Mladi glumci Anica Kontić i Domagoj Ivanković u predstavi ‘Ženidba’ koja će se u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh premijerno izvesti 25. travnja, prvi put igraju zajedno na sceni, a tim će ulogama obilježiti i završetak svoje prve sezone u kazališnom ansamblu

U zagrebačkom Satiričnom kazalištu Kerempuh 25. travnja premijerno će se izvesti ”Ženidba” Nikolaja Vasiljeviča Gogolja u režiji Dore Ruždjak Podolski i adaptaciji Tomislava Zajeca. Glavni lik, dvorski savjetnik Potkolesin, kojeg igra Filip Detelić, neodlučan u ideju ženidbe te pod društvenim, ali i obiteljskim pritiskom, odlazi u dom Agafje Tihonovne – koju igra Anica Kontić – u kojem se okupljaju i drugi prosci spremni na ženidbu. Mladu Agafju pritom nitko ne pita želi li se udati, Fjokla Ivanovna (Anita Matić Delić) pokušava ugovoriti posao i zaraditi, a Potkolesinov najbolji prijatelj Kočkarev (Luka Petrušić) ima svoje razloge zašto Potkolesina svim silama gura u dogovoreni brak.

Ova komedija razotkriva zloporabu ideje braka i kritizira formalizam, osobito u sferi intimnih odnosa. Ženidba se ne prikazuje kao čin ljubavi, već kao društvena obaveza, statusni simbol i sredstvo za ostvarenje osobne koristi. Brak kao društveni dogovor donosi jasno propisane okvire te zapravo donosi kontrolu pojedinaca, ali – i značajnije i konkretnije od toga – kontrolu žena. U novoj produkciji Kerempuha prvi put zajedno su na sceni 29-godišnji Anica Kontić i Domagoj Ivanković, glumci koji su ove sezone primljeni u ansambl Kerempuha.

Ivanković, kaže, nema iskustva s ovim tekstom:

„Niti sam čitao ‘Ženidbu’, niti sam gledao ikakve predstave s tim naslovom, Gogolja, naravno, poznajem, obožavao sam ‘Kabanicu’ u srednjoj školi. Na Akademiji se nisam susretao s njim, više smo radili Čehova. Poznat mi je njegov rad, gledao sam ‘Revizora’ nekoliko puta, tako da sam zapravo jako sretan što radim ‘Ženidbu’, više puta sam iščitavao tekst i svaki put bih našao nešto novo, nešto još zanimljivije od prethodnog čitanja. Moram priznati da mi je draže raditi nešto prvi put zato što ne znam što očekivati. Kad mi je poznat naslov, imam neka očekivanja pa ponekad redatelj krene raditi u smjeru koji mi se ne sviđa pa se razočaram.“

Ivanković igra Kajganu, jednog od prosaca Agafje Tihonovne. On je, kaže glumac, dio klasične priče – prosci se najave kao superjunaci, a pojave se kao sušta suprotnost.

Anica Kontić ”Ženidbu” je, navodi, jednom gledala kao ispitnu predstavu na Akademiji, ali to je bilo davno pa se i ne sjeća detalja:

„Kad me redateljica Dora Ruždjak zvala da igram Agafju, znala sam otprilike o kakvom se liku radi, s njezinim poznatim monologom ide se dosta često na ispit. Međutim, do deset dana prije početka probi nisam pročitala tekst. Znala sam da se radnja vrti oko Agafje, ali nisam znala tko je zapravo ona. I to mi je, moram priznati, baš odlično zato što sam u probe ušla čistog srca i prepustila se intuiciji. I meni je, kao i Domagoju, draže raditi lik koji ne poznaješ, kad ne znaš kako bi to točno trebalo, već imaš punu slobodu i svoju maštu i kreativnost da razviješ lik. Nemam pojma kakve su druge Agafje ili kakve bi trebale biti, moja je ovakva.“

‘Bila sam samostalna umjetnica, teško je. Ne spavaš mirno, razmišljaš o mnogočemu, pun si briga, stalno ti je u glavi novi projekt’, kaže Anica Kontić

Anica Kontić ponovno radi s Dorom Ruždjak Podolski. Diplomirala je upravo u njezinoj klasi. Zatim je radila i predstavu ”Sjetne žene raguzejske” na Dubrovačkim ljetnim igrama:

„Osim toga, gostovala sam kod nje na klasi tako da mi je ovo četvrti put da radim s njom. Jako je volim i razumijemo se, divno mi je s njom. Baš mi je netko od kolega nedavno rekao da se čini kao da smo Dora i ja povezane na način da točno znam i mogu predvidjeti što ona želi. Mislim da smo došle do te razine odnosa da znamo što bi svaka od nas htjela i zbog toga sam zahvalna i sretna.“

