Katarina Peović, sveučilišna profesorica, bivša saborska zastupnica i nositeljica liste Radničke fronte za Gradsku skupštinu Grada Zagreba, govori o aktualnoj aferi Hipodrom te poziva na istinsku borbu protiv korupcije u Zagrebu koju Možemo! nije uspio iskorijeniti

Za razliku od brojnih zemalja diljem svijeta, u Hrvatskoj ni ove godine na Međunarodni dan rada nije bilo prosvjeda. Umjesto toga većina gradova organizirala je podjelu graha uz prigodan program po parkovima i izletištima, dok su vođe triju velikih sindikalnih središnjica pozvali svoje članstvo da praznik provede s obiteljima. Ni prosvjetari, koji štrajkaju već mjesecima, nisu organizirali prosvjed na 1. svibnja, već su ga najavili za petak 9. svibnja.

Prošloga tjedna uhićeni su osumnjičeni u aferi Hipodrom – Kosta Kostanjević, dosadašnji ravnatelj Ustanove za upravljanje sportskim objektima, i Slavko Galić, suvlasnik zaštitarske tvrtke Eurolex za kojeg se sumnja da su izvukli oko 1,8 milijuna eura na račun neizvršenih zaštitarskih usluga. Njima je i blokirana imovina u vrijednosti od 1,2 milijuna eura. Ante Nobilo tvrdi da će istraga doći do Tomaševića i njegova najužeg kruga, a Davor Bernardić, bivši Bandićev suradnik i kandidat za gradonačelnika Zagreba, USKOK-u je kazneno prijavio Tomaševića i njegove suradnike. 

O tim temama tjednik Nacional razgovarao je sa sveučilišnom profesoricom i bivšom saborskom zastupnicom Radničke fronte Katarinom Peović, koja na prošlim parlamentarnim izborima nije ušla u Sabor. Ali je zato nositeljica liste za Gradsku skupštinu Grada Zagreba, na kojoj su i dugogodišnji članovi stranke, aktivisti, redatelji i glazbenici poput Denisa Gete, Tomislava Fiketa i Damira Čučića, kazališne redateljice Snježane Banović, glazbenika i dobitnika Porina Zorana Brajevića, književnika i književnog kritičara Nenada Rizvanovića…

‘Tomašević i Možemo! u aferi Hipodrom upadaju u jamu koju su sami iskopali. Da se to dogodilo Bandiću ili Plenkoviću, oni bi od njih tražili da daju ostavku. Vrlo je moguće da je korupcija postojala’

NACIONAL: Kako komentirate aferu Hipodrom? Iako je Nacional u prošlom broju objavio kako USKOK smatra da Tomašević nije umiješan, kako je moguće da je toliki javni novac otišao na izmišljene usluge, a da to nitko nije primijetio? 

Od Tomaševića dobivamo paradoksalna objašnjenja. On kaže – jako je puno javnih institucija u Gradu Zagrebu i ja ne mogu sve nadzirati. Najvjerojatnije ima pravo i čak mu i možemo vjerovati. Ali isto obrazloženje dobit ćete svaki put od Plenkovića kada je neki njegov ministar ili član HDZ-a uhićen, a članovima Možemo! tvrdit će da je on imao uvid u sve. Time dolazimo do opasne relativizacije. Ako je cijeli sistem postavljen tako da čelni čovjek odgovara – onda si odgovoran. Međutim, ono što Radnička fronta govori jest da ne može jedan čovjek biti odgovoran jer doista ne može nadzirati rad 340 gradskih ustanova. Njih bi trebalo demokratizirati tako da radnici imaju veću mogućnost odlučivanja. Oni najbolje razumiju poslovne procese i intrinzično su motivirani da njihovo poduzeće prosperira i da u njemu ne bude korupcije. Alat koji je Tomašević uveo i koji spominje kao alibi – da radnici mogu prijavljivati nepravilnosti, nije dovoljan. Prije svega zato što radnici nisu uključeni u upravljačke i nadzorne procese u tijelima u kojima rade da bi mogli imati sve podatke. Kada bi radnici bili adekvatno zastupljeni na upravljačkim pozicijama, onda bismo mogli govoriti o demokratizaciji sustava.

NACIONAL: Treba li Tomašević snositi političku i zapovjednu odgovornost?

Možemo! tu upada u jamu koju su sami iskopali. Da se to dogodilo Bandiću ili Plenkoviću, oni bi od njih tražili da daju ostavku. Međutim, mi u Radničkoj fronti vjerujemo Tomaševiću da on to sve skupa nije znao, ali to ne mijenja činjenicu da je vrlo moguće korupcija postojala. Zato smatramo da je situaciju potrebno sistemski riješiti. Jer tijekom ove četiri godine nije se obračunalo s klijentelističkim skupinama koje Grad Zagreb doživljavaju kao svoj bankomat.

NACIONAL: Kako komentirate okolnost da je tu aferu pokrenuo Ante Nobilo, kojeg je Tomašević politički napao tvrdeći da je kao suvlasnik velikog zemljišta uz Savu, zainteresirana stranka?

To je sukob između frakcija kapitala. I zato se tu ne traži stvarno rješenje, već denunciraju jedan drugoga. Mi tu gledamo ratove klijentelističkih skupina koje imaju svoje političke predstavnike. Ono što bi trebalo napraviti jest razračunati se s tim klijentelističkim skupinama. Iako je to Možemo! obećavao, to se nije dogodilo. Ugovori s Pripuzom su ostali, Mali Manhattan na Savi će se izgleda graditi – sedam nebodera od kojih će jedan biti najveći u Hrvatskoj, Rimcu se Grad prostire na uslugu…

NACIONAL: Prošloga tjedna u svim hrvatskim gradovima na Međunarodni praznik rada jeo se vojnički grah, a kao i lani, velike sindikalne središnjice nisu tog dana organizirale prosvjed. Umjesto toga pozvali su svoje članstvo da Praznik rada provede sa svojim obiteljima. Kako to komentirate? 

Pretprošle godine kada su sindikati objavili izliku za neodržavanje prosvjeda, barem je o tome bilo nekih rasprava. Tada su rekli da ih ne organiziraju zbog slabog odaziva. Znači, oni nisu bili zadovoljni svojim članstvom koje im se nije pridružilo u dovoljnom broju. Ove godine nije bilo ni obrazloženja. Dakle, sada se već normalizirala situacija da se ne organiziraju prosvjedne povorke. To je nedopustivo jer se prosvjedi tradicionalno organiziraju u svim demokratskim zemljama. I mi smo, kao Radnička fronta, 2023. nešto organizirali, pa tako i pretprošle godine, prvi put kada su veliki sindikati odustali, jedinu prvomajsku povorku. Iako, to nije naš posao, to je zadaća sindikata.

NACIONAL: Posljednjih dana pitali smo se čime je to HDZ-ova vlada pacificirala sindikalne vođe, a onda je osvanula vijest da je dugogodišnji predsjednik Nezavisnih sindikata Krešimir Sever imenovan predstojnikom novoosnovanog Ureda za socijalno partnerstvo i time dobio status državnog tajnika. Je li vas to iznenadilo? 

Ako je netko dosad imao neke dvojbe o tome kako je moguće da čelni sindikalisti pregovaraju s državom i pritom se busaju u prsa da se bore za radnička prava, a radnici iz godine u godinu gube svoja prava, sada je očito o čemu se tu radi. Ako imamo bivšeg predsjednika Nezavisnih sindikata koji postaje zaposlenik HDZ-a, onda je valjda svima jasno u kojoj su zapravo funkciji sindikalni vođe. Nekad je Krešimir Sever doista iznosio neke podatke koji su bili korisni iako su se ljudi znali sprdati s njegovim potrošačkim košaricama. No Nezavisni sindikat je te 2011. bio jedini koji je doista počeo računati cijenu te košarice, što je podatak koji bi trebala iznositi država. No očito je lakše prijeći na drugu stranu.

‘Plenković sa sobom na putovanja u inozemstvo nosi brošuru za strane investitore u kojoj piše da je hrvatski radnik triput jetiniji od prosjeka EU-a. Time se premijer hvali i nastoji privući strane investitore’

NACIONAL: Postoje li u Hrvatskoj uopće sindikalni vođe koji se doista bore za radnike, a ne za sebe?

Spomenula bih, recimo, Marija Ivekovića i Tomislava Kiša iz Novog sindikata, koje se stvarno može nazvati pravim i borbenim sindikalistima. Bilo bi najgore zaključiti da su svi isti, jer nisu. Uz Novi sindikat postoji niz malih sindikata, poput Nezavisnog sindikata radnika Hrvatske iz Rijeke, na čijem je čelu Marina Palčić, koji se doista bore za radnike. To su sindikalisti kakvi bi trebali biti. Nažalost, oni nisu u poziciji da sudjeluju u tripartitnim razgovorima s Vladom. A oni koji jesu, dakle – sindikalisti triju velikih sindikalnih središnjica, u principu služe za pacifikaciju radništva. Sjećam se da smo mi u Saboru svojedobno predstavili cijeli novi zakon koji smo izradili u suradnji s desetak takvih malih i borbenih sindikata, a predstavnici velikih sindikata nisu ga podržali niti ih je zanimalo što u njemu piše. Bio je to prvi zakonski prijedlog pravog radničkog zakona o radu.

NACIONAL: U Maksimiru su se pojavili i svi kandidati za gradonačelnika Zagreba i kleli se u zaštitu radničkih prava, a dan prije SDP, Možemo, Dalija Orešković i Glas organiziraju tribinu pod nazivom „Kako poboljšati položaj radnika u Hrvatskoj“. Je li se ijedna od tih stranaka doista bavila radnicima? 

Svoj status na Facebooku 1. maja posvetila sam tom licemjerstvu predstavnika stranaka koje su bile na vlasti, a za radnike nisu učinile ništa, uključujući Možemo! koji se nominalno smatra proradničkom strankom. Sjetite se – jedan od prvih koraka koji su napravili po preuzimanju vlasti u Zagrebu bio je otpuštanje 700 radnika iz Holdinga, uz opravdanje da se radi o otpuštanju Bandićevih uhljeba. Što nije bio slučaj – dapače, ostali su oni koji su bili bandićevci, a otišli su ljudi koji su imali malo staža, bili bez djece, koji nemaju braniteljski status i još paradoksalnije – oni koji su mogli dobiti opomenu od Bandića. Tomašević i njegov tim to su učinili, a bez sistematizacije radnih mjesta, angažiravši klasične menadžerske tigrove čiji je jedini zadatak napraviti čistku i ne trepnuvši okom riješiti se što većeg broja radnika. To se dogodilo bez razgovora sa sindikalistima koji su ih do jučer podržavali i uz čiju podršku su praktički došli na vlast. Kada vidite što radi ta takozvana lijeva vlast, što onda možete očekivati od SDP-a koji je donio dva najgora zakona o radu? Najgori je donesen 2014. i Hrvatska je zbog njega došla na sam vrh po broju prekarnih ugovora o radu. Nije slučajno da se 17,6 posto radno sposobnog stanovništva iselilo u druge zemlje, dok je taj prosjek na europskoj razini 3,3 posto. Samo Rumunji su gori od nas. Istovremeno, Plenković sa sobom na putovanja u inozemstvo nosi jednu brošuru za strane investitore u kojoj piše da je hrvatski radnik triput jeftiniji od prosjeka EU-a. Time se premijer hvali i tako nastoji privući strane investitore, a s druge strane u Hrvatskom saboru priča o visokim plaćama.

NACIONAL: No iako se premijer pohvalio najvećim godišnjim rastom plaća među europskim zemljama, od čak 13,9 posto, i dalje smo po podacima Eurostata negdje pri dnu.

Istina je da su plaće porasle više nego za mandata SDP-a, no to je čista manipulacija. SDP-ovci su bili na vlasti za vrijeme krize, HDZ je na vlasti za vrijeme blage konjunkture. Hrvatska plaća nekada je bila triput manja od prosjeka EU-a, a sada je dvostruko manja. Mi smo stvarno na samom dnu. Naša prosječna plaća na razini je slovenske minimalne plaće. Premijer se nema čime hvaliti. Nedopustivo je da istu retoriku koristi i gradonačelnik Tomašević, koji se hvali infrastrukturnim projektima i punjenjem gradske blagajne, do čega je, kao i do punjenja državnog proračuna, došlo zbog blage konjunkture i inflacije.

‘Jako nam je važno da u zagrebačkoj gradskoj skupštini imamo predstavnika i dobijemo odgovore na pitanja koja nismo uspjeli dobiti u protekle četiri godine’, kaže Katarina Peović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Oštro ste kritizirali Možemo! zbog neispunjenih obećanja – koje su vaše glavne zamjerke?

Puno je neispunjenih obećanja, ali ono što je najvažnije jest da je taj antikoruptivni narativ potpuno pogrešan i zapravo opasan. To što se dogodilo platformi Možemo! dogodilo se prije toga SDP-u u njegovim dvama mandatima na nacionalnoj razini. Gledamo isti proces i iste greške. Kada tvrdite da niste korumpirani, nego pošteniji od onih prije sebe, onda se ne možete vaditi iz problema tako da relativizirate slučajeve mogućih korupcija u Gradu Zagrebu, poput ove s aferom Hipodrom ili one s Milom Kekinom. Upravo zbog te relativizacije ljudi dolaze do zaključka da su svi u politici isti i to dovodi do potpune apatije.

NACIONAL: Zamjerili ste Tomaševiću i to što nije prekinuo ugovore s tvrtkama Petra Pripuza iako se protiv toga borio dok je bio u opoziciji.

Prva kritika koja je došla iz Radničke fronte bila je sistemska kritika. Mi smo još 2021, kada je Tomašević obećavao da će se riješiti Pripuza čim preuzme gradsku vlast, govorili da se to neće dogoditi. Pripuz je stvorio monopol na tržištu pa sada u okviru tzv. poštenih javnih nabava sasvim legalno pobjeđuje na natječajima. Zato je bilo puno poštenije reći koja su to ograničenja i što, kada se preuzme vlast, gradonačelnik ne može napraviti ako ostane u postojećem okviru. Znam da to nije popularno, ali ljude bi trebalo informirati koja su ograničenja i kako se boriti protiv sistemske korupcije. Jer ako raspišete javni natječaj na koji se javi deset tvrtki i svih deset je u vlasništvu, naprimjer, Pripuza ili ako Pripuzove tvrtke daju najbolju ponudu, vi nemate izbora. Rješenja nisu tako jednostavna. Nije dovoljno zamijeniti jednu vlast drugom, već treba mijenjati cijeli sistem. U Zagrebu bi prva i osnovna stvar bila demokratizirati odlučivanje i na razini radnog mjesta i na razini kvarta. To nije utopijska ideja. Srpski studenti pokazali su nam što se može i da takav način odlučivanja nije utopija.

NACIONAL: Na ovim lokalnim izborima Možemo! i SDP koaliraju u brojnim gradovima, od Zagreba do Splita. Kao što se sjećamo, vas nisu htjeli u koaliciji na parlamentarnim izborima. Kako danas na to gledate?

Da, bilo je tu svega. Nakon što su nas iz SDP-a uvjeravali da smo najpoželjniji koalicijski partner, na kraju su nas izbacili pod ucjenom Centra s kojima se sada svađaju. Tada smo bili spremni za veliku koaliciju jer smo smatrali da je bitno smijeniti HDZ – što se moglo desiti da je došlo do velike koalicije koju je blokirao Možemo! Sada im pak odgovara da idu u koaliciju s SDP-om u Zagrebu i Splitu. Možemo! sam sebi skače u usta. Sjetimo se njihove presice ispred zgrade SDP-a na Iblerovom trgu s velikim transparentom „Stranka dosljednih promašaja“. Usprkos tome, Možemo! s tom strankom dosljednih promašaja vodi Zagreb već četiri godine i ide u koaliciju i u drugim gradovima. Očito danas imaju zajedničku računicu.

NACIONAL: U svojoj prvomajskoj poruci predsjednik Republike poručio je da nije prihvatljivo manjak radnika rješavati isključivo planskim dovođenjem stranih radnika koji su iz raznih razloga spremni, pa i prisiljeni, raditi za minimalnu plaću. Slažete li se s njim? 

To je svakako inteligentnija poruka od poruke nominalne ljevice poput Možemo! koja kaže – samo ih naučite hrvatski. Naravno da ih treba naučiti jezik i uklopiti u zajednicu, ali ne možemo ignorirati činjenicu da postoji problem i da postoji sukob između domaćih i stranih radnika, koji iskorištava desnica. Strane radnike ne dovodi se zato što su poslodavci željni multikulturalnosti, već zato što su jeftini. Tko im je to omogućio? E, pa tu je predsjednik Milanović u problemu jer je bio prvi u gaženju radničkih prava dok je bio premijer. A sada dolazi do snižavanja cijena radne snage zato što je HDZ-ova vlada to omogućila. Mi nemamo kvalitetna i dobro plaćena radna mjesta i zato se i uvozi jeftina, uglavnom nekvalificirana strana radna snaga, koja dodatno ograničava plaće i domaćim radnicima pa je logično da se svaki šesti radno sposoban iselio iz Hrvatske.

‘Desnica ima jednu iščašenu perspektivu zbog koje misle da su strani radnici problem, a ne Vlada ili poslodavci. Zar Penava sam ne zarađuje na stranim radnicima? Njih hrvatski radnici ne zanimaju’

NACIONAL: Tu se onda slažete s desnicom?

Ne, upravo suprotno. Desnica ima jednu iščašenu perspektivu zbog koje misle da su strani radnici problem, a ne Vlada ili poslodavci. Zar Penava sam ne zarađuje na stranim radnicima? Njih uopće hrvatski radnici ne zanimaju. Zanimaju ih huškanje i ksenofobija. I što je njihovo rješenje? Da se hrvatski radnici tuku sa strancima jer misle da im oni oduzimaju radna mjesta? Desničari time homogeniziraju hrvatske radnike na mržnji prema stranim radnicima, koji im nisu ništa krivi, a miču fokus s kapitalista kojima odgovara radnička nesloga. Radnička fronta bila je jako angažirana oko Woltovih, Boltovih radnika, s kojima smo bili u pet prosvjeda. Tražili smo mijenjanje Zakona o strancima i Zakona o radu…

NACIONAL: Pa donesen je novi zakon o strancima. Je li njihov položaj time poboljšan? 

Ma kakvi. On je omogućio da poslodavac uveze još više stranih radnika u odnosu na domaće. Dakle, Vlada nastavlja utrku prema dnu s najnižim plaćama u EU-u.

NACIONAL: Kako komentirate odgodu velikog prosvjeda prosvjetara na 9. svibnja? Zar ne bi bilo logično da su ga održali 1. svibnja? 

Pa trebalo je za 1. maj izići na ulicu. Ali apsolutno podržavam prosvjetare i njihov prosvjed 9. svibnja. Trebamo na njega svi izići jer su nastavnici i profesori definitivno potplaćeni. Nisu jako loše samo plaće, već i sustav ocjenjivanja koji se uvodi u škole i na fakultete, po principu Divide et impera! Naime, ocjenjuje se tako da se radnici u kolektivu okreću jedni protiv drugih te se kolege gledaju preko nišana. Takvim metodama treba stati na kraj jer je samo jedinstveno radništvo nepobjedivo. Moram istaknuti i da je potpuno neprihvatljiv odnos Ministarstva znanosti prema prosvjetarima – čak nam nisu željeli platiti dane u štrajku iako je to naše ustavno pravo. Sada nam ne daju slobodan dan za prosvjed iako, prema zakonu, imamo pravo na slobodan dan za sindikalne aktivnosti. Ministarstvo, dakle, tumači da prosvjed nije sindikalna aktivnost! A što onda jest?

NACIONAL: Radnička fronta predala je listu za zagrebačku Gradsku skupštinu. Tko je na njoj i zašto niste imali kandidata za gradonačelnika?

Nismo išli s gradonačelničkim kandidatom. Mi ćemo ljudima ponuditi listu koja je radnička i zaista lijeva. Sada smo vidjeli s Možemo! kako je ta nominalna ljevica u mnogočemu kada dođe na vlast slična desnici. Također, nama izbori nisu najuži fokus. U Radničkoj fronti svi volontiraju. U Saboru sam primala iznos do svoje profesorske plaće, a u Gradskoj skupštini radila sam potpuno besplatno. Toga se držimo svi u stranci – oni koji su zaposleni odriču se naknada, a oni koji nisu dobivaju medijalnu plaću.

NACIONAL: Ako uđete u Gradsku skupštinu, hoćete li biti s desnicom u opoziciji?

Mi ne namjeravamo gradsku vlast kritizirati na svakom koraku. I dosad smo najviše kritizirali njihovu nedosljednost i proturječnosti kojima svjedočimo. Smatramo da ljevica mora izlaziti s vrlo jasnom, radikalnom kritikom sustava u kojem se uvijek događaju iste stvari, bio na vlasti HDZ ili SDP. Jako nam je važno da u Gradskoj skupštini imamo predstavnika i dobijemo odgovore na pitanja koja nismo uspjeli dobiti, što je doista sramotno od ove navodno transparentne zeleno-lijeve vlasti. Primjerice, pokušali smo doći do odgovora zašto se podupire projekt robotaksija našeg najvećeg prodavača magle Mate Rimca, iako u gradu postoji niz prioriteta. Jedan je svakako kvalitetan javni prijevoz. Ako uđemo u Skupštinu, glasat ćemo u skladu sa svojim uvjerenjima. Inače, mi smo vrlo inkompatibilni sa svima. Kako se to lijepo kaže, imamo vrlo slab „koalicijski potencijal”. No i treba biti tako. Politika treba biti beskompromisna i makar se u kompromisu može završiti, iz njega se ne smije krenuti, a to što većina ostalih ima veliki koalicijski potencijal, samo dokazuje ono što cijelo vrijeme govorim: da među većinom stranaka nema bitnih razlika jer u pravilu kreću iz kompromisa.