‘Usta puna mora’, novi krimić Jurice Pavičića, upravo je objavljen, a impresivan je popis inozemnih izdanja prijevoda njegovih romana, od kojih najveći broj ima ‘Crvena voda’ – jedanaest – koji je adaptiran za kazalište i dobio je brojne nagrade. Uskoro ide u Toulouse na festival krimića

Jurica Pavičić je naš najproduktivniji pisac kriminalističkih romana koji se prevode na sve više europskih jezika i sve češće pojavljuju u izlozima europskih metropola. Prije petnaestak dana iz tiska mu je je izašao novi roman „Usta puna mora“ i dočekan je s odličnim ocjenama. Njegova „Crvena voda“ doživjela je najviše prijevoda i pohvala, ali izdavačke kuće u Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj pripremaju prijevode i drugih Pavičićevih naslova.

S Pavičićem smo razgovarali o razlozima uzlazne čitanosti i prisutnosti njegovih krimi romana na inozemnom tržištu, otkako je 2021. i 2022. godine primio nekoliko značajnih francuskih nagrada. Nismo zaboravili ni njegov novinarski rad, tekstove i kolumne u kojima je predani komentator relevantnih društvenih, kulturnih i političkih procesa u Dalmaciji i temeljiti analitičar razornih posljedica hrvatskog masovnog turizma na hrvatskom jugu. Pavičić je autor i „Knjige o jugu“, zbirke eseja, sjećanja, promjena i istraživanja identiteta Splita, Dalmacije i Mediterana. Pavičić je i dugogodišnji uspješni filmski kritičar. Doktorirao je s filmološkom temom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a disertacija mu je objavljena u knjizi „Postjugoslavenski fil: Stil i ideologija“. Iako smo razgovarali i o toj temi promjena i periodizacije u filmovima nastalim u filmskim produkcijama bivše Jugoslavije, ovoga puta su prednost dobili Pavičićevi krimi romani, od kojih će neki, poput „Usta punih mora“, „Žigica“ i „Mater Dolorosa“ uskoro doživjeti inozemnu premijeru. To se neće dogoditi s Pavičićevim socijalnim romanom „Prometejev sin“. Iako nam se čini da često objavljuje romane, Pavičić kaže da mu za svaki novi naslov „trebaju dvije godine, dvije zime i dvije jeseni“, jer ljeti piše samo novinske tekstove.

NACIONAL: Pročitao sam osvrt u kojem se tvrdi da je roman „Usta puna mora“ vrhunac vašeg opusa, ali i cjelokupnog opusa krimi romana u Hrvatskoj. Je li se i vama čini da ste dosegli svoj književni vrhunac?

Pisca je uvijek pogrešno i nezahvalno pitati koja mu je knjiga najdraža ili za koju knjigu misli da mu je najbolja. To je najgori stereotip u kojem se pisac uvijek postavlja kao navijač. On obično počne govoriti kako su mu najbolje one knjige koje su možda malo manje poznate ili slavne, jer ih na neki način želi obraniti. Kad bih birao koji mi je moj roman najdraži, to sigurno ne bi bila ni „Usta puna mora, a ni „Crvena voda“. To bi bila „Žena s drugog kata“, možda „Žigice“ ili zbirke kratkih priča. To su knjige za koje mislim da sam ih najbolje napisao i koje su mi najbliže. Ali da sam smatrao da mi neka knjiga nije dobra, ne bih je ni ponudio za objavu. Što se tiče polja krimića u Hrvatskoj, meni je žao da ono nije veće. Nas je zaista ostalo malo. Još od 80-ih, od Pavla Pavličića i Gorana Tribusona koji su to počeli, uvijek su postojali diskontinuiteti. Posljednjih desetak, petnaest godina uz Dragu Hedla i mene, tu je još nekoliko novih autora koji dolaze, uključujući nekoliko Splićana. Dakle, polje kriminalističkog romana u nas je jako malo. Meni je, naravno, teško govoriti da sam njegov vrhunac.

NACIONAL: Je li žanr kriminalističkog romana u Hrvatskoj podcijenjen ili nedovoljno valoriziran?

