‘Junaci Pavlove ulice’ Ferenca Molnára premijerno se u režiji Aide Bukvić izvode 18. listopada u Scenoteci. Priču o borbi suparničkih grupa i vršnjačkom nasilju, ali i o prijateljstvu i požrtvovnosti, na scenu donose petorica glumaca – Leon Dubroja, Roko Protić, Andrija Nazlić, Lorenzo Raušević i Timon Špalj

Jedan od najpopularnijih romana za djecu, ”Junaci Pavlove ulice” Ferenca Molnára, za kazalište su adaptirali ZIA produkcija i Kerekesh teatar, a premijerno će se u režiji Aide Bukvić izvesti 18. listopada u zagrebačkoj Scenoteci. Priču o borbi suparničkih grupa i vršnjačkom nasilju, ali i o prijateljstvu i požrtvovnosti na scenu prenijela su petorica glumaca – Leon Dubroja, Roko Protić, Andrija Nazlić, Lorenzo Raušević i Timon Špalj koji su ove uloge dobili nakon audicije.

Kako je rekao producent predstave Zoran Pribičević, ”Junaci Pavlove ulice” su poseban tekst i vjeruje da je u srcima mnogih generacija:

“Iako pisan prije više od sto godina, to je jedan bezvremenski tekst koji i danas korespondira s našom stvarnošću. Junaci nas podsjećaju na neke možda izblijedjele vrijednosti poput poštenja, odanosti, zajedništva, hrabrosti i, povrh svega, suosjećanja. Generacije su plakale uz ovaj naslov i u njima su se budile emocije od koji smo danas zbog društvenih mreža gotovo cijepljeni. Do suradnje s Kerekesh teatrom došlo je zato što smo i Jan Kerekeš i ja željeli napraviti i ponuditi publici dječju predstavu za nešto starije klince i njihove roditelje. Tako su se u našim razgovorima prirodno nametnuli ‘Junaci’, naslov i tekst koji svi znaju i u kojem svi na svoj način mogu uživati. I, naravno, željeli smo uprizoriti jedan takav legendarni klasik za naše osnovne škole zato što ga dugo nije bilo na kazališnim daskama.”

Pribičeviću je ovo jedan od najljepših tekstova dječje literature, kaže da je pisan s prekrasnim detaljima, pun slojevitosti, a opet je pitak i pun napetosti i emocija. Nedugo ga je ponovno čitao kao lektirni naslov uz svog sina i ponovno se oduševio.

Na audiciju za glumce za ovu produkciju prijavilo se čak 60 kandidata, od kojih je 30 bilo pozvano na audiciju. Osim fizičkog izgleda i skladnosti između glumaca kojih su trebali samo petero, Pribičević kaže da su tražili i energiju, fokus, autentičnost te karizmu koje određeni likovi zahtijevaju:

“Bilo nam je važno da glumci međusobno dobro funkcioniraju, imaju iskustva na sceni i da su aerobno prilično spremni s obzirom na to da je predstava tjelesno i kondicijski vrlo zahtjevna.”

Budući da je u predstavi samo pet glumaca, radnja je pojednostavljena zato što je uzrast kojem je predstava namijenjena osam plus. Kako kaže Aida Bukvić, redateljica predstave, trebalo je tekst adaptirati tako da pet glumaca može odigrati sve važnije uloge, a dramaturg Matko Botić odradio je sjajan posao:

“Većina glumaca ima po dvije uloge i ponekad vrlo brzo moraju ‘skakati’ iz jedne u drugu. Šest je glavnih prizora plus epilog, najveći naglasak stavili smo na odnose, suigru i dinamiku, poglavito na scene borbi i slično jer morali smo postići efekt da je na pozornici puno više Junaka, kao i u knjizi. Mislim da smo uz pokretljivu scenografiju Miljenka Sekulića postigli upravo to da kroz virtuoznu igru i sjajan scenski pokret scene pršte energijom, zaigranošću, brzim promjenama, napetošću i preokretima.”

Predstava ”Junaci Pavlove ulice” bavi se temom vršnjačkog nasilja i nasilja općenito. To je vrlo aktualan i ogroman problem i u hrvatskom društvu kojim se nitko ne želi ozbiljnije pozabaviti. Pribičević na to kaže:

„Zanimljivo je da se danas svi jako bave temom nasilja na društvenim mrežama, ali zaboravljaju da je fizičko nasilje među djecom i mladima i danas itekako prisutno, što potvrđuju i najnovija događanja iz osnovnih i srednjih škola. Upravo zbog toga željeli smo ovakvim snažnim tekstom i uz suradnju s Hrabrim telefonom progovoriti o temi fizičkog nasilja i nasilja općenito i o tome kako nasilje dovodi do još većeg nasilja te, nažalost, do najtežih posljedica. Jedna od glavnih funkcija kazališta za djecu je da, osim edukacije, razvija i empatiju kod djece i mladih. U današnjem svijetu, kada nas društvene mreže čine distanciranima i hladnima, to je možda važnije nego ikada prije. Mislim da ćemo ovom predstavom uspjeti senzibilizirati djecu, mlade, pa i njihove roditelje, vratiti ih nekim istinskim vrijednostima i igrati je niz godina.”

Redateljica Aida Bukvić kaže da se ne smije zaboraviti da kazalište za djecu odgaja buduću kazališnu publiku i senzibilizira djecu za buduće kritičko promišljanje svijeta koji ih okružuje. Zato je, smatra, važno progovarati o temama koje ih muče i predstavljaju potencijalnu opasnost, ali i stalno podsjećati na danas često zaboravljanje vrijednosti kao što su čast, povjerenje i odgovornost.

