Jusuf Trbić, novinar, pisac i kroničar Bijeljine, grada u Republici Srpskoj nadomak tromeđe BiH, Srbije i Hrvatske, govori za Nacional o negacionističkoj atmosferi u RS-u i sistemskoj diskriminaciji Bošnjaka i Hrvata

Jusuf Trbić novinar je, pjesnik i pisac, kroničar Bijeljine, grada nadomak tromeđe BiH, Srbije i Hrvatske. Autor je petnaest knjiga poezije, političkih eseja i kronika svojega grada. Do napada na Bijeljinu u proljeće 1992. radio je kao posljednji prijeratni direktor Radija Bijeljina. Iz uredništva su ga istjerali naoružani arkanovci koji su baš u Bijeljini početkom travnja 1992. počinili prve pokolje bošnjačkih civila kojima su započeli velikosrpski masakri u BiH: globalno poznata fotografija američkog fotoreportera Rona Haviva, na kojoj srpski specijalac šutira glavu Tife Šabanović koja mrtva leži na pločniku, snimljena je u Bijeljini. Trbića su arkanovci pretukli, ali je, stjecajem slučajnih i sretnih okolnosti, uspio preživjeti i pobjeći u zemlje zapadne Europe, iz kojih se nakon rata vratio u Bijeljinu, gdje živi i danas. Njegova dvotomna knjiga “Majstori mraka”, dokumentarna kronika o žrtvama masakra nad bošnjačkim civilima u bijeljinskom kraju, iskorištena je kao dokaz na suđenjima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Nedavno je objavio novu knjigu političkih eseja i sjećanja na rat, “Zarobljena zemlja”. Krajem rujna, na lokalnom bijeljinskom portalu, doživio je neugodan napad jer odvažno kritizira pročetničko iskrivljavanje činjenica o Drugom svjetskom ratu i ne dopušta zaborav zločina srpskih snaga nad Bošnjacima i Hrvatima devedesetih. O tim temama Trbić je Nacionalu dao intervju.

NACIONAL: Nedavno ste objavili svoju petnaestu knjigu pod naslovom “Zarobljena zemlja”. U bilješci o autoru nazvana je “knjigom pamćenja”. Zašto je Bijeljini potrebna “knjiga pamćenja”? Što treba pamtiti?

Knjige pamćenja potrebne su svima nama jer su vladajući etno-nacionalizmi utemeljeni na potpunoj rekonstrukciji prošlosti koju nemilice prekrajaju, sijeku, falsificiraju i nanovo grade, da bi opravdali sebe i politiku kojom razaraju naš svijet i čine od nas gluhe i slijepe podanike bezumnih politika. Oni falsificiraju sve čega se dohvate: historiju, sadašnjost, istinu, moral, znanje i grade provaliju između nas i svjetlosti, što bi rekao Zbigniew Herbert. Vladari nove prošlosti bez zazora proizvode nove, ponekad nevjerojatne istine, i to seže od današnjih do najstarijih vremena. Svjedoci smo do koje mjere se naprosto izvrgavaju ruglu neosporne istine o Drugom svjetskom ratu, o ratovima devedesetih godina prošlog vijeka da i ne govorim, i to se savršeno uklopilo u kanone novog, postfaktičnog vremena u kojem politička pragma uveliko odnosi pobjedu nad očiglednim činjenicama. To proizvodi neviđeni kaos i opće ludilo u koje smo utonuli do grla. Mi u Bosni pretvoreni smo u tri plemena, u tri bezumne gomile koje lutaju izgubljenim stazama vlastitih života, ugašenog vida i okovanog mozga, skoro bez šanse da izađemo iz tunela u koji smo zapali. Preostaje nam samo da sjećanjem pokušamo pobijediti mrak, sjećanjem na ljudski lik koji smo imali, na istinu o nama i drugima, na nekadašnje putovanje u svjetliji, bolji svijet koji nas je čekao iza ugla. Danas smo potonuli u močvaru lažnog svijeta, lažne historije, lažne stvarnosti, pa, kako netko reče, kad bismo odjednom otišli pedeset godina u budućnost, vratili bismo se u vrijeme prije 50 godina. Mi smo svoju budućnost već doživjeli.

NACIONAL: Vaša je knjiga obračun s odnosom prema ratu, danas, trideset godina kasnije. Molim vas da podsjetite ukratko što se dogodilo u Bijeljini početkom travnja 1992. i u ratu do 1995.