Ja sam po svoj primarnoj profesiji filmski kritičar. U filmskoj kritici ta priča oko žanra apsolvirana je krajem 50-ih godina. Francuzi, na čelu s Andréom Bazinom, presložili su cijelu priču i rekli da su najbolji holivudski režiseri, poput Alfreda Hitchcocka ili Johna Forda, jednako klasici kao i Ingmar Bergman ili Federico Fellini. Zato kritičarima, kad su birali prije desetak godina, nije bio problem izabrati „Vrtoglavicu“ za film stoljeća. Kao filmski kritičar počeo sam se pitati zašto na isti način stvari nisu posložene i u književnosti. Krajem fakulteta počeo sam otkrivati ljude kao što su Graham Greene, John le Carré i Patricia Highsmith. Shvatio sam što želim pisati. Književno polje je općenito, a ne samo kod nas, dosta kasno prihvatilo ovaj žanr. Nijedan žanrovski pisac nije dobio Nobelovu nagradu. Le Carré je umro, a nije dobio Nobelovu nagradu. Uvijek kao da je bio stav ‘’Oni zarađuju veliki novac, imaju ogromne tiraže, imaju engleski jezik, pa što će im još i nagrade“. U tom smislu književno polje je bilo elitističko. I tu je trebalo napora i čekanja. U određenoj mjeri s postmodernizmom 90-ih nešto se promijenilo. A što se tiče Hrvatske, kod nas su uvijek književnost i proza bili poluamaterska djelatnost. Na satima komparativne književnosti Pavao Pavličić učio nas je da je pisanje, čak i ako pišeš poeziju – sjedi, grizi olovku i traži rimu. Ako to i za što vrijedi, vrijedi za krimić. I zato mi nije čudo da u ovom žanru nemamo puno autora, ali imamo dosta prostora za razvoj i valorizaciju žanra.

NACIONAL: Što je specifično ili drugačije u romanu „Usta puna mora“?

Ne mislim da je u njemu nešto jako specifično. Ali sa stanovišta moga pisanja, „Usta puna mora“ imaju nekoliko stvari koje su drukčije i zato moguće lakše probavljive. Publici ga je lakše čitati jer je ovaj roman kraći od drugih. Knjiga je za moje standarde u žanrovskom smislu dosta ortodoksna. Na početku imate leš koji ispliva i centralnu istražiteljsku figuru. Mi točno znamo koliko zna i on, kao u pravom na engleskom krimiću. Nema tog trilerskog elementa gdje viškom znanja kreirate ugrozu, prijetnju ili strepnju koje se nadvijaju nad glavnim likom koji se pomalo približava istini. Nakon toga imate razrješenje i obrat. U tom smislu knjiga je klasično konvencionalna, što za mene nije tipično, ali je publici očito blisko i drago. U mojih romanima volim miksati detekciju i triler, volim se poigravat strukturom. Nikad mi dva romana nisu potpuno isto kompozicijski postavljena. Treća stvar je taj aspekt političke dimenzije. Kad sam počeo pisati ovu knjigu, htio sam da nas u nekim flashbackovima vraća u 90-e godine, da govori o neraščišćenim repovima rata. Mislio sam koga će to zanimati kad ta knjiga bude dogodine objavljena. A onda se dogodilo da su politika i povijest dotrčale i preskočile knjigu. Sve ovo što se u hrvatskom društvu počelo događati prije šest mjeseci naovamo zapravo je bitka oko toga tko smije što govoriti o ratu i tko kontrolira narativ o ratu. A to je upravo ono s čime se bavi ova knjiga. Kad sam je počeo pisati, nisam imao pojma da će ona postati vruće aktualna u trenutku kad izađe u javnost. Tu sam imao malo kombinacije sreće i nosa. To je ono što se događalo Vinku Brešanu. On pet godina radi film „Svećenikova djeca“ u kojem ovaj buši kondome, a onda mu film izađe sedam dana nakon što se pojavi Željka Markić i seksualni referendum. Ili nakon što je četiri godine radio „Maršala“, dogodi mu se da je premijera bila zakazana između Tuđmanove smrti, za koju nije mogao znati, i prvih izbora na kojima će HDZ izgubiti, što također nije mogao znati. To je talent, ali i malo sreće. Eto, i meni se sad poklopilo, ta kombinacija nosa i sreće, onako vrlo brešanovski.

NACIONAL: Hoće li roman imati svoje inozemno izdanje?

Sigurno će imati na njemačkom tržištu, gdje ga moj njemački izdavač već prevodi. Obje urednice čitaju hrvatski i izdavaču su rekle da im se „Usta“ čine komercijalnija od „Žigice“ i da će odmah ići na objavljivanje prijevoda. Francuski izdavač će ići po redu. Tako da će kod njih do kraja godine izaći „Žigice“, a to znači da će „Usta puna mora“ izaći 2027. Vjerojatno će biti objavljen i u Engleskoj. Ali u Engleskoj prvo mora izaći „Mater Dolorosa“ koja je na redu.

‘Krimić je po definiciji socijalni roman. Čak i povijesni krimić je uvijek socijalni roman’. FOTO: Zvonimir Barisin/PIXSELL

NACIONAL: Velik je popis inozemnih izdanja prijevoda vaših romana Kako se dogodilo da ste postali respektabilno prevođeni hrvatski autor krimi romana u europskim razmjerima?

