti „razvojna lokomotiva“, ali vjeruje da njegov primjer može biti poticajan onima koji žele od poštena rada solidno živjeti. Nada se da će država prepoznati takve ljude i spriječiti nelojalnu i kriminalnu inozemnu, ali i domaću konkurenciju s patvorenim vinima kojima se varaju potrošači.

Država kojoj je predsjednik Emmanuel Macron, kojem se u restoranu Gallo svidio Vrbanekov sivi pinot, sigurno bi znala kako urediti tržište u korist kvalitetnih i poštenih vinskih proizvođača.