Bijeljina je bila generalna proba rata protiv Bosne. Velikosrpska ratna mašina već se zahuktala u Hrvatskoj, a u Bosni su sve pripreme već bile obavljene, formirane su najprije srpske autonomne oblasti, pa je 9. siječnja 1992. proglašena Srpska republika BiH na teritorijima na kojima su Srbi uglavnom bili u manjini. Usvojen je novi ustav te tvorevine, po kojem je pola BiH proglašeno dijelom Srbije, JNA je naoružala srpski narod i sve pripremila za kampanju etničkog čišćenja. Bijeljina je bila odabrana jer je bila potpuno u rukama SDS-a, Bošnjaci i Hrvati su već početkom godine istjerani s posla, aktivirane su sve snage: Teritorijalna obrana, policija, vojska, na taj teren stigle su mnogobrojne jedinice JNA koje su se povlačile iz Slovenije i Hrvatske, a grad je na granici sa Srbijom, oko njega su samo srpska sela i u svakom je bio krizni štab. Srpski narod je bio naoružan do zuba. Koncentracija moći je bila tolika da tu ni NATO, da se kojim slučajem umiješao, ne bi mogao ništa učiniti. U takvim okolnostima izvršeni su masovni zločini nad civilima, pripadnici nepoželjnih naroda nisu ni znali što ih je snašlo, a već su brojali svoje mrtve. Već davno prije toga u Srbiji i oko nje zahuktala se velikosrpska propaganda koja je do te mjere dehumanizirala buduće žrtve da nitko nije ni pogledao ubijenu djecu, žene, mirne građane. Ta je propaganda gromoglasno trubila o navodnim borbama na ulicama Bijeljine, a kad se prašina slegla, ispostavilo se da su pripadnici specijalnih snaga srbijanske tajne policije, pod komandom Željka Ražnjatovića Arkana, pobili desetine civila, hladno, bez milosti, što je na svoj način potvrdio i krizni štab SDS-a, koji je tada objavio spisak od četrdeset ubijenih u navodnim borbama. Na tom spisku su sve sami civili, žene i djeca i ni jednog jedinog borca s oružjem u ruci. Štoviše, do današnjeg dana nije objavljeno ni jedno ime nekoga tko se tih dana borio protiv srpskih snaga. Nitko nije ni ubijen, ni zarobljen, ni izveden pred sud, ni fotografiran, ni saslušan. Nitko nije ni viđen. Ali to ne smeta novim vladarima naših sudbina da uoči svakog 1. travnja obilježavaju navodni “Dan oslobođenja Bijeljine” i polažu vijence pred spomenikom srpskih “oslobodilaca” grada iz tih dana. Na pitanje ako su tad “oslobodili” Bijeljinu, zašto su nastavili da je, na isti način, “oslobađaju” do kraja 1995., svakog dana i svake noći, ubijanjem nedužnih, protjerivanjem, odvođenjem u logore i na prisilni rad, pljačkom, silovanjima i rušenjem svih džamija – nema odgovora, osim ciničnog ponavljanja jednih istih laži i napadima na one koji još pokušavaju reći istinu.

‘Potonuli smo u močvaru lažnog svijeta, lažne historije, lažne stvarnosti, pa kako netko reče, kad bismo odjednom otišli pedeset godina u budućnost, vratili bismo se u vrijeme od prije 50 godina’, kazao je Nacionalu Jusuf Trbić. FOTO: Privatni album

NACIONAL: Kako biste opisali današnji odnos i kolektivno sjećanje prema devedesetima u Republici Srpskoj i Bijeljini?