‘O nasilju progovaramo u nadi da ćemo doprijeti do publike te da će se naći pokoje dijete koje će nakon predstave nasilju zauvijek reći ne’, kaže glumac Leon Dubroja

Glumac Leon Dubroja u predstavi igra Csonakosa, jednog od dječaka iz Pavlove ulice, te Ferija Atsa, vođu protivničke bande Crvenokošuljaši. Nastoji, kaže, obojicu učiniti uvjerljivima i zanimljivima, pazeći pritom da je svaki uvjerljiv i zanimljiv na svoj način – Csonakos kao netko s kime biste se možda čak htjeli družiti, a Feri Ats kao netko s kime radije ne biste imali posla. Dubroja smatra da su audicije za glumca izuzetno važne:

„Do posla, odnosno do profesionalnih angažmana, često se teško dolazi i zbog toga je svaka audicija i više nego dobrodošla. Stoga se nadam da će ih s vremenom biti sve više. Činjenica da se audicije održavaju za nas glumce je ohrabrujuća jer nam daje do znanja da prilike postoje i da će se trud i rad kad tad isplatiti.“

S romanom ”Junaci Pavlove ulice” Dubroja se prvi put susreo u osnovnoj školi i jako mu se svidio. Kada ga je ponovno čitao pripremajući se za ovu audiciju pa zatim probe i predstavu, primijetio je neke slojeve kojih kao dječak nije bio svjestan:

„Stoga mogu reći da mi je i ovo novo čitanje bilo zanimljivo i inspirativno. Sve u svemu, veseli me pomisao na to da sam dio predstave koja je temeljena na romanu koji sam zavolio još kao dječak. Jako mi je drago i jako sam zahvalan što sam dio ovog projekta; s jedne strane zbog fantastičnog autorskog tima s kojim imam priliku surađivati, a s druge strane upravo zbog važnosti teme koju predstava obrađuje. Tema je, nažalost, vrlo aktualna i vrlo je važno da se o njoj govori. Mi ćemo progovoriti u kazalištu, s dasaka, u nadi da ćemo doprijeti do publike te da će se u toj publici naći pokoje dijete koje će, gledajući predstavu, nasilju zauvijek reći ne.“

Andrija Nazlić igra Nemecseka, plavog sitnog dječaka, ”običnog vojnika” iz kojeg isijavaju iskrenost, vjernost i neiskvarena dječja potreba za pripadanjem. Prvi susret s ovim romanom za njega se dogodio u osnovnoj školi, to je bila prva knjiga koja ga je rasplakala. Mogao je, kaže, zamisliti svaki kvadrat Grunta, namirisati ušećereno voće i juriti s Junacima kroz dvorišta, vrtove i ulice. To je djelo koje vraća igru i maštu djece tamo gdje i pripadaju – vani.

I Nazlić smatra da su audicije važne i potrebne:

„Ne možemo govoriti o slobodi tržišta i izbora ako nemamo natječaje, audicije ili neku vrstu evaluacije rada. Mogućnost prezentiranja vještine i kvalifikacije, stavljajući se na mapu, neophodna je za razvoj umjetnika i kulturnog programa na nivou koji zajednica zaslužuje. Manjak audicija odraz je stagnacije, nepotizma i netransparentnosti. Kazalište nikada ne bi trebalo biti isključivo prostor razonode i zabave. Upravo potreba da nešto kažemo ili ukažemo našem društvu o sebi ili drugima motivacija je za izlazak na scenu. Tako i u ovoj predstavi ne samo da približavamo kazalište najbitnijoj publici, onoj koja tek dolazi, kroz borbe i atraktivne scene, već im pružamo uvid u rasplet situacije kojem oni ne moraju svjedočiti.“

Timon Špalj igra Janosa Boku i Starijeg Pastora. Boka je kapetan dječaka iz Pavlove ulice, i to ne bez razloga. Njegove odluke su čvrste, jasne i ohrabrujuće. Kao pravi vođa, u određenim trenucima treba donositi teške odluke i njegova želja za pravednošću čini ga puno zrelijim od ostalih dječaka Pavlove ulice. Pastor Stariji je jedan od Crvenokošuljaša vjeran svojem vođi Feriju Atsu. Roman je prvi put pročitao za lektiru u osnovnoj školi:

„Sada, kada mu se opet vraćam, primjećujem da i dalje budi u meni tu dječju zaigranost i radoznalost koje se pod svaku cijenu trebaju njegovati. Ta požrtvovnost i ozbiljnost koje su prisutne kod ovih dječaka za mene će uvijek biti inspirativna i nadam se da će publika osjetiti tu ljubav prema Gruntu koji bi dječaci svojim životima obranili.“

Špalj ističe važnost teme koja se predstava bavi. Kaže da je ikakva forma nasilja jednostavno neprihvatljiva:

„U ovoj predstavi, kao i u romanu, prisutna je određena vrsta nasilja gdje ‘stariji i jači’ koristi svoju snagu i veličinu kako bi ismijao, pretukao i preplašio ‘mlađeg i slabijeg’. Nažalost, u današnje vrijeme, nasilje neprestano pronalazi načine kako da se uvuče u naše živote, a pogotovo u živote mladih ljudi koji zaslužuju da ih u odrastanju prate radost i igra. Smatram da kroz ovu predstavu, koja je prepuna divnih kolega koji izvanredno odrađuju svoj posao, možemo prikazati mladima sve okrutnosti svijeta koji ih čeka i stvarne posljedice koje su rezultat vršnjačkog nasilja.“