„Crvenu vodu“ u Hrvatskoj objavio sam 2017., dobila je nagrade „Fric“ i „Gjalski“ i najviše je prevođeni moj roman u inozemstvu. Naročito nakon francuskog uspjeha i nagrada. Dosad je, pobrojat ću, „Crvena voda“ prevedena na slovenski, makedonski, ukrajinski, slovački, latvijski, engleski i poljski. Prošlog tjedna stigao mi je poljski prijevod. U Srbiji je također objavljena. Još ranije roman je preveden na francuski, njemački i talijanski. Taj roman preveden je na jedanaest jezika. Sve se to dogodilo nakon 2021. Do 2021. imao sam stalnog izdavača u Njemačkoj i izdavača u Italiji kojeg sam u međuvremenu promijenio i to je bilo to. I onda se dogodila priča s te dvije velike francuske nagrade – Grand Prix de litterature policiere i Le Point du Polar europeen, za najbolji krimić europskog autora napisan ili preveden na francuski jezik. Knjiga se tamo dobro prodala. U Francuskoj je prodano od 55.000 do 60.000 primjeraka, što znači da sam najprisutniji na francuskom tržištu. To je vrlo zavidna brojka. Nakon Francuske sve se zakotrljalo. Do tog trenutka nisam bio naročito uspješan prevođeni pisac, iako sam ima ta dva ozbiljna područja, njemačko i talijansko. Zahvaljujući dobroj distribuciji i radu moga francuskog izdavača iz Bordeauxa koji je prepoznao specifičnu nišu, sada su moje knjige prisutne na tržištu i uspješno su predstavljene u mnogim europskim središtima, posebno onima bliskim Francuskoj. Tamo me stalno zovu. Uskoro se spremam za Toulouse.

NACIONAL: Što će se dogoditi u Toulouseu?

Tamo će se održati festival krimića Polard du Sud. Sudjelovat ću na panelima i potpisivati knjige.

NACIONAL: Što se nedavno zbilo u Londonu? ‘’Crvena voda’’ u Londonu je dobila ozbiljna priznanja.

U Londonu sam imao promociju „Crvene vode“. Moj izdavač je Bitter Lemon Press, mali izdavač koji objavi samo pet, šest knjiga godišnje. Oboje osnivača firme su Londončani, ali su oboje frankofoni. Ona je Francuskinja, a on je Švicarac. Tako su knjigu pročitali na francuskom. The Sandy Times „Crvenu vodu“ izabrao je među tri najbolja krimića u svibnju, a Financial Times među tri najbolja krimića ljeta.

NACIONAL: Gdje su prevedene „Žigice“?

„Žigice“ su još friške, objavljene su lani u travnju i sad se francuski prijevod koji će biti prvi.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni europskom promocijom i prijemom?

Naravno. Znao sam i prije da je sve to dobro, ali nisam imao povratnu informaciju o odjeku. To je promijenilo i moj status u Hrvatskoj. Mi smo ipak mrvicu kolonijalni narod. Kod nas, kad netko počne nešto jako hvaliti, onda ljudi misle da je to prijevara. Nekad doista s pravom tako misle jer nešto i jest prijevara. No kad nam netko iz inozemstva za nešto hrvatsko kaže da je to jako dobro, onda naši ljudi u to povjeruju. Zašto u nas ljudi gledaju domaći film samo ako dobije nagradu u Cannesu ili Oscara? To je i meni malo pomoglo. Kad se sve to zakotrljalo s Francuskom, u Hrvatskoj „Crvena voda“ počela se bolje prodavati nego knjiga koja mi je tada bila nova, i bolje nego prvi put kad je izašla 2017. i bila friška.

NACIONAL: Zašto su vam „Žigice“ među najdražim djelima? Je li to priča o požaru i onome što se oko požara zbiva ili je to metafora koja se prelijeva na društvo?

Tu je nekoliko faktora. Prvo, taj krimić je iskonski mediteranski krimić. Potpaljivanje zbog imovine i šumski požari su južna priča. Mogu zamisliti i „Mater Dolorosu“, pa možda čak i „Crvenu vodu“, da se događaju negdje drugdje, recimo u Francuskoj ili Engleskoj. Ali „Žigice“ se mogu događati u nas, Grčkoj, južnoj Italiji. To je jako južna knjiga. Drugo, meni je to bio gušt pisati, jer se ta knjiga bavi stvarima koje me zanimaju. To su planina, meteorologija, brda. Ubacio sam sve itinerere s kojima se može planinariti okolo Splita. Treće, bilo mi je zanimljivo eksperimentirati s formom jer ta knjiga radi nešto što je heretično za krimić. Glavnog junaka Božikovića upoznate na 99. stranici. Roman ima vrlo atipičnu strukturu koju „Usta puna mora“ nemaju. Ušao sam u rizik za koji mi se čini da je dobro ispao.

NACIONAL: Zašto je atipičan vaš „Prometejev sin“?

„Prometejev sin“ nije žanrovska knjiga. Knjige koje pišem mogu malo više naginjati prema detekciji ili trileru, kao što je „Žena s drugog kata“. „Prometejev sin“ je socijalni roman. To je prva knjiga u kojoj sam se vratio liku glavnog junaku s kojim sam se ranije bavio. Uzeo sam lik glavnog istražitelja u „Crvenoj vodi“. Gorki Šajn strašno me zainteresirao. Činilo mi se da imam o njemu još nešto ispričati. „Prometejev sin“ nastao je kao daleki otpiljak nečeg što je počelo kao filmski projekt. Zvonimir Jurić i ja dugo smo radili scenarij koji je otišao u potpuno drugom smjeru. Dogodine će film imati premijeru. No ja sam od mojih ideja za taj scenarij odlučio složiti knjigu. Zato je napisana jer sam bio dosta pripremljen. Kad je objavljena, nije imala toliki odjek u inozemstvu i nije prevođena jer se bavi našim temama. To su nekretninska špekulacija i gentrifikacija i manje je komercijalna. Meni je bila vrlo draga, dijelom zato što se bavi otočkim svijetom. Meni su otoci bliski. Ja sam bodul po porijeklu, moj dida je s Fora.

NACIONAL: Uvijek u romanima imate i rekonstrukciju povijesnih zbivanja, što nije čudno jer ste i povjesničar po struci. Ali uvijek su reference na aktualni društveni trenutak.

Krimić je po definiciji socijalni roman. Čak i povijesni krimić je uvijek socijalni roman. Ako hoćete danas shvatiti kako je izgledala Amerika 30-ih godina, uzmete Dashiella Hammetta, a ne tadašnju psihologističko introspektivnu prozu. Meni je potpuno jasno da se ne može pisati o liku koji nije determiniran povijesti. Gorki Šajin je determiniran činjenicom da mu je djed bio partizanski junak, u nekom malom mjestu postoji spomenik po njegovu liku, da je bio dijete „crvene elite“ koje su izbacili iz policije, da je pun krivnje zbog toga. I to definira njegov odnos prema društvu koje je sada. S druge strane, u „Žigicama“ sam pokušao ispričati jedan krak priče koja ima veze s onim što me jako zanima kao neispričana priča. To zovem jugoslavenski kolonijalizam, način na koji je Jugoslavija koristila nesvrstane da „stavi šapu“ na ‘’treći svijet’’, Afriku i Aziju. I iskorištava tu ideološki privilegiranu poziciju. Mi koji živimo u Splitu znamo da su se desetine i stotine naših ljudi lijepo potkožili s deviznim dnevnicama pokupljenim po Latakijama, Alžirima i Sudanima, odlično zarađivali, donosili crnačke maske i suvenire, gradili vikendice na osnovu tih deviznih dnevnica. Onda je sve to tako bilo, dok u jednom trenutku više nije bilo.

NACIONAL: U tu priču ulazi i kontekst romana „Usta puna mora“.

„Usta puna mora“ je kontekst uspona i pada novinarstva u Hrvatskoj. Od 80-ih i trenutka kad novinarstvo probija neke barijere, pa se čini strašno važno, centralno i krucijalno, a zapravo ne razumije da još uvijek uzima najbolje iz dva svijeta te da će ostati bez oba. Do trenutka kad gubi i tu poziciju i utjecaj, gubi financijsko polazište, a u nekim stvarima i integritet.

NACIONAL: Mnogi novinari nikada se ne hvataju u koštac s korupcijom. Jeste li o nekom fenomenu u kolumni pisali prije nego što je postao očigledan?

Takve teme me zanimaju. Ali to nisu najčitanije teme. Znam da će mi kolumna uvijek skočiti na webu kad je u naslovu Tuđman, Pavelić, Tito ili Thompson. U Hrvatskoj će 70 ili 80 posto kolumnista pisati o tome je li proletjela ptica. Mene više zanima miče li se ledenjak. Najveći gušt bio mi je pisati o nečem što je tri godine poslije postalo opće mjesto. Godine 2022. promovirao sam „Mater Dolorosu“ i tri puta sam bio u Zagrebu. U tri različita hotela, od rujna do studenoga. Osim na recepciji, u backstageu nijednog hotela u Zagrebu nisam vidio nijedno europsko lice. To nam se dogodilo unutar tih nekoliko mjeseci.

Napisao sam prvi tekst o tome da nam se dogodio epohalni ‘’game changer’’ – od vječne zemlje emigracije, postali smo zemlja migracije. Glavna ekonomija u ovom trenutku ne može nam preživjeti bez ljudi iz Azije. Mislim da je to bio prvi tekst koji je o tome bio napisan. Danas, tri godine poslije, to je opće mjesto. Imamo i prosvjed protiv zamjene stanovništva i mnogi to sada evidentiraju kao zlo stanje.