U ovom entitetu danas se sjećaju samo žrtve koje su izbačene iz zakona, iz knjiga i iz medija, iz govora intelektualaca, iz crkvenih propovijedi, iz bilo kakve javne komunikacije. O njima ne govore više ni obični ljudi na pijaci, nitko. Pripadnici nepoželjnih naroda više nemaju glasa, osim rijetkih pojedinaca koji još ne dozvoljavaju zaboravu da nas sasvim pojede. Današnja Republika Srpska je potpuni trijumf velikosrpskog zloduha. Iako je to po ustavu entitet triju ravnopravnih naroda, građana i ostalih, u praksi postoje samo jedan narod i samo jedna religija. Svoju krsnu slavu imaju i entitet i sve općine, kao i sve ustanove, organizacije i institucije, od škola i dječjih vrtića do policije i vojske. Bošnjaka i Hrvata nema nigdje. Nema ih, u podnošljivoj mjeri, u državnim javnim službama i institucijama, u obrazovanju i policiji, nema ih ni u entitetskim i općinskim upravama, u kulturi, u medijima, nema ih u javnom životu – oni su ljudi koji ovdje ne postoje. Jednostavno ih nema. Jednom je Milorad Dodik slikovito objasnio odnos prema povratnicima. ”Muslimani žele ponovo okupirati Podrinje”, rekao je on. Sistemska diskriminacija dostigla je zapanjujuće razmjere, pogotovo danas, u kaosu i općem bezakonju koje posljednjih godina producira Dodikov režim. Ovdje se, bez imalo ustručavanja, slave zločini i zločinci, a bošnjačke i hrvatske žrtve nikad nitko ne spominje. Samrtna tišina je prekrila ljude, njihovu savjest, sve njihove vidike. U toj tišini dotrajavaju ostaci dvaju pobijenih naroda.

NACIONAL: U povodu nedavnog Dana grada Bijeljine 24. rujna, koji se obilježava u povodu prvog oslobađanja grada od fašista 1943., napisali ste kritički tekst “Slavlje pod upitnikom”, na što je “vlasnik, glavni i odgovorni urednik portala Dešavanja u Bijeljini” Danko Novaković odgovorio tekstom “Dosta je, gospodine Jusufe Trbiću! Bijeljini ne treba Vaša mržnja”. Prepričajte, molim vas, ukratko o čemu je riječ. U čemu je spor?

Ja sam u tekstu povodom obilježavanja Dana oslobođenja pitao: što, zapravo, slavi Bijeljina 24. rujna? Jer u gradu postoje ulice četničkih komandanata i trg s imenom i bistom Draže Mihajlovića, a nema ulica, trgova i ustanova koji nose imena najistaknutijih antifašista. Bijeljina ima i Ulicu Arkanove garde koja je početkom travnja 1992. počinila masovne zločine nad civilima. To je nezapamćen cinizam i ruganje žrtvama. Uz to, predstavnici gradske uprave, kako sam već rekao, tom prilikom polažu vijence i cvijeće na spomenik “srpskim oslobodiocima Bijeljine”, umjesto da odu do partizanskih spomenika u Gornjoj Trnovi ili u Rači. Izjednačavanje četnika i antifašista ovdje nije ništa novo, to se radi uporno i sistematski, usprkos historijskim činjenicama koje se ničim ne mogu racionalno pobiti. U tome ima jasne logike: četnici su u Drugom svjetskom ratu radili isto ono što su radili Miloševićevi i Karadžićevi sljedbenici – stvarali su ”veliku Srbiju” “očišćenu” od svih nacionalnih manjina, prije svega muslimana i Hrvata, kako je pisalo u zvaničnom četničkom programu ”Homogena Srbija”. Pa ako su u pravu bili Draža Mihajlović, Nedić i Ljotić, u pravu su i oni koji su pola vijeka kasnije nastavili njihovo djelo. Moji stavovi su, kao i mnogo puta ranije, izazvali burne reakcije koje, doduše, nisu potkrijepljene nikakvim argumentima, ali kome danas trebaju argumenti? Važno je da je meni i onima koji misle kao ja upućena poruka. Samo što ja od svog rada i svojih principa ne odustajem, što god oni meni poručivali.

‘Mi, žrtve osvajačke politike, razumijemo patnje Palestinaca i Ukrajinaca jer smo sve to osjetili na svojoj koži, uključujući i krvavu imperijalističku politiku, ali većina Srba ne bi se s time složila.’

NACIONAL: Kako se Bošnjaci i ostali povratnici, pripadnici manjina, danas osjećaju u Bijeljini i RS-u? Strahuju li, boje li se i osjećaju li se slobodni govoriti o ratu i žrtvama?

Osjećaju se odbačeni, što bi se reklo, i od svojih i od njihovih. Jer pokazuje se godinama da je dogovor o etničkoj podjeli Bosne, zbog kojeg je i pokrenut rat i proliveno toliko krvi, i sada jači od ljudi, zakona, etike, od svijeta, od svega. Ovdje i sada vlada strah i malo tko se od žrtava usudi javno govoriti. U tekstu koji ste spomenuli ja sam se zapitao je li “slavljenicima” ikad padne na pamet da je upravo na Dan oslobođenja počinjen najstrašniji i najmasovniji zločin: ubojstvo 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, među kojima je bilo osam žena – četiri su bile starije od 60 godina – i sedmoro djece. Zločin se već duže vrijeme procesuira pred Sudom BiH, počinila ga je specijalna policijska jedinica i o njemu se sve zna. Ali domaći mediji, političari i javni radnici nikad ni jednog slova o tome nisu rekli. Umjesto toga, prošle godine je, povodom Dana oslobođenja, najviše općinsko priznanje dobio general policije Goran Sarić koji se, prema nalazima Tužilaštva, tada dobrovoljno prijavio da ubija civile i djecu. To samo po sebi govori u kakvoj atmosferi mi živimo.

NACIONAL: Ima li u RS-u razlike u odnosu prema Bošnjacima i ostalim povratnicima, primjerice prema Hrvatima?

Ne, nema razlike. Istini za volju, ne prolaze mnogo bolje ni Srbi koji se ne uklapaju u općeprihvaćeni narativ i pravila ponašanja. Ali oni barem imaju mogućnost izbora. Mi to nemamo, nama su presudila naša krvna zrnca.

NACIONAL: Utječu li politički događaji u RS-u na živote Bošnjaka i povratnika? Je li smjena Milorada Dodika s položaja predsjednika RS-a na bilo koji način utjecala na njih, i kako?

Utječu jer ova opća histerija budi davne strahove kod svakoga od nas. Jedan od mnogobrojnih komentara na moj tekst na portalu Dešavanja u Bijeljini kaže: ako ponovo dođe do rata, sve ćemo vas pobiti. Na takve poruke nitko ne reagira. Dodik nas je sve uveo u dosad najveću krizu, u kojoj je srušen ustavni i zakonski poredak, pa vlast može raditi bukvalno što god hoće, bez ikakvih posljedica. Kako se mi, ionako potpuno obespravljeni, osjećamo u ovoj situaciji, nije teško zaključiti.

‘Dodik nas je sve uveo u dosad najveću krizu u kojoj je srušen ustavni i zakonski poredak’, rekao je u razgovoru za Nacional Jusuf Trbić.

NACIONAL: U studenome će se održati izvanredni izbori za predsjednika RS-a. Kakav ishod predviđate i kako bi to moglo utjecati na RS i odnose u BiH?

Najavu izbora mi smo dočekali s nadom da će se možda ipak nešto promijeniti i da ćemo moći barem malo slobodnije disati. Ali, kako stvari stoje, ova vlast će opet prebrojavati glasove, pa ishod nije teško predvidjeti. Dodik ne odustaje, on i dalje diktira sve u ovom entitetu, pa ako ne bude u dogledno vrijeme uklonjen s političke pozornice, jer materijala za nove optužnice za kriminal i rušenje ustavnog poretka ne manjka, bojim se da će sve postati još gore. Do općih izbora iduće godine.

NACIONAL: Kako ljudi u Bijeljini i RS-u doživljavaju dramatične svjetske događaje? Kakav je odnos prema ratu u Ukrajini i Vladimiru Putinu, kakav prema Gazi, a što ljudi kažu o Donaldu Trumpu i propadanju demokracije u Americi?

Mi, žrtve osvajačke politike, razumijemo patnje Palestinaca i Ukrajinaca, jer smo sve to osjetili na svojoj koži, uključujući i krvavu imperijalističku politiku i njene sluge. Ali koliko mogu procijeniti, većina Srba ne bi se složila s tim. Ovdje stari ljudi imaju jednu zanimljivu izreku: ”Isti se istom raduje”. Žrtve i dželati teško da mogu na stvari gledati na jednak način. Što se tiče Trumpa i sumraka demokracije koji je donio, čini mi se da još ne prestaje čuđenje. Ali i strepnja pred onim što i nas i čitav svijet može zadesiti s takvim moćnicima. Možda će se pokazati da smo mi, s našim proizvedenim etničkim mržnjama, sukobima i podjelama bili preteča onoga što će se svijetu tek desiti. Nadajmo se ipak da još ima pameti i da će život polako ići u neku mirniju luku od ove u kojoj smo sada.