Ovo dvoje mladih glumaca upravo završava svoju prvu sezonu u stalnom angažmanu, primljeni su u ansambl nakon što su – kao i većina mladih umjetnika – najprije radili na nezavisnoj kazališnoj sceni. Ovo je Ivankoviću druga uloga u Kerempuhu – nakon nedavne u sjajnoj predstavi ”Sve zbog jednog imena” u režiji Saše Broz – a Anici Kontić treća, nakon predstava ”Molière na kvadrat” u režiji Tamare Damjanović i ”Otac, kći i Duh sveti” u režiji Janusza Kice. Ovo im je prvi put da zajedno rade u kazalištu, što smatraju divnim iskustvom, a divnim smatraju i iskustvo u ansamblu. Posljednjih se dana razvila rasprava o samostalnim umjetnicima u negativnom svjetlu, nakon što se objavilo da država frontmenu Hladnog piva Mili Kekinu, kao samostalnom umjetniku, plaća doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje unatoč činjenici što je u godini dana zaradio više od 130.000 eura.

Ivanković kaže da je nezavisna scena potrebna, da mnogi ne shvaćaju koliko je teško biti samostalni umjetnik, koliko je tu odricanja, ali i neizvjesnosti:

„Ne znaš koliko dugo će projekt trajati, koliko ćeš toga još morati raditi uz taj posao, hoćeš li imati za kruh, doslovno. Bio sam u nekoliko situacija kad zaista ne znaš što bi od sebe. Jasno mi je da umjetnici nisu neophodni, ali kakav bi život bio bez umjetnosti. No čim se spomene tema plaćanja doprinosa, krenu negativni komentari.“

Mile Kekin je možda pogrešan primjer, ali Anica Kontić kaže da velika većina samostalnih umjetnika zaista jedva spaja kraj s krajem i teško im je. Glumica ističe da su u nezahvalnoj situaciji:

„Bila sam samostalna umjetnica, teško je. Ne spavaš mirno, razmišljaš o mnogočemu, pun si briga, stalno ti je u glavi novi projekt, pa se ne možeš ničemu posvetiti nekoliko mjeseci kako je to slučaj kad si u ansamblu, primjerice.“

Ivanković kaže da si kao samostalni umjetnik prisiljen raditi više stvari odjednom, ali i više poslova na jednom projektu, što znači da pišeš, glumiš, režiraš, produciraš i radiš kostime:

„Često se pitaš jesi li napravio dobar posao jer ponekad moraš nešto i površno odraditi. A situacija na tržištu je jako teška. Primjerice, znaju zvati za neke voditeljske gaže ili slične projekte, honorari su toliko mali da jednostavno ne mogu pristati. Međutim, netko će pristati na sve zato što je gladan i mora to odraditi za tako mali honorar. I ne može se nitko njih ljutiti ili smatrati da time spuštaju cijenu rada svima drugima. To nije spuštanje cijene, to je jednostavno nužnost, potreba.“

Anica Kontić kao Agafja Tihonovna, sa svojim brojnim proscima u ‘Ženidbi’. FOTO: Kerempuh

Ivanković važnost samostalnih umjetnika vidi u tome što upravo nezavisna scena probija neke granice, usudi se raditi neke nekonvencionalne, drugačije stvari. Osim toga, te su predstave u kojima igra maksimalno dvoje ili troje glumaca na sceni jako dostupne, logistički se lako ”potrpaju” u automobil:

„Na taj način kazalište dolazi u najmanje mjesto u Hrvatskoj. Kerempuh i neka druga javna kazališta teže dolaze u manja mjesta jer naprosto nema uvjeta za tehnički zahtjevne i velike ansambl predstave. Zato je tu nezavisna scena važna, da ljudima dovede kazalište, da ih uči, zabavlja.“

Anica Kontić dodaje da ima osjećaj da je na nezavisnoj sceni prisutno manje opterećenja. Osjeća da se na toj sceni češće događaju progresivne stvari:

„Veća je sloboda, mašta, kreativnost. Činjenica je da mnogi mladi rade upravo na toj sceni i meni su neke od najdražih predstava upravo one koje sam radila u Teatru &TD, one su napravile razliku.“

Biti član glumačkog ansambla i za Ivankovića i za Anicu Kontić velika je stvar. Mladi glumci ne dobivaju često takvu priliku i zahvalni su zbog osjećaja slobode. Ivanković kaže:

„Kad si član ansambla možeš se posvetiti projektu, raditi ga zdušno, mjesecima, bez straha da ćeš biti gladan. Znaš da prijepodne imaš probe, navečer predstavu, da će doći 500 ljudi pogledati to što si napravio pa osjećaš veliku odgovornost i zadovoljstvo kad si na sceni. Osjećaš da te cijene, da imaš kuću u kojoj se osjećaš sretno. To je lijep osjećaj. Treba proći taj neki glumački put, biti samostalni umjetnik ili u ansamblu, ali najvažnije je da si slobodan, nesputan da radiš ono što želiš i u čemu si dobar. Sigurnost sigurno može biti i dvosjekli mač, često se uljuljkaš, radiš do nekih svojih granica, u svojoj zoni komfora. Međutim, velika većina glumaca može to prepoznati i ne dozvoljava si da upadnu u to.“

Anica Kontić u ansamblu Kerempuha vidi kolektiv dragih ljudi. S njima uživa raditi:

„Koliko god obožavam raditi s različitim ljudima jer to je neizmjerno iskustvo i bogatstvo, ansambl je sigurnost, moj mali kolektiv s kojim iznova radim, spajam se na sceni, stvaram prijateljstva, s kojim se osjećam ugodno. Glumac je najslobodniji kad je na sigurnom terenu, e tako se ja osjećam. Radim uvijek kao da mi je zadnja predstava, kao da ne znam čeka li me iduće sezone novi projekt ili ne. Tako ja doživljavam svoj posao.“

”Ženidba” je gogoljevski prikaz društva i nametanja društvenih normi, represije, postavlja pitanje zašto ljudi pristaju na dogovoreni brak, a danas je to više brak iz interesa nego dogovoreni brak. U svakom slučaju, tema je i danas aktualna jer društvo nameće pravila vezana uz brak, obitelj, način života. Anica Kontić kaže da njezin lik osjeća društveni pritisak:

„Agafja osjeća taj pritisak da se mora udati, da mora roditi djecu, da si mora izabrati najboljeg prosca koji će ju čuvati i voljeti, pružiti joj sigurnost. Toga i danas ima jako puno, pa svjedočimo tome, slušamo i čitamo o tome, posebno kad je žena u pitanju. Na kraju krajeva, žene imaju svoje nesigurnosti i to sve čini situaciju još težom, a zaista je teško odabrati partnera s kojim se očekuje da ćete provesti cijeli život. I sama Agafja u predstavi kaže: ‘Teško je odabrati, a ja evo baš moram, a baš ne bih.’ Nije lako bilo ni tada, a nije ni danas, zato je to aktualan tekst bez obzira na to kad je napisan.“

Gogolj je ”Ženidbu” napisao 1835., a ovaj klasik pokazuje i danas aktualne odnose, situacije i reakcije društva. Bez obzira na to što se sve češće na kazališnu scenu u Hrvatskoj postavljaju suvremeni tekstovi, još su uvijek ”popularniji” klasični tekstovi. Ivanković kaže da oduvijek obožava tragedije i drame, u njima je uživao još kao srednjoškolac:

„Klasik volim zato što je, kako su nam profesori na Akademiji često znali reći, u antici sve zapisano. Ako pročitaš od korice do korice, tamo ćeš sve naći. Suvremeni tekstovi se bave istim temama, samo je vrijeme drugačije, kontekst je drugačiji. Teme su, međutim, potpuno iste, a to su ljudski odnosi. Hoćemo li koristiti mobitel u predstavi ili ne zapravo određuje je li nešto suvremeno, teme kojima se bavimo su iste.“

Anica Kontić slaže se da je u klasičnim tekstovima opisano sve ono čime se ljudi bave, njihovi međusobni odnosi. Ako su dosad opstali i ako se i dalje postavljaju, kaže, onda smo svi svjesni njihove kvalitete i vrijednosti:

Ovaj naslov koji će se premijerno izvesti u Kerempuhu adaptirali su redateljica Dora Ruždjak i Tomislav Zajec, a Ivanković smatra da čak nije bilo potrebe nekog osuvremenjavanja, već je bila potrebna baš samo adaptacija. Na često pitanje glumcima i glumicama – uživaju li više u probama ili u izvedbama – Ivanković i Anica Kontić odgovaraju da oba procesa imaju svoje čari. Ivanković kaže:

„Tijekom proba razgovaraš, igraš se, griješiš jer moraš griješiti, istražuješ i učiš o sebi. Na izvedbama predstava počne živjeti, ali zapravo tek kad predstava ima puno izvedbi možeš sagledati cijeli proces. Čuješ, primjerice, neku rečenicu za koju tek nakon desetaka izvedbi shvatiš da je presudna i da bez nje ne bi bilo tvog lika ili predstave. To su glumački